30.03.2012.
Vidi se da starim jer prije uopće nisam razmišljala o ovim stvarima :)

Nije velika mudrost kad kažem da je današnje vrijeme stresnije. Možda se niti ne radi o usporedbi „današnjeg“ vremena i nekog vremena prije tog, nego jednostavno o činjenici da sam sad odrasla osoba (hm... valjda) i uz posao, uz spremanje ručka nakon posla, uz kavu nakon ručka, uz brzinsko pospremanje stana nakon ručka i kave, uz rekreativni trening dva puta tjedno nakon ručka, kave i pospremanja, uz tečaj kroja i šivanja dva puta tjedno kad nisu dani za trening... uz sve to teško je ubaciti i još ponešto, a što bih htjela i što bi mi bio gušt. Tu mislim na njegovanje moje društvene strane života. A pritom ne mislim na društvo moje bolje polovice. On je ... pripadnost, on se podrazumijeva, ali ne mislim na to s nekim negativnim prizvukom, meni je njegovo društvo itekako dragocjeno. Nego sad govorim o onoj drugoj društvenoj strani, o strani prijatelja i poznanika. Način života je doveo do toga da su nam prijatelji ustvari kolege s posla. I to je normalno, ipak su to ljudi s kojima dijelimo i vrijeme i zajedničke interese i zajedničke teme... i ljudi s kojima sam povezana poslovno s vremenom su postali moji prijatelji koje viđam i privatno. Ali oni koji mi fale su ljudi koje poznajem otprije, s kojima sam odrasla, koji znaju moje tinejđerske tajne, koji znaju sve moje tajne odrastanja, moje prve ljubavi, i druge ljubavi, i treće, i moje prve i druge i sve kasnije ljubavne jadi... eto, za njih jednostavno nemam vremena. Užas, ali za njih ne pronalazim vrijeme. A možda bih i mogla kad bih se potrudila. Imam osjećaj da me zaboravljaju. Neki dan sam imala saznati kako se nedavno moja ekipa iz djetinjstva našla zajedno na roštilju, piću i ćakuli... mene su se sjetili tek kad su preturali po starim sjećanjima pa sam valjda i ja tu negdje iskrsla. Ali, ne krivim njih - krivim sebe. Ja sam se odselila. Ja sam otišla. Ja se ne javljam.

Moje dvije prijateljice s kojima sam plakala i smijala se, s kojima sam bančila i s kojima sam zajedno umirala u mamurlucima... one su se udale i imaju djecu. Njih su dvije ostale u kontaktu, svakodnevnom, imaju zajedničke teme o djeci, pelenama, dječjim bolestima, o svekrvama... ja nemam ni djecu ni svekrvu, a buduća svekrva je duša od čovjeka i nemam apsolutno ništa za reći protiv nje. Ne uklapam se.

Vrijeme prolazi, niti koje vežu i koje su nas nekad vezale, s vremenom i sa stajanjem lako pucaju... ili se samo stanjuju, neprimjetno dok ne shvatimo u jednom trenutku da ih jednostavno više nema.

S druge strane, strah me da li bi obnavljanje starih veza uopće bilo dobro, da li bi uopće bilo moguće. Ko zna kako bi naše prijateljstvo izgledalo u današnje vrijeme. S prijateljima iz djetinjstva imam neka stara sjećanja i stare dane, ali možda bi čar svega toga isparila kad bi pokušala ponovno povratiti druženje, možda nemamo više ništa zajedničko, možda bi razgovor nakon prvotnog poleta i prisjećanja bio isprazan i mukotrpan. Možda bi se zbog toga i sjećanje na našu nekadašnju bliskost izobličilo i više ni to sjećanje ne bi bilo tako milo i slatko.

Možda bolje ne dirati. Bilo je što je bilo. Možda ne treba pokušavati oživiti stara sjećanja, nego ih pustiti da budu ono što jesu – sjećanja.

Ali me svejedno nekad baš zaboli sve to.

Mjesto gdje se uklapam, sada i danas, jest mjesto uz moju bolju polovicu, koji je moj najbolji prijatelj... i uklapam se među svoje kolege koji su sada već i moja „ekipa“. Zato jer se međusobno razumijemo i zato jer imamo pregršt zajedničkih tema i interesa, izlazimo, ponekad i otputujemo, idemo na izlete, ponekad brbljamo do iznemoglosti, ponekad samo šutimo i ta šutnja ne bude uopće glupa i neugodna... No, imam jednu osobu koja se održala od samog početka mog življenja. Ustvari od samog početka njezinog življenja jer sam ja rođena 5 mjeseci prije nje. Odselila se sa svojih 16 godina, daleko, preko oceana, ali održali smo kontakt i održali smo bliskost do danas koja nije izblijedila ni u jednom svom djeliću.

To je valjda tako. To je prirodno. Neki su mi ljudi suđeni i oni će valjda ostati uvijek sa mnom i uz mene. A, koliko god to tužno bilo, od nekih drugih ću se otuđiti jer je valjda u zvijezdama zapisano da smo suđeni međusobno ali samo za jedan period naših života. Hmm, ko zna koji su još ljudi zapisani u mojim zvijezdama i koliko će njih proći kroz moj život, a budem li pametna, uz sve te osobe mogu štošta naučiti o mnogočemu... i o sebi samoj.




- 09:06 - Komentari (12) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

02.03.2012.
Pitam se: zašto?


Ne volim rješavanje problema šakama, a jutros sam svjedočila upravo jednoj takvoj grozoti. Mladić napao starijeg gospodina. I to još ispred zgrade suda. Ispostavilo se da su imali ročište na sudu u nekom njihovom predmetu, a bojim se da je ovakvo rješavanje sudskih predmeta, doslovno u areni ispred suda, sve učestalije jer, budimo iskreni, naš pravosudni sustav je spor i mukotrpan. Ljudima je očito pun kufer sporosti i imaju svoju viziju rješavanja problema. Neki „ispod stola“, neki šakama, neki ucjenama, a neki angažiranjem nekih koji će to riješiti šakama i „ispod stola“ i ucjenama... svatko očito ima svoju metodu, pogrešne sve odreda, ali očito trenutno - jedine učinkovite.

I dosta mi je toga. Hoću vjerovati u ovu zemlju i ovu državu. Hoću vjerovati u ovo što radim. Hoću vjerovati da ne tonemo. Hoću vjerovati da postoje ljudi kojima je srce veće nego ego, a razum i logika veći nego osjećaj manje vrijednosti i manjak samopoštovanja. Jer čovjek koji ima osjećaj za svoju vrijednost imat će osjećaj i za vrijednost drugog čovjeka, i onaj koji ima samopoštovanje imat će poštovanja i prema drugom čovjeku. I želim vjerovati da postoje takve osobe, jer postoje, dovraga, postoje! Samo što su ulice preplavljene moralnim debilima, ego-manijacima i ostalim ljudskim ološem, i to toliko da ne dolaze do izražaja svi oni srčani ljudi, moralni, empatični, jer su uz sve te kvalitete još i skromni, i ova bujica gadosti ih jednostavno prekrije.

U problemima smo zbog sebe samih! Ne napadajmo se, ne ubijajmo, ne udarajmo, pomažimo si međusobno, dovraga! Dan nam je ovaj život da ga ispunimo s drugim ljudima i da drugima ispunimo njihove živote, i to ne udarajući se međusobno, nego pomažući i poštujući se!
Zar nitko to više ne razumije???
Zar nikome više nije stalo???


- 10:28 - Komentari (8) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

31.01.2012.
Mali Jure


Došao je nepozvan. Ali čim sam ga vidjela, zavoljela sam ga. Malenog Juru.
Znate onaj osjećaj kad je nekim stvarima ili životinjama jednostavno prirođeno neko ime, kad odišu nekim imenom, kao što je moje auto – Dama, tako je i mali Jure bez razmišljanja postao i ostao – Jure. Nisam ga birala. Takvo je uostalom i neko uvriježeno mišljenje o kućnim ljubimcima – ne traži ga, ali kad ga ugledaš znat ćeš da je to taj koji ti je suđen. Tako je bilo i s nama, ljubav na prvi pogled. Bio je toliko mali da sam mislila da će se gubiti po stanu. I gubio se. I gubi se još uvijek. Ali se uvijek iznova i vraća. Nema ga danima, a onda se jednostavno pojavi. Maleni maleni Jure. Imam osjećaj da razumije svaku moju riječ i iako konstantno izgleda izgubljeno i zbunjeno, imam osjećaj da točno zna kad se ljutim na njega. I savršeno funkcioniramo.
Davno je to bilo kad sam posljednji put imala kućnog ljubimca, i to zlatnu ribicu, zvala se Janja. S Janjom se nisam baš nešto dugo družila, mislim da sam čak pomalo i kriva za njezin kraj. Činila mi se nekako usamljena, pa sam joj kupila društvo u obliku igračke ronioca koji je ipak bio malo prevelik za njezin mali akvarij. Ne znam što je točno bio uzrok, ali već nakon par sati od dolaska ronioca, pronašla sam jadnu Janju kako pluta potrbuške.
No sada je tu mali Jure. Strah postoji jedino kad upalim usisavač, stan se ipak mora čistiti, a on je tako mali da se bojim da ću ga jednog dana usisati. Ili ja ili moja druga polovica. I njemu je Jure prirastao srcu. Takav je Jure, divan do beskraja i lako ga je zavoljeti.
Znam, kad dođu topliji dani i širom otvorena balkonska vrata, vjerojatno će bježati van, tko zna hoće li se nakon toga uopće i vratiti. I bilo bi mi neizmjerno žao da se ne vrati.
Ali, znam, njegovo je mjesto tamo negdje vani, u prirodi. Ipak je on samo mrav. Moj mrav, i jako slatki mrav, ali ipak samo mrav.


- 16:17 - Komentari (7) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

20.01.2012.
„I have PMS & GPS, which means I am a bitch and I will find You“

Osim PMS-a u meni, još je i južina vani, tako da sam kao meteoropat, posebno nekontrolirana danas. Postoje minute PMSa kad mi svi idu na živce, a onda dođu minute meteoropata kad samo buljim u jednu točku na zidu i kad su mi teški kapci toliko da se sami sklapaju. I imam po ekranu masu žutih i ružičastih post it papirića s popisima must do danas, ali... noup, čini mi se da neće ići. To je Meteoropat! A PMS se danas tako lijepo ukazao u vožnji.
U početku je sve bilo u redu, Meteoropat je vozio, pridržavao se pravila, stao na STOP i propustio Pauk vozilo parking službe koje se kretalo glavnom cestom. Već sam u tom trenutku osjetila gospodina PMSa jer što jest jest ali parking službe ne volim. Ne voli ih ni PMS, a ni Meteoropat. Moja je Dama više puta bila u njihovim kandžama, malo kriva i malo dužna - moram priznati, ali opet ne baš toliko. I tako zajedno s Meteoropatom i PMSom koji se već nazirao, vozim Damu iza Pauka i njegovih kandži, Pauk se polagano kreće, polako plete svoju mrežu, mi iza njega, isto polako, puna crta ne smijemo pretjecati, i tako se polako približavamo mjestu gdje su prije dva mjeseca zgrabili moju Damu nepropisno parkiranu. Mislim, nepropisno se može tumačiti na razne načine. Ja mislim da ona tada nikome nije smetala. I bila je tamo svega sat vremena. Odnosno trebala je biti samo sat vremena, ali su je oni uklonili i prije toga. Kažu, nije bila udaljena od pješačkog više od 5 metara. Jest, istina, nije bila udaljena 5 metara, bila je možda nekih 2 ipo, 3 metra moje grube procjene, ali nije nikome smetala. Majke mi, nije smetala. Ja svjedok!
Mrzim kad nepropisno parkiraju na mjesta za invalide, to nikad nikad nikad ne radim i ako vidim da to netko radi, ne bi zvala pauk službu nego bi uzela bat i polupala to auto. Ali Dama stvarno nije napravila ništa tome slično.
No, vratimo se mi na nas, mene, PMSa i Meteoropata, približavamo se mi tako tom mjestu, kad ono na tom istom mjestu – parkirano auto. A nije moja Dama. I Pauk se približava, vidi auto, mislim morao ga je vidjeti, mislim nema šanse da ga nije vidio. I... produži. Majmun produži. I u tom trenutku, točno u tom trenutku došlo je do promjene. Meteoropat se sam povukao, znao je da nije dorastao trenutku, i prepustio mjestu PMSu. Sreća, sreća i sreća da Meteoropat zbog južine ipak nije mogao potpuno nestati, nego je iz prikrajka kontrolirao PMS, dok je ovaj bjesnio za volanom, blendao i prstom motirao pauku na krivo parkirani auto i prstom pokazivao na Damu i mimikom pokušao objasniti kako-je-Dama-isto-tako-bila-parkirana-pa-su-je-skupili-i-kaznili-a-ovoga-puštate-jeli?-puštate?, i pri tome glasno mrmljajući, dobro nije se baš radilo o mrmljanju, jasno se moglo razaznati da se radilo o teškim psovkama, a onda opet blagim riječima tješio Damu koja se isto uzvrpoljila onako na cesti jer je bila osobno pogođena i uvrijeđena ovakvim propustom Pauka. Majmuna, ne Pauka!
No, sve bez uspjeha. Majmun se nije potrudio niti klimnuti glavom i opravdati se u stilu jest-vidio-sam-ali-trenutno-idem-na-drugu-lokaciju-imam-hitnu-dojavu... ili tako nešto... nije se ni okrenuo, nije uopće reagirao. Koliko god je bila pogođena, Dama je dostojanstveno nastavila vožnju, nije ona baš za neke grube reakcije, ona je fina cura... iako tako ne izgleda, ima ona sa svih strana svoje udarce koje je zadobila u raznim borbama, posebice na parkiralištima, fale joj i lajsne s obje strane, ali za razliku od fizičkog izgleda, u duši je prava dobrica.
Ali zato PMS, kad on ne naiđe na uspjeh, kao to s Paukom, onda ide dalje, mlati pred sobom dok ne naiđe na nekog tko će biti svladan od njega... danas se još nije takav našao... no pred njim je još cijeli dan! I čujem ga iz mrklog mraka kako se podlo smješi. Smješi i čeka...




- 12:15 - Komentari (7) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

11.01.2012.
Čarobni štapić


Da imam čarobni štapić:

Vratili bismo se na konje i kočije i bilo bi više zdravog i svježeg zraka za udisanje.
Imali bi livade, ponovno, i mirisalo bi cvijeće i puhali bi maslačke i igrali se u travi, onoj visokoj, preko glave.
I pravili bi vjenčiće od tratinčica.
I imali bi borove šume. Guste. I ponovno bi skupljali šiške i pinjole.
Televizija bi služila za pogledati Tom&Jerry-a prije Dnevnika i Dinastiju prije spavanja.
Posao se ne bi nosio doma, nikad, i ne bi bilo stresa, no way!
Vikendi bi se obvezno provodili negdje na izletu, u prirodi.
Vjerovalo bi se na riječ!
Da, vjerovalo bi se na riječ!
Izbrisala bih postojanje sujete i uopće njezino poznavanje. Sujetni su ljudi trula jabuka u društvu i ne trebamo ih.
Benzin bi bio jeftiniji... mada nam ne bi ni trebao jer bi jahali konje i vozili se kočijama.
Djeca bi se slobodno igrala po ulici u kvartu bez opasnosti da će naletiti manijak sa stotkom na brzinomjeru.
Ako bi već uz konje i kočije postojala i auta, njihova bi brzina bila ograničena na 100 km/h. Zašto uopće proizvoditi aute koji mogu dosegnuti i 250 km/h i više, i zašto time davati mogućnost budalama za takvu brzu vožnju. Zašto im davati odriješene ruke za idiotizam u vožnji.
Radno vrijeme bi bilo od 06,30 – 14,30 sati, i kad bi se vraćali doma nakon posla ne bi bio mrkli mrak jer u 14,30 sati je još dan i još se pozdravlja sa „dobar dan“ i imali bi napretek vremena do večeri i večere.
Kad smo već kod toga, imali bi doručak, ručak i večeru, a ne samo doručak i još jedan obrok koji predstavlja i ručak i večeru u jednom i onda još jedan obrok oko 23,30 sati jer je taj prethodni obrok bio davno i ne mogu gladna ići leći.
Ne bismo morali voće prati u deterdžentu prije jedenja i guliti koru s jabuka i uopće bismo bez straha jeli voće i povrće jer ga nitko ne bi ni špricao i premazivao raznim otrovima.
... ... ...
Ah, da, da imam čarobni štapić, čini mi se da bi se brzo pokvario jer ne bi izdržao koliko bih toga s njim htjela postići. :)





- 10:57 - Komentari (6) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

03.01.2012.
Zar je već 2012.?

Ima dana i jutara kad se osjećam tako dobro da bih najradije sve prolaznike po ulici pozdravljala i smiješila im se!
Ne bi li bilo baš lijepo kad bi svi bili takvi? Svi i uvijek?

E, da, i moja novogodišnja odluka, odnosno bolje reći zaključak za novu godinu jest:
ne, Woman, ti NEMAŠ telepatske mogućnosti i ne, ti NE MOŽEŠ biti uvjerena u to što drugi misle i o čemu razmišljaju! wink

Sretna nam svima ova Nova i neka nam bude sretnija od svih onih prije!

- 10:41 - Komentari (4) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

19.01.2011.
Aaaauuuuuuuuu

Da, baš tako: "aaaauuuuuuuu". Pa skoro me dvije godine nije bilo ovdje. Dvije godine?... Dvije godine!!!!
Ne znam što me nagnalo da sad započnem piskaranje, ali evo, mogla bih za početak pisati o aktualnim događanjima. Ne, ne, ne aktualnim događanjima u politici, nego aktualnim događanjima oko mene same. Ja ja i samo ja!

Uglavnom, već neko vrijeme vodim rat s Čistoćom u mom gradu. Ne mislim na čistoću kao higijenu, nego na pravnu osobu koja se bavi čistoćom moga grada. Između ostalog, bavi se odvozom i prikupljanjem otpada od ostalih polimernih materijala (dakle, plastične ambalaže i sl.). Čak su objavili i kojim danima odvoze taj otpad s kojeg predjela grada. Moj predio je ponedjeljkom.
I odvajam tu ambalažu. I odvajam. I odvajam. I kad se skupi, ostavim je ispred zgrade. Tako je bilo jednog ponedjeljka prije nekoliko mjeseci. Nisu došli po vreću! Ni u ponedjeljak, ni u utorak. U srijedu sam je sama vozila u drugi kvart gdje su tog dana operirali.
Ok, greška njihova, ali ljudi smo, praštajmo jedni drugima!

Oko mjesec, dva nakon toga, opet sam skupila dovoljno te plastike, i opet vreću ostavila pred zgradom. I da, bio je ponedjeljak. I opet nisu došli. E onda sam im napisala e-mail. Direktoru direktno! I Fondu za zaštitu okoliša! Fond je odgovorio, direktor nije. Vreću sam opet morala voziti sama.
E, a onda je došao i ovaj ponedjeljak. Opet sam vreću ostavila pred zgradom. I opet nitko nije došao po nju. I opet sam poslala e-mail i direktoru i Fondu za zaštitu okoliša. Ovog puta nisu odgovorili ni Fond, ni direktor!
Ali je odgovorila službenica Čistoće zadužena za komunikacije. Svaka joj čast, dobro radi svoj posao.
Čak je inzistirala da se čujemo telefonski jer žarko želi ispraviti propuste.
Uglavnom, da , čule smo se, i da, stručna je i profesionalna, i da, obećala je da se to više neće dogoditi, i da, njezin je voditelj jutros odmah bio ispred moje zgrade i da, vidio je vreću, i da, popodne će je skupiti i odvesti. I da, vozač koji je za to bio zadužen dobio je opasku.

E sad ono što meni okupira misli jest upravo taj vozač koji je dobio opasku. Nazovimo ga pobjesnjeli vozač... i od kojeg vjerojatno mogu očekivati sljedeće:
- razbijanje kontejnera pripadajućeg mojoj zgradi,
- razbijanje i ostalih kontejnera u okolici moje zgrade,
- ostavljanje kakice pred mojim vratima,
- bušenje guma ili oštećivanje mojeg auta raznim oštro tvrdim predmetima (tzv. hladnim oružjem)
- a pod uvjetom da ne zna koji je moj stan da ostavi kakicu pred vratima, ili da ne zna koji je moj auto da ga izgrebe i ošteti, uvijek mu ostaje opcija da digne cijelu zgradu u zrak!

Eto... uglavnom, lijepo vas je vidjeti... mada vas većine i nema više u blogosferi!
Možda se i vi vratite uskoro!



- 14:48 - Komentari (5) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

12.02.2009.
Što biva kad se napijem?

Osim što izgubim pojam pameti?
Osim što se gegam ko patkica?
Osim što frfljam i gutam slova dok drugima za šankom prosipam svoje male životne mudrosti?
Osim što mi je sve smiješno?
I što su mi svi luckasti?
I što su mi svi u krugu dva metra, i znani i neznani, najbolji prijatelji?
Osim što mi je glavna uzrečica: „Konobar, daj piće ovdje za sve!“
Osim što imam neku neobjašnjivu potrebu ljude, znane i neznane, zvati nekim drugim imenima, a ne njihovim? Jednog Vladu sam čitavu večer zvala Dalibor, i to s tolikim alkoholnim uvjerenjem, da je jadničak morao pred prijateljima vaditi osobnu iz džepa i uvjeravati ih da je on ipak Vlado, a ne Dalibor i da mene ustvari ne poznaje.
Osim što ostavljam neloše napojnice konobarima?
Osim što mi se sutradan događaji od prethodne večeri u flashbacku vraćaju u sjećanje, u nevjerici, s čuđenjem i s upitnikom nad glavom?
Osim što sutradan pretražujem sve džepove hlača, sve torbe i torbice, sve kapute i jaknice, u potrazi za novcem jer SAM SIGURNA da sam još do jučer u novčaniku imala više od par kovanica, pa gdje su sad odjednom, zaboga, kao da su u zemlju propali ili sam ja prolupala! Al' onda se dogodi jedan od flashback-ova (nekad ta potraga zna potrajati i do kasno u noć prije nego se dogodi taj ključni flashback) i onda mi ne preostaje drugo nego leći na kauč i zamotati se u dekicu i mantrati: To nije istina! To nije istina! To nije istina!

Dakle, što biva kad se napijem? Osim ovog nabrojenog – ništa strašno! Eto, huh, sad mi je lakše, zaista mi je trebalo ovo staviti napismeno da vidim da ustvari nema ništa loše u mojim alkoholnim vikendima! :))




- 10:17 - Komentari (24) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

23.01.2009.
Ko kaže da puno tražim???

Želim otputovati negdje.
Želim, kad god upalim radio, slušati samo stvari i pjesme koje volim.
Želim biti oduševljena sa svakom knjigom koju uzmem u ruku.
Želim da nikoga nikad ne povrijedim.
Želim da mi uspije svako cvijeće koje kupim ili dobijem.
Želim da nema nedorečenosti u mom životu...
... i da mi auto sam obavlja tehnički pregled (dobro, sad su ovo već perverzije, ali kad već želim, zašto ne bi poželjela i ovo).
Želim biti dobra svojim prijateljima...
... i da im uvijek mogu pomoći kad im ustreba.
Želim da petkom ujutro mogu sebi reći: "E, danas ću ostati duže u krevetu"... bez straha od reakcije šefa (ajd ok, to sad i mogu...).

