26.04.2006.
Produženi vikend - produženi sram !

Ovaj produženi vikend idem u rodni kraj mog dragog. A rodni kraj mog dragog je jedno malo mjesto na jednom našem otoku. Moja namjera je dugo očekivani – ODMOR!

Ali...

Ah, taj ali....

Naravno, idem u kuću njegovih roditelja. Koji su divni i krasni, ali...

Ah, taj ali....

Naši dragi otočani imaju svoje mjesno narječje koje se od standardnog veoma razlikuje. Razlikuje se toliko da ja njih uopće ne razumijem! A nerazumjevanje njihovog narječja njima je nepojmljivo. Mislim, ja sam dalmatinka, a opet ih ništa ne kužim. Već tri godine uredno posjećujem to mjesto i njegove roditelje, i u te tri godine njegovi roditelji se vjerojatno pitaju kakvu li je to nepismenu curu našao niihov predragi sinčić. Moji vikendi provedeni tamo sastoje se od pokušaja da ja prokljuvim što mi to oni pokušavaju reći, no ostaje samo to da ih čujem i gledam, ali ništa ne razumijem. I kako da se tako odmorim? Moždane vijuge su mi toliko napete na sve što oni kažu, da mi je radni tjedan na poslu “mila-majka” naspram takvog vikend - umnog opterećenja.

Otišla sam toliko daleko da sam kupila rječnik njihovog narječja (možete misliti kakvo je to narječje kad postoji “rječnik za lakše snalaženje na otoku” – nešto ko Klaićev), ali sve je to ok dok se čita polako, ali u praksi, ajme meni… Rječnik mi je samo pomogao da shvatim da se ti ljudi čak ne pridržavaju ni vlastitog narječja, već imaju opet neku svoju inačicu…

Kako je obitelj mog dragog prilično mnogobrojna, a to znači da ih ima petero braće i sestara, a većina ih ima i svoju obitelj, pa kad se svi oni okupe na nedjeljnom ručku, zajedno sa mnom bude nas 15-ak… I sad zamislite, svi oni pričaju u jedan glas, obično se meni obraćaju, a ja ih apsolutno ne razumijem. Popila sam toliko srama tamo, da mi je crvenilo na obrazima već prirodna pojava.

Naravno, ne moram napominjati da kad i progovorim na tim ručkovima, kad sva ushićena i sretna pomislim kako sam razumjela neko pitanje upućeno meni (i to, zamislite, samo po boji njihovog glasa i mimikama) – nakon mog odgovora obično nastupi mrtva tišina za stolom. Odgovor nema veze s pitanjem. Pa tako na pitanje da li volim neki njihov specijalitet pripremljen na neki njihov specijalni način, ja odgovaram: “Je, je, hvala, dobro sam se naspavala…” I takve nebuloze slažem rečenicu za rečenicom.

Od mog predragog dragog, naravno, nema pomoći, jer on uživa u tim mojim ispadima.

Na prošlom ručku, ne pitajte me kako, ali ispalo je da sam rekla da sam židovka po vjerskom opredjeljenju, i sad ih nikako ne mogu uvjeriti u suprotno. Baš me briga, protiv židova nemam ništa, a i mlađi brat mog dragog je oduševljen tom izjavom, pa sam mu sad predmet nekog obožavanja. Ajde, barem sam kod njega pobrala simpatije!



Eto, dragi moji blogeri, dok se budete odmarali na nekom prekrasnom mjestu, dok budete ljenčarili na suncu, dok se budete opuštali… posvetite jednu misao meni jer će mi trebati netko tamo dolje koji će biti na mojoj strani... thumbup

Eto, čemu onaj “ali” s početka… Neuspjeh koji me čeka ima loše posljedice na mene jer se doma vraćam s osjećajem manje vrijednosti… inače mi strani jezici idu i rasturam ih, ali njihov jezik je za mene - “bolna točka”…. bang








- 22:03 - Komentari (26) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

21.04.2006.
Tko želi zaraditi na lagan način... ?

Evo jedna pričica za pred-vikend-razonodu … A kako je mene nasmijala, proslijeđujem je vama i nadam se da će izmamiti osmjeh i kod vas…. A može se nešto i naučiti od nje… pa i zaraditi

Dakle….

«Jednog je dana stara gospođa pristupila u Banku Kanade sa torbom prepunom novca. Inzistirala je da razgovara s direktorom Banke, tvrdeći da želi otvoriti račun u toj banci.

Nakon brojnih pregovaranja, jedan od zaposlenika odveo ju je u ured direktora. Upitana koliko novaca želi položiti na račun, starica odgovori:
«165 000 $ «, stavljajući torbu s novcem na stol.
Zaintrigiran, direktor je upita kako je uspjela uštedjeti tako mnogo novaca…
Starica mu reče: «Opklade!»
Iznenađen, upita je: «Kakve opklade?«
Starica reče: «Na primjer, evo: kladit ću se da su Vaši testisi kvadratasti.»
Direktor se stane smijati, pa reče da je nemoguće zaraditi toliki novac pomoću takvih opklada.
Tad mu starica reče: «Želite se kladiti da ću pobijediti?»
«Naravno», odgovori direktor «kladim se u 25 000 $ da moji testisi nisu kvadratasti.»
Starica reče: «U redu. Ali s obzirom da se radi o velikoj sumi novaca, doći ću sutra u 10 sati sa svojim odvjetnikom kao svjedokom, ako nemate ništa protiv.»

Te noći, direktor je bio jako zabrinut za ishod opklade. Dugo je stajao pred ogledalom proučavajući vlastite testise, okrečući ih na sve strane kako bi se uvjerio da nisu kvadratasti. Bez sumnje, ti prokleti testisi nikako nisu bili kvadratasti.

Sljedećeg dana starica ponovo dođe u Banku, ovaj put s odvjetnikom kao svjedokom.
Uđu u ured direktora, te ga starica zamoli da skine hlače kako bi mogli vidjeti njegove testise. Direktor pristane, starica mu priđe i upita ga smije li ih dodirnuti.
«Naravno», odgovori suho direktor. «S obzirom na količinu novca, ona zaista ima pravo sve osobno i prekontrolirati», pomislio je.
Starica ih s osmjehom uhvati u ruke…
U tom trenutku direktor primjeti da se odvjetnik približava zidu i počinje udarati glavom o zid, te upita staricu zašto ovaj to radi…
A ona reče: «Vjerojatno zato što sam se jutros s njim opkladila u
100 000 $ da ću oko 10 sati držati u rukama jaja direktora Banke Kanade.»





A sad svi u banku…. i kod odvjetnika… i u Kanadu ….


Ugodan i nasmiješen vikend vam želim…..




- 10:30 - Komentari (34) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

18.04.2006.
Možda se jednom pomirim sa svim...

...ovih me dana prati neki tupi osjećaj usamljenosti…
Znam da će proći… svake je godine tako u ovo vrijeme… već osam godina za redom.

I svake godine u ovo vrijeme, u mojim mislima otvara se isto pitanje… već osam godina za redom.

Ako mi je život jednom dopustio da upoznam onaj dio sebe zbog kojeg sam se osjećala potpuno... zbog kojeg kao da sam kroz život išla lebdeći u zaštićenom balonu i promatrajući svijet oko sebe bez imalo straha… ako mi je bilo dopušteno da upoznam i zavolim NJEGA kojeg bi vjerojatno tražila cijeli svoj život, da ga nisam upoznala tada….

… i onda mi taj isti život sve to i oduzme… u samo jedan dan…

… zar da se onda ne pitam:

«…upoznala sam kariku koja mi nedostaje da se osjećam potpuno … i potom je nepovratno izgubila….
…zašto da idem dalje tražeći taj isti osjećaj kojeg nigdje drugdje neću niti pronaći…?
…zašto da ga tražim na nekom drugom mjestu… zašto tražiti na drugom mjestu onaj dio mene koji je ostao zarobljen u njegovim dlanovima…
…onda, da se pomirim s daljnjim životom kakav je…?
… možda bi mi zbog te spoznaje život trebao biti lakši, jer ne moram tražiti ono što znam da neću naći… možda sam zbog te spoznaje pošteđena uzaludnog traganja… ? «


Pitam se … svake godine u ovo vrijeme… već osam godina za redom…

…i još ga ponekad osjetim u snovima… ne vidim mu lice, ne osjećam mu dodire… samo ga ponekad osjetim…




- 10:43 - Komentari (26) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

13.04.2006.
Nema naslova... Danas trebam malo riječi...



DANAS ne podnosim :

- neprofesionalizam,
- brbljave osobe, koje su uz to još i nerazumne i ne znaju slušati,
- nedostatak kofeina u krvi,
- vjetar,
- nemir u meni,
- lošu frizuru i
- zvonjavu mobitela


DANAS me spašava:

- čokolada i
- brza vožnja ...





- 14:19 - Komentari (22) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

10.04.2006.
Bloody monday ... !!!!

Čitam današnje postove, i većina blogera, vidim, ima problema s "ponedjeljkom"...

Uostalom, po ponedjeljku se može predvidjeti cijeli tjedan. A kako je suditi po "mom" ponedjeljku, ovaj tjedan će biti očito - jaaaako loooš.... Kiša, kiša, kiša s naoblakama, bez mogućnosti razvedravanja... sunce možda i proviri, ali naići će već neka budala koja će ga otjerati tamo odakle je i došlo...

Pa stoga, odlučih da mi cilj ovog tjedna bude....

........PONEDJELJAK.............UTORAK..............SRIJEDA............ČETVRTAK...............PETAK



- 18:59 - Komentari (22) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

07.04.2006.
Zašto mene policajci ne vole ?


Jutros sam poslovno morala otputovati izvan grada, stići tamo u određeno vrijeme, obaviti što sam imala u rekordnom roku, vratiti se natrag u, isto tako, određeno vrijeme da bi i ovdje mogla obaviti ono što sam morala. Uglavnom, jutros sam morala «jahati na munji» da bi sve stigla... Pri povratku, nadobudno sam procijenila kako ću vremenski zaista sve stići planirano i obaviti. No, to bi bilo predobro da bi bilo i istinito.

Vozim ja tako, potpomognuta munjama u svojoj glavi, stiščem papučicu gasa, pretičem aute ispred sebe i ostavljam ih u prašini, i onda - otvara mi se ravnica od ceste... nikog ispred mene... nema mi granica...
Negdje otprilike 100-tinjak metara (nemam pojma koliko, procjene udaljenosti nisu mi jača strana), ugledam neki čovjekoliki obris stoji uz cestu i maše. I pomislim: «A jadničak, kud si ti našao tu stopirati». Vozim dalje istom jačinom stiščući papučicu gasa, naravno, nemam namjeru stati autostoperu, pogotovo ne ovdje gdje žive duše nema... Približavam se obrisu... blizu sam mu... on maše... čini mi se malo histeričan u tom svom mahanju... «Čovječe, pa daj se smiri, zar ne vidiš da ti ne mislim stati, nećeš mi valjda iskočiti nasred ceste»... Približim mu se, prolazim kraj njega, i krajičkom oka... ali, to je zaista bilo krajičkom oka, shvatim da se radi o – policajcu... prometnom, dakako.

No, prekasno ga identificiram, protutnjim pokraj njega, pogledi nam se susretnu... I ŠTO SAD??? ... nakon 100-tinjak metara (ista opaska kao i gore, procjene mi nisu jača strana), shvatim što uradih... i napravim KATASTROFALNU pogrešku... nagazim svom snagom na kočnicu... zaškripim gumama, zateturam, podignem u zrak svu prašinu oko sebe... I odjednom... nastupi tišina... stojim nasred ceste, kontam u glavi što bi sada bilo najpametnije napraviti, pogledam u retrovizor i vidim onog debila kako stoji nasred ceste i dalje mi maše sa «STOP» palicom... A shit! No, sjetim se svoje sestre, koja se uvijek, ali baš uvijek nekako izvuče pred policajcima i uvijek prođe nekažnjeno. Meni to, iako smo ista krv, pa bi netko pomislio da imamo i slične talente, ali meni to NIKAD nije uspjelo do sad. No, ipak prisjetim se par njezinih dosjetki za takve situacije... ubacim u rikverc, i po glavnoj cesti, tih 100-tinjak metara odvozim u rikverc ravno pred policajca.

Malo je zbunjen... otvaram prozor i sipam bisere koje sam naučila od svoje sestre... «Dobaaar daaan» (onako pjevno i šarmantno).. on me blijedo gleda, objašnjava mi da sam ušla u naseljeno područje (??? naseljeno je nekad bilo, ali nakon rata tamo više nikog nema), ograničenje brzine 60, a ja vozim 130... i tako ja počnem blebetati oko lošeg dana kojeg sam imala, žurbi u koju sam upala, nisam sigurna ali mislim da sam počela govoriti kako me dečko ostavio i sve ostale nebuloze, ne bi li se čovjek smilovao... ali, ma kakvi, uvrijedila sam ga kad sam protutnjala pokraj njega, i s time sam potpisala svoju smrtnu presudu...

Ispiše mi kaznu... no, prije nego je rekao «Do viđenja i sretan put», shvatio čovjek čime se bavim, nasmiješi mi se ko da smo stari pajdaši i kaže
«A možete mi napraviti jednu uslugu?!»
«E, ne mogu, usluga za protuuslugu, a kad Vi niste meni napravili uslugu, ne mogu ni ja Vama».

Eh, mogu i ja biti opasna....




