Odluka je donesena... šale više nema... zdrav duh može postojati samo u zdravom tijelu... a zdravo tijelo se kleše aktivnostima... upisujem pilates ili neko drugo slično sranje...

Kad se guze stisnu i podignu u nekim uskim trapericama, one izgledaju gotovo savršeno ( :-) )... ali kad se obuku tangice, pa se krajičkom oka pogleda u ogledalo.... Bože-Sveti-pomozi mojoj uplašenoj guzi.... a, ne, ne... ne više... s takvim guzama ne mogu ovog ljeta na plaže...

Do ljeta ima da moja guza stoji čvrsto kao stijena, da bude ponos i dika cijelog mog tijela, da joj slavuji i cvrčci pjevaju ode i hvalospjeve... da joj ratna mornarica odaje počast dok ona onako lagodno, sigurno i samosvjesno pluta na površini našeg plavog, sinjeg, bistrog mora... da ribe, i rakovi, i školjke i morske alge pjevaju pjesme počasne....




Eto takva ima da bude moja guza do ovog ljeta...

Nekoliko prijasnjih dana mi je nekako konstantno udarala u glavu sljedeca misao: "... Mmm, da se barem malo razbolim, samo malo, onako nevina neka boljka, tek toliko da mogu ostati doma par dana i ne ici raditi..."
Stvarno sam vec bila na izmaku snage i bio mi je potreban bilo kakav odmor, pa i po cijenu temperature (koju stvarno mrzim)...
I sto rekoh... to se i dogodi... evo me doma... ne radim... valjam se po kaucu... temperature nemam, ali me zato grlo rastura sve u sesnaest, ne mogu gutati uopce... sa svakim pokusajem ko da mi je sto nozeva u grkljanu... (mom dragom se nikako ne svidja ta moja grlobolja... i problemi s gutanjem :-))
A lijepo su me stariji ucili: ...pazi sto zelis jer ti se to moze i ostvariti...
Ima istine u tome... A ovo nije prvi put da ucim tu lekciju (i nakon svake kazem sebi.. da, bit cu pametnija drugi put...)
I zato kad se nesto zeli, bolje to specificirati i precizirati... i ne ostavljati nikakve rupe i rupice i praznine u toj svojoj skromnoj zelji, kako Onaj koji isunjava nase prohtjeve ne bi te ostavljene praznine ispunio i protumacio sam... Jer Njemu nije bas uvijek cilj da nas zadovolji...onako da nam uvijek lebdi osmjeh na licu, u smislu: "...gle, gle, gle, sto ja kazem - On ucini... i ko je sad faca? A? Ko?"
Jer... nekad Mu je ocito cilj samo da nas necem nauci... Pa onda umjesto temperaturice dobijes strasnu grlobolju zbog koje pozalis na onu svoju zelju, i zbog koje bih sada radije radila dan i noc nego da moram prolaziti kroz ovu muku u jednoj tako obicnoj radnji kao sto je gutanje...

...ali ko uvijek moze biti i ostati mudar u ama bas svakoj svojoj zelji...

Moj dragi je jedna jako kompleksna licnost. Da ga posudim nekom labosu da ga proucavaju, zaradila bih velike pare! Na primjer, moj dragi ima jednu osobinu koja me u pocetku veze toliko izludjivala, da bi to bilo bolno... i u tim bi trenucima doslovno dim sukljao iz mojih usiju od bijesa... sada sam se vec itekako navikla na takvo njegovo stanje, pa ga u tim trenucima samo promatram... a to nekad zaista zna biti zanimljivo...
Kad moj dragi odluči sebi kupiti , npr. - cipele, to je ravno - Sizifovom poslu...
Zasto?
Jer se te cipele kupuju mjesecima....
Zasto?
Jer on od svake odluke, bez obzira koliko obicna, svakodnevna, banalna i sasvim nebitna za zivotno postojanje bila - on od toga pravi horror... sam Hitchkok bi mu pozavidio... On odluku donosi s takvom mukom, da se u tim trenucima u njegovoj glavi dogadja pravi kaos... znoji se... oci mu se sjaje, zjenice se šire... u njegovoj glavi pojavljuje se sto i jedno pitanje koje počine sa: "sto ako..."

Njegov sljedeci potez: izlazi vani, stane kraj izloga, zapali cigaretu

i prozivljava opet jednu te istu moru kroz koju je upravo bio prosao u ducanu. Dakle, kroz glavu mu ponovno, brzinom munje, prolaze ona ista pitanja koja pocinju sa: "sto ako... "

Naravno, ja citavo vrijeme pokusavam razumom utjecati na njegovu odluku... i taman kad pomislim: Evo, odlucio je... Poslusat ce me?... je li to moguce???!!!!...", on opet zablesira neki film u svojoj glavi...
Ne moram posebno opisivati stanje tijela i uma kod prodavacica... one, pak, doslovno, ispaljuju rafale iz svojih bijesnih i krvavih ociju... ali on ih ne sljivi ni 2 %... on nadje jos nacina da iz njihovih vec bezivotnih tijela uzme i posljednje kapi njihove energije...
I tako danima....
Zasto?
Zato jer se moj dragi uzasava tog feelinga zvanog - konacnost! Svaku svoju odluku dozivljava kao nepovratnu kartu za negdje.
Kao da svakom svojom odlukom obiljezava neki svoj teritoriji, granice svog postojanja, unutar kojih ce se ucahuriti, i to svakom svojom odlukom sve vise, nakon cega vise nece moci izaci.
Kod mene, za razliku od njega, svaka moja odluka je odluka samo za taj trenutak.... sutra mozda bude drugacije... Zivot je pun prilika za nove odluke... zivot je pun... pun... ma pun pogodak....
...i sa zivotom se nije lose ponekad i kockati...

Naravno, ne znaci da sam pri tome neodgovorna... ja sam vam, ljudi moji, olicenje odgovornosti... samo sto odluke ne gledam kao konacne verzije svog zivota... danas ovako, a sutra cemo vidjeti...

Zaista ga volim... obožavam... jest da i on ima mana zbog kojih nekad doslovno izluđujem i pomišljam na stvari tipa: "U jebote, zar ja s njim planiram budućnost...?",...
ali dovraga imam mana i ja, a tko sam ja da se ne želim miriti s njegovim manama, a on s mojim mora...
Ma i onda kada zabrlja nešto... samo zamislim kakav bi mi život bio da on i ja prekinemo zbog nečeg... bilo zbog moje ili njegove mane... bilo zbog onog banalnog i glupog razloga koji se zove "nepomirljive razlike" (razlog koji DUGOGODIŠNJI bračni partneri znaju navesti kao razlog prekida prilikom razvoda - ???)...
Lako bi bilo da ga nekom glupom igrom sudbine nikada nisam ni upoznala... onda bi najvjerojatnije osjećala neku prazninu, znala bi da mi nešto nedostaje, da mi neka ogromna spoznaja fali... ali ne bi znala što je to... i vjerojatno bi tražila i dalje, ali ne bi znala što tražim... pa bi se onda tješila da to što tražim sigurno niti ne postoji... ili bi već smislila neka opravdanja kako da mi bude lakše...
A sad kad sam tu spoznaju upoznala, kad sam se s njom saživjela, kad znam točno što je to...
...i kad bi se morala susresti sa takvim sranjem u životu (a sranja se događaju - na žalost) da se moram pozdraviti s tim velikim djelom sebe koji je u cijelosti ispunjen Njegovom pojavom...
koji se s Njim u cijelosti stopio ... kad bi morala reći: "Zbogom!"...
Nikako! ...
Zar da idem dalje ovim svijetom bez Njega, znajući da tim svijetom kroči TO biće... kojem sam rekla Zbogom!, kojeg sam pustila da ode, i bez kojeg bi bila osuđena lutati i tražiti nešto što sam već bila pronašla... i onda pustila...
... neugodni me trnci prolaze i samo dok pišem o tome...
I kad zamislim takvu životnu situaciju ... onda njegove mane zaista prestaju biti tako strašne, i u istom trenutku pokušavam i sama biti bolja... prema Njemu... jer, fala Bogu, imam i ja mana zbog kojih i on ludi....
... i sada mi dođe da se pripijem uz njega... i budem sretna...

Tako mi se danas ne radi! Uopće! Samo bi buljila ispred sebe, ne razmisljajući ni o čemu. Apsolutno ni o čemu! I samo bi se veselila vikendu!
Kakva sam ja ljenčina... auuuuu...
Priznajem - spavanje mi nije mrsko!!! Da mi netko u bilo kojem trenutku i u bilo koje doba dana, kaže: "Spavaj!"... zaspala bi bez dvoumljenja i bez naprezanja. Volim, volim, joooj što volim spavati!!!

A još su mi najljepša ona poslijepodnevna lješkarenja, nakon napornog radnog dana...

I upravo sada kada zavrsavam svoj danasnji naporni NERAD, s veseljem kupim svoje krpe iz ureda... i vado alla mia cassa...

Zivio Nerad...

...i tako ja setam cestom... gledam svoja posla... u svojim mislima...
Nitko ne dira mene niti ja diram druge... noga ispred noge, lijeva - desna. Nikako obe noge u isto vrijeme...
...kad odjednom... PLJAS!!... stropizdila sam se samo tako, nasred ceste... Stropostala, rasula po cijeloj duzini i sirini... E, sad, pad je bio neugodan, ali vise zbog srama i neugode, nego li zbog eventualne boli...
Ali ono sto je najgore jest reakcija ljudi oko mene koji su vidjeli tu moju "solo cirkusku izvedbu". Da ne bi oni slucajno pripomogli, dali mi ruku, nogu, sto li vec da se ja opet uspnem na svoje nozice... ma kakvi... jos me blijedo gledaju, kao ono u stilu: "Oj, oj, djevojko, pa sto se ti pobogu valjas po cesti?"...
U padovima takve vrste zaista sam iskusna... malo - malo - pa padnem.... Ali nije da ja ne znam hodati... stvarno znam, cak stovise, prohodala sam vrlo rano (kaze moja mama)...
A to moje padanje pripisujem jednostavno svojoj - smotanosti... Fala Bogu, ove "ploce" po mom gradu samo olaksavaju te moje akrobacije po zraku koje potom zavrsavaju mojim vrpoljenjem po podu u naporu da nekako stanem na noge i nastavim hodati kao da se nista nije dogodilo (bas!). Dovoljno je da na te ploce padne malo jutarnje vlage ili nedajbože kisica... i ja sam gotova! Bolje da onda niti ne izlazim iz kuce. Vjerojatno me te ploce u tako "mokrim" danima nestrpljivo ocekuju... da im dosetam lagano... bez pojma sto me ceka... pa da fino nagazim na njih... i - HOOOPLA proklizem svojom finom guzom... mozda bih morala neke kotacice prikaciti na svoj guz, pa da klizem kako Bog zapovjeda...
Pokusala sam na sve nacine sprijeciti te moje padove. Od toga da sam sve cipele i cipelice odnijela kod postolara da im priljepi gumu na potplatima (sto uopce ne pali), pa do toga da sam cak razmisljala i o posjeti psihijatru, jer moze biti da postoji neki "dublji problem" i "medicinski razlog" za ta moja padanja, pa onda to moje padanje ne bi vise bilo samo padanje, nego bi dobilo neki cool i famozni znanstveni naziv... WOW!
No na stranu sve to... samo vam zelim reci jedno: ako slijedeci put vidite neku djevojku da se valja po putu - vjerujte da nije to zato sto joj je tako doslo... vec ima neki "dublji medicinski razlog sa znanstvenim nazivom" ... pa joj dajte ruku... bit cu vam zahvalna... :-))

Postoji li sretna veza na daljinu?
Postoji li privremena veza na daljinu koja nakon te privremenosti postane jednostavno - normalna veza na blizinu? I koliko je normalno da potraje "privremenost" te veze na daljinu?
Naime, moja traje vec tri godina. I sada smo vec i zaruceni... ali i dalje na daljinu... Nekako uspjevamo da udaljenost medju nama ne potraje vise od nekoliko dana, ali kad dosegne brojku od deset dana, ja vec gubim zivce, osjecam da ne mogu, osjecam da bi bilo lakse stati sada, nego uvidjeti kasnije da zaista nema sanse.... A onda se vidimo... zajedno smo... i sve je opet fine i nice i easy....

E sad, koliko to tako moze? Zelim da postoji neka formula po kojoj cu znati svoju zivotnu racunicu: koje moje radnje daju taj-i-taj rezultat... XxY=XY = i to je to.... jednostavno... bez neprospavanih noci, bez gubitka samokontrole i bez razmisljanja o onom uzaludnom pitanju: "sto-bi-bilo-DA-je-bilo" ilil "sto-bi-bilo-KAD-bi-bilo"...
Sve sto mi treba jest jedna mala knjizica u kojoj ce stajati jedna mala uputica: kojim smjerom moram krenuti sada od ove tocke na kojoj se upravo nalazim.... samo to... pa ne trazim puno... samo malu knjizicu... samo jednu uputu...
Ali a-a-a... nema nista... moram se koprcati u ovome...
Eee da barem LJUBAV nije u pitanju... onda bi rijesila svoju muku bez problema i bez muke.... ali kad covjek voli... VOLI... onda je covjeku tesko odluciti da bi mozda jednostavnije za sve bilo konacno razdvajanje...
Problem nastaje kad u pitanje dolazi vise osoba, i kada sve te osobe "potezu" na svoju stranu... i svaka je jaaaako pametna i zna sto je najbolje... to je problem jer onda vaznost onih dviju osoba koje i cine tu vezu, vaznost dviju osoba koje bi, VALJDA, u cijelom tom filmu (koje zaista sada vec nalikuje na veliku tragi-komediju) trebale imati glavnu ulogu.... njihova vaznost prestaje, nestaje, otimaju se za nju sporedni likovi - koji ce ionako jednog dana nestati... ili barem postati nebitni...
I sto rade???... Unistavaju jednu vrijednost koja bi mogla nadzivjeti i njih, da su samo malo mudriji unutar... u sebi...
I nisu ni svjesni da je mozda dovoljno jos zaista samo malo... rijec ili dvije... da spale na lomaci tu jednu vrijednost... samo zato jer im se prohtjelo... jer im se ne da nista drugo....

Boze moj, kako sam ja ljubomorna!!! Priznajem, eto, takva sam ! I ne ponosim se time, ali to je nesto jace od mene.
Nije da ja ne vjerujem svom dragom, nego ne vjerujem drugim zenama.

Znam ja da on nece nista s namjerom i svjesno, ali zene su lukave u svojim namjerama i dobit ce ono sto one hoce na koji god nacin.. ako su tako odlucile. Pa znam to, takva sam i ja nekad bila... :))

Uostalom, jedna ga je pokusala i zavesti dok sam ja stajala kraj njega... sta mu onda, jadnicku,

rade kad mene nema...

Problem je, znam, u mojoj glavi. Njoj nije problem napraviti scenariji, a moja glava obicno napravi tako gadan scenariji da mi dodje da ...

Sto je to uopce s tom ljubomorom? Je li ona pozitiva ili totalni visak u toj paleti razlicitih osjecaja?
Je li zaista kao sto drugi kazu da je ljubomora: "...korisna i dobra u malim kolicinama jer je znak da ti je stalo do nekog.. bla bla bla",
ili je ljubomora znak nepovjerenja?
A sto da recimo uopce ne osjetimo taj zalac ljubomore? Da nam je, ono - svejedno? Da li to znaci da prema toj odredenoj osobi imamo potpuno povjerenje ... ili to znaci da smo potpuno ravnodusni prema tom nekom?
Ne znam za vas, ali za mene - ravnodusnost je jedan od najogavnijih osjecja. Mrtvilo. Praznina. Bljak.
Mislim da je dobro ponekad osjetiti sve ono sto covjek i moze osjetiti, ukoliko ne prelazi toleranciju boli. "Mojs" ljubomora ne prelazi prag boli. Cak mi je postala i smijesna dok sam pisala ovaj post.
Eto lijeka i za to...

Zene vozacice vladaju - to je barem svima jasno,
ali ako zena vozacica ne zna sama napuniti gorivo u tu makinu koju vozi, e onda joj ni vozacka dozvola nista ne vrijedi.
Pomalo sam alergicna na zene koje na benzinskoj ne uzmu odmah "stvar u svoje ruke" (hm!), nego traze pomoc, onako njezno, bespomocno... mislim, svi se ponekad sluzimo takvim trikovima, to je osnovno sto zena MORA nauciti, cak i prije nego sto prohoda, pa i prije nego sto progovori ... da na zenstven i suptilan nacin jednostavno dobije ono sto zeli... to jednostavno nalazu pravila prezivljavanja, to je nasa sposobnost kojom se moramo ponositi...
ali, ipak, za neke stvari nema opravdanja...
Osjetljiva sam na to jer stvarno mislim da su zene zakon... Divim se zenama uopce. Divim se nasim sposobnostima, pa i onim sposobnostima koje se malo koja od nas usudi upotrijebiti i pokazati. Iskoristiti. Ali ih svaka od nas ima. Jednostavno vjerujem u to. Zene su inteligentnije, suptilnije, imaju bolji i istancaniji osjecaj za druge ljude pa im je svojstven veci altruizam, osjecajnije su, imaju gotovo nepogresivu intuiciju, detaljnije su u analizama, znaju postavljati prava pitanja u pravo vrijeme, znaju kako i na koji nacin dobiti odgovore, imaju bolji feeling za pravdu, imaju bolji feeling za razlikovanje dobrog i loseg - osim kad su muskarci u pitanju - onda mislimo da su oni losi dobri, a oni dobri losi; ustvari, i tu itekako dobro znamo razliku, ali tu nam je volja malo zaribana, pa cesto odaberemo ono lose za nas.
Nisam ja feministica i ne mrzim muskarce. Dapace, OBOZAVAM muskarce. Narocito jednog... svog muskarca...
Ali, svjesna sam vrijednosti zene, i svjesna sam da za zene uvijek vrijede dvostruka mjerila, i da je zena cesto puta bila i biva obezvrijedjena, kao i njezin rad i trud, a to samo zato sto je zena. Svjesna sam da je zena cesto puta slabije placena od muskarca za isti rad i isto radno mjesto.
Ali zene i dalje jaaako dobro prezivljavaju. I cak me vise i ne smeta toliko to globalno obezvrijedjivanje zena. Zato sto sam postala svjesna nasih vrijednosti, i vise me nikakve diskriminacije ne mogu toliko jako pogoditi. Na takve eventualne provokacije - samo zatvorim oci, odmahnem rukom i pomislim kako nam je samo nebo granica...
I obozavam sto sam na ovaj svijet dosla kao zena.

Kaze se da jedna nevolja nikada ne dolazi sama. Istina, to mi je i iskustvo potvrdilo.
No, vrijedi li onda i obrnuto pravilo? Vrijedi li to isto i za dobre stvari u životu...?
I koliko dugo traje to razdoblje nevolja? I, onda potom, i razdoblje zadovoljstva...?
Moje nevolje su potrajale.
Sad je pocelo zadovoljstvo. Gotovo nevjerojatno.
Koliko ce dugo trajati? Jednom ce vjerojatno zapeti. Samo da ne bude bolno. A ako i bude bolno, samo da i to opet ne traje predugo.