U jednom kafiću našli su se Marko, Luka, Dario i Sanja. Nakon nekog vremena provedenog ugodno čavrljajući lagano se spuštala tama, a Marko i Dario su bez riječi, samo se međusobno značajno gledajući, shvatili što im je činiti. Dario je otišao rekavši kako juri doma jer već kasni, dok je Marko odglumio majčin poziv da hitno mora doma. Luka i Sanja našli su se sami.

Nastala je neugodna tišina. Neizmjerno dugih pet minuta tišina je bilo sve što se čulo. Tada su se njihovi pogledi sreli, pogledi puni čežnji, i onoga nečeg posebnog, neopisivog. Oči su im bile pune sjaja. Ono što je uslijedilo bilo je totalno očekivano, a ipak i Luki i Sanji je došlo totalno iznenadno - poljubac.

Niti sekundu nakