petak, 02.05.2008.

Moj razred =)

Bivši ili sadašnji? Pitanje je sad...

Rekla bih pomalo i jedan i drugi ali s naglaskom na sadašnji budući da je to ono šta je inspiriralo post i to bi u biti trebala biti bit posta. (gosh, kako ta rečenica zvuči čudno, al nema veze)

Dakle, ovi koji me duže (cca. godinu dana) čitaju možda se mogu sjećati posta sa kraja prošle školske godine o mom jedinom i neponovljivom osmom be. I nema tog razreda, nema toga što će izbrisati prazninu izazvanu raspadom tog našeg razreda. Nije to zapravo praznina, ispunjena je prekrasnim uspomenama koje imam iz ovih predivnih osam godina provedenih s mojim bekavcima, s razredom kao cjelinom, u čemu smo zbilja bili dobri, i sa pojedincima. Svaka osoba u tom razredu značila mi je, i svih ću se s radošću sjećati unatoč nekim prepirkama i razmiricama. Bili smo loš razred ocjenama, ali u svemu drugome nitko nikad neće vidjeti bolji razred.

Iako znam da se mnogi iz tog razreda već sad mene sjećaju u magli, iako znam da se mnogi mene sjete tek u onim trenucima dok se znoje pokušavajući riješiti neki matematički zadatak ili odlučiti koje vrijeme gdje dolazi u engleskom i kako se to vrijeme tvori, ne zamjeram im. Znam da sam nekima možda bila samo jedan hodajući šalabahter u kojeg nije trebalo ulagati čak ni toliko truda da ga se napiše. Isto tako znam da je puno više (bar se nadam) onih kojima sam ja bila više od glave razreda. Prijateljica, draga osoba s kojom će rado porazgovarati i danas, tek toliko. I onih s kojima sam debelo ostala u kontaktu jer mi je stalo. I uvijek će biti. Možda i previše.

I dakle, iako nema tog razreda koji će zamijeniti "prazninu" nastalu raspadom osmog be, i prvi a mi puno znači, i neće nikada biti zamjena već ima svoje, posebno mjesto. I jednom kada se i mi raspadnemo, stvoriti će još jednu "prazninu" koja će uvjerena sam također biti ispunjena mnogim prekrasnim uspomenama.

Direktan povod ovom postu bila je rečenica koje se možda čak ni njena autorica (za koju se nadam da će ovo pročitat, kao i njena sestra) ne sjeća al ja imam običaj pamtiti nevažne činjenice. Rečenica je glasila "Kako mi je drago da svi vi idete samnom u razred!" (ukoliko su riječ, dvije, ili većina pogriješena i ovo nije točan navod, što je moguće, ja se ispričavam, al bit je zadržana).

Ja sam se zamislila. Ovaj razred u kojeg idem stvarno je pun predivnih ljudi, od kojih sam se s nekima tek nedavno više počela družiti zbog čega mi je drago. Znam, često sam govorila kako je čudno da ja ni sad, skoro godinu dana nakon što sam u tom razredu se skoro s nikim nisam skompala. (čast iznimkama) Ali eto, mislim da se to mijenja. Jer mi se stvarno sviđa moj razred.

Možda u početku sam ostavljala dojam nadasve-nedruželjubivog-vrlo-čudnog-osamljenog-prepametnog (naravno)-geek-frika i ljudima služila samo kao pomoć na ispitima i to. Možda sam za to i sama bila kriva ali zbilja sam tip koji se dosta teško otvara i teško počnem pričat s ljudima, i zbilja se nadam da više ne ostavljam dojam weird geek frika, iako pomalo možda još uvijek ostavljam. Voljela bih se riješit i onog imidža genija jer me onda svi vide samo kroz moj mozak i misle da sam naivna i ne kužim da me iskorištavaju. Al to bi se onda kosilo s genij imidžem pa samo da se zna da kužim da me iskorištavaju al volim pomagat ljudima i šta sad? Doduše u nekim situacijama bi voljela reći ne.

Kladim se da ćete čitajući ovaj post svakom novom rečenicom zaboraviti onu prije, ali nadam se da ćete ako komentirate uzeti u obzir cijeli post a ne samo zadnji dio.

O svom životu danas neću, ionako je post predugačak, nego ću vas pozdravit i u skladu s prosvjedima koji haraju okolo posljednjih dana započet ću prosvjed koji se mnogima neće svidjeti, ali što je tu je.

Prosvjed otkazan iz jednostavnog razloga: trenutno imam puno posla i previše oko škole *khm khm* i prosvjed ce biti sigurno jednog dana, samo sumnjam da ce bit u slijedeca 2 mjeseca... Vidjet cemo.

Sada odlazim i napuštam vas. Yours always,
Miss K(T).

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.