Želim ne željeti nego imati.
Želim uvijek savršenu frizuru...
... i cipele u kojima mogu dugo šetati a da me ne zabole noge.
Želim ne imati strah da će se nešto ružno dogoditi dragim mi osobama.
Želim Lenny-a Kravitza (no, da)
... i Nicolasa Cage-a (pa da)
... i plesni tečaj kod John Travolte (to sve nekako dolazi zajedno).

Želim „Zato“ na sva moja „Zašto?“.
Želim osjećati...
... ali ne želim znati.

Želim susret. The susret.

Ustvari, možda samo želim jedno...
... da me netko obori s nogu!







- 15:28 - Komentari (21) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

13.01.2009.
Povratak izgubljene ovce


Samo par postova unatrag (iako je od toga prošlo već par mjeseci) dala sam naznake nekim svojim planiranim promjenama u životu, pa evo s ponosom mogu reći da su se one i obistinile.

Prekinula sam vezu i sad soliram već neko vrijeme i ne žalim se. Kad mi dođe do žalovanja, čut će se...

Dala sam otkaz na poslu i pokrenula vlastiti buisness. I, evo, plivam. Ne žalim se, kad dođe do žalovanja, čut će se...

I još mi se jedna promjena u životu dogodila, ali ona me dobro p(r)otresla, možda zato jer nije bila moj odabir, pa zbog faktora iznenađenja i šok je bio veći. Uglavnom, da ne duljim i ne otvaram rane koje su sad već zacijelile, moja najbolja prijateljica je odlučila da me više ne voli i da mi se neće javljati na pozive i odgovarati na poruke. I kad je to odlučila (valjda se jednog jutra probudila s tom odlukom), morala je naći neko opravdanje za to, jer ne prestaju se osobe tek tako voljeti, ona je smislila groznu laž koja me zabolila više od te njezine odluke da me više jednostavno ne voli. Smislila je da sam se ja spetljala s njezinim bivšim dok je on njoj bio još sadašnji. Fuj bljak i opet fuj i na samu pomisao da je ona to pomislila, a deset puta više fuj-a i bljak-a da bih tako nešto uopće napravila.

No, nakon pomne analize koja je trajala i trajala, shvatih da neki ljudi jednostavno imaju bolestan sadržaj u glavi, u ovom slučaju gore je samo to što mi ona taj bolestan sadržaj nije priopćila osobno nego sam ja to čula od nekih apsolutno nebitnih ljudi. I taaako, nakon dubokog preispitivanja, odlučila sam i ja nju prestati voljeti.

Fuj bljak!

Dobra stvar u gadnim fazama života jest što čovjek dobije priliku vidjeti ko su mu pravi prijatelji, pa sam i ja krug tih ljudi nakon svega ovoga jaaako smanjila. I sad imam više vremena za one koji moje vrijeme i zaslužuju. Sad više nije fuj bljak, nego jeeeeeee... I tako se pokazala istinitom još jedna mudra naših starih – nije svako zlo za zlo. Možda sam izgubila jedno prijateljstvo (koje se pokazalo trulo), ali sam ojačala četiri stara prijateljstva, i još par novijih i zato tim novijima DaTe LuBaJu (ne pokušavajte shvatiti) veeeeliki kiss...

I tako... sve ono što ste čitali o meni i od mene, dogodilo se u nekoj drugoj dimenziji. Ovo sam sad malo drugačija ja, druga dimenzija više ne postoji, ostaje samo sjećanje. (Ne znam što sam htjela s ovim reći, ali sviđa mi se kako zvuči ova zadnja rečenica).

I, pobogu, ne dajte mi da me nema na blogu, fali mi ovo, a da mi fali shvatim tek kad počnem nešto pisati. Kao sad.



- 15:40 - Komentari (19) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se