- 10:58 - Komentari (20) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

05.04.2006.
Da li je Amerika - "zemlja snova" ???? NO WAY...

Zapanjujuće... no, opet za Ameriku, ništa čudno!
New York Times je objavio jedan članak u kojem se navodi kako šefovi jedne tvrtke u New Yorku objašnjavaju kako to da nitko od njihovih zaposlenika nije otkrio da je jedan od njih sjedio mrtav za svojim radnim stolom - 5 dana... a da ga nitko za to vrijeme nije upitao što mu je...
Radi se o 51-godišnjaku koji je u toj tvrtki, koja inače ima 23 zaposlenika, radio 30 godina.
Čovjek je umro za svojim stolom u PONEDJELJAK, a da to NITKO nije primjetio sve do SUBOTE ujutro, kada je čistačica čistila urede i zapitala ga zašto radi vikendom!!!
Šef tvrtke je nakon toga dao izjavu kako je dotični inače u ured svako jutro dolazio prije svih ostalih, i ostajao do kasno kad su svi ostali već otišli iz ureda, da je inače bio jako tih i "zadubljen" u svoj posao, i da nitko od zaposlenih nije niti mogao posumnjati da s njim nešto nije u redu (???).

Na kraju tog članka, istaknuta je i pouka, koja glasi: NE RADITE PREVIŠE - TO IONAKO NITKO NEĆE PRIMJETITI...

Bez lažne skromnosti, ali - da se meni nešto dogodi, itekako bi se primjetilo, s obzirom da ovdje jedino JA nešto i radim.... thumbup



- 20:45 - Komentari (16) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

03.04.2006.
Bez naslova



Na početku stvaranja jednog Bića, potkrala se jedna mala greška.

Dok je to malo Biće bilo ispunjavano osjećajima, jednim osjećajem je ispunjeno malo preko «izdržljive» mjere... U to Biće je udahnuto malo više empatije, malo više od preporučene količine...

No, možda to tada nije uoće niti primjećeno...

Kako je Biće raslo, počelo je shvaćati svijet oko sebe, i brzo je uvidjelo da je svijet bogat šarenilom ljudskih sudbina... Ali među tim sudbinama, Biće je posebno zapazilo tugu, tragediju, ljudski plač i jauk.... bol i nesreću...

Svaki pogled na tuđu tragediju, svaki osjet tuđe nesreće i svaku tuđu bol – Biće je upijalo... i skupljalo te spoznaje u svom srcu. Ali Biće je naivno vjerovalo kako je tim osjećajem ustvari - «obdareno»... kako je to Njegov Dar... kako ima nešto magično u tome što u trenutku kad pogleda neku osobu i kad je na kratko promatra – može osjetiti «priču» te osobe... ne samo to, može se uživjeti u tu «priču». Baš kao da je Njegova. Da, Biće je mislilo da ta «magičnost» kojom je ispunjeno, ima neku svoju svrhu. A samo je pitanje vremena kada će se ta svrha zaista i ukazati pred Njegovim očima.

No, Njegovo srce je bilo malo, tragedije velike, a Njegova nemoć pred tim tragedijama još veća... Svaka uočena tragedija, bio je novi kamen na Njegovom srcu. I Biće se počelo pitati... Zašto? Zašto? Prvo je to bio tihi jauk... ali onda je postalo glasnije ... ZAŠTO!!!!?????

I Biće je odlučilo pronaći odgovor na svoje pitanje. Smatralo je kako je Njegovo pitanje jednostavno i kako na tako jednostavno pitanje MORA postojati i jednostavan odgovor. Tu je negdje, pronaći će ga... i onda će utihnuti i ti jauci u njemu i sve će mu postati jasno... prihvatit će to... smirit će Njegovu nemirnu dušu... olakšati Njegovo otežalo srce...

Nakon dugo, dugo, dugo vremena, i dugog traženja, i kucanja na mnoga vrata, i razgovora s mnogim osobama, i mnogo razgovora sa samim sobom – Biće je naposljetku dobilo odgovor. Odgovor je bio smislen. Ne baš jednostavan, kao i Njegovo pitanje, ali razjasnile su mu se mnoge stvari.

No, Biće je shvatilo da dobijenim odgovorom Njegovi jauci nisu utihnuli... Bili su još uporniji. Na trenutke i glasniji. Razarajući. Shvaćanje detalja nije nužno značilo i shvaćanje cijeline.

I tražilo je i dalje. Još uvijek traži. Još uvijek čuje jauke u sebi... još uvijek promatra ljude i osjeća njihovu tugu... i još uvijek ga sve to boli... i još uvijek u takvim trenucima, niz Njegovo lice nekontrolirano teku suze...

I možda jednog dana i dobije odgovor... možda odgovor dolazi na kraju... možda je zaista odgovor taj da i odgovori koje tražimo imaju svoje vrijeme kada će nam se otkriti...

Možda vrijeme za odgovor koji tražim - još nije došlo...


- 09:00 - Komentari (20) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se