Just plain teenage girl

ponedjeljak, 29.10.2007.

Nestala je davno negdje tko zna gdje...

She was sitting in the furthest corner of the room, lit only by a faint light of a candle. Her hair was as dark as the bright night sky, stars sparkling all over it. She made no sound, she didn't move, looking in the same dot all the time. That she was an expert at, dreaming. No-one could find a way through that barrier into her mind, not even the finest mind readers. No one could understand, assume what's going on in that head. Smart head, many would say.

People could only guess. She could have been thinking about her mother, that was just risking her life for a woman she never saw before. Many would say that must be it, who could think about anything else at the moment like that? Those that knew her, rare people, knew she could be thinking about her mother, school, Lifeball, friends, or anything else, at the same time. But those that knew her were rare. And they weren't present there, at that moment.

Her head was indeed full of thoughts of any kind. Mother was, of course, the major one. She should have already been there. Where on Earth is she, is she alive at all? That was the permanent question, with her mother, always putting her life at risk. She couldn't handle that alone, and the only friend she would think of was him. And there was only one way. Hard, but she had to try.

Focus. I've tried that before, I can do it. But back then they were only few meters away. That's the only way, it's worth trying...

Next thing she knew was travelling, in her mind. Through the mountains and over the rivers. It took her almost as much energy as if she was going there physically. When she came to her destination, she saw only a wall. Pretty thick wall. How on Earth to break it, wake him up?

Lool, ljudi mislim da necete ovo gore ni pol posto skuzit. Ali meni je fora, a vi recite sta ocete.

Kako skola, pitate? (cooperate ;)) Ma super, sve 5... Al uvijek moze bolje, ne? Ma bude, ima vremena...

Jedino me lagano smeta u mom razredu što svi polaze od pretpostavke da će im trebat instrukcije. Ta pretpostavka jednaka je kao da polazite od pretpostavke da ste glupi, i nesposobni nešto skužiti. A i isto je malo glupo. Ljudi u mom bivšem razredu nikada nisu išli na instrukcije, barem ne one plaćene. A ne može se reći da su bili maheri za matematiku, engleski, naprotiv. Ali nitko nije glup. Samo se treba znati snaći.

Zaboga, ljudi, pa ja idem s vama u razred, hello. (OK nemojte ovo krivo shvatit)

Inace zivot ide, a i ljubav se mice s mrtve tocke. Iako na bolje ili na gore, to se ne zna. Nece se ni znat, samnom se nikad ne zna. Nedostaje mi moj 8.b, jos uvijek. To je bio razred, a vi recite šta oćete.

Nećem više duljit, dovoljno sam vas gnjavila. A nakon što provedem par školskih sati s Klarom u klupi, više nemam snage neš puno filozofirati vam.

Pusa velika svima etc etc istrazujte malo naci cete posvetu... sta ste tako lijeni... =P

Vaša K-a-t-e-(y) (pronounce it Kejti, not Keti) cerek

PS oprostite svi kojima jednostavno ne stignem komentirati, jedva i post napišem...

- 22:05 - Komentari :) (22) - Isprintaj - #

utorak, 16.10.2007.

Be the One... Make a difference.

Eto nisam se dugo javljala, nemam baš vremena... U strci sam, ništa više ne stižem. A ovaj vikend sam otišla u Bosnu na susret salezijanske mladeži i opet nisam ništa stigla učiti...

Doduše, ne žalim. Bilo je preodlično i bilo mi je full žao što je trajalo samo dva dana. Ali je bilo prekrasno. Bilo je jako puno mladih iz Hrvatske i Žepća, naravno, tamo je bio susret. Bili smo po obiteljima smješteni, i sve obitelji su bile predrage. I ja sam isto dobila odličnu obitelj, bilo je super. I igre su bile super, i mladi su bili super. Ma, jednostavno super.

U školi je zasad dobro, ne znam koliko dugo, kao što već rekoh pretrpana sam poslom... A sad su tri dana za redom ispiti, pa slijedeci tjedan jos dva, pa... aj aj aj...

Mnogi od vas znaju već (vjerojatno svi) da je danas umro Toše Proeski. Svima nam je jako žao. Bio je dobar čovjek, imao je dobre pjesme. Počivao u miru. Ta činjenica me ostavila u šoku tek nekih par sati nakon što sam to saznala. Tek kad sam promislila i skužila da je on umro. Tako mlad, tako iznenada, Podsjetilo me na jednu moju frendicu koja mi je rekla nedavno, objašnjavajući kockice, kako nam je svakim trenom život na kocki. Jedan tren si sretan, zabavljaš se, ili pak jednostavno spavaš, drugi tren paf! nema te.... Tužno, jako tužno. Trebat će vremena da se na to priviknemo, pogotovo mojoj frendici koju je ta vjest totalno shrvala. Vjerojatno ni ona nije bila odmah svjesna što se desilo.

O čemu da vam još pričam? Samo sam se htjela javiti. Jednom drugom prilikom duže. Valjda uskoro.

Lijepi pozdrav svima, dobra zabava, puse all around! kiss kiss

Vaša Kate :)

- 21:35 - Komentari :) (20) - Isprintaj - #

srijeda, 03.10.2007.

If I could find you now things would get better, we could leave this place and run forever...

Eto da se ja malo javim...

Pred minutu sam bila very tuzan , zapravo ne nego vise cudno nema smajlica za to tu... Ali sad sam baš super... yes Vidit ćemo koliko dugo...

Ovaj vikend je produženi baš sam happy... sretan Nadam se da cu se nac sa ekipom iz razreda... Danas sam frendici predložila da se nađemo baš svi iz razreda i da idemo negdje bilo gdje onak samo da se vidimo... yes I nadam se da ćemo to ostvariti... yes

Ovaj tjedan sam redar... nono nonononono... nono Al ajde jos samo 2 dana... party

Imala sam temu za ovaj post... Di je nestala? Ne znam...

Pričala sam danas s frendicom iz (sadašnjeg) razreda o našem razredu... Već se stvaraju lagano grupice... Doduše i dalje smo svi svima dobri i nadam se da ćemo ostati, ali lagane grupice se već vide... Ne volim grupice... Uvijek ih ima... nono Ali u mojem bivšem razredu to se nije toliko primjećivalo... Znalo se, njih tri su uvijek skupa, njih tri isto, njih 2 su nerazdvojne etc etc... Ali smo svi bili jedni drugima dobri, svi smo se slagali... Ja sam se rijetko s nekim svađala, a i to nije trajalo duže od 2 dana...

Mnogi će reći da se nikad nismo znali dogovoriti, da smo uvijek jedni drugima proturiječili, u ocjenama smo bili uvijek najgori... Ali svi profesori priznaju da smo ponašanjem mi bili najbolji, a naša razrednica je nakon naše ekskurzije poželjela imati djecu... sretan Uvijek su se bojali voditi nas na višednevne izlete, jedino smo na ekskurzijui sli 3 dana... I neki su govorili da smo grozan razred, ali ne znaš što si imao dok to ne izgubiš...

Možda će se laLuna čuditi da se sjećam njenog jako davnog posta... Da, imam savršen razred, mi smo bili posebni i zaista neponovljivi... Mi smo bili svoje društvo, i nismo van učionica bili neznanci... Bili smo dobri s drugima, ali i međusobno mnogo više nego drugi razredi...

Neki iz mog bivšeg razreda koji ovo čitaju neće se složiti sa mnom... Ali ja tako mislim... yes

Idem sad...

Ljubim vas svih redom! kiss Koments, koments...

Kate(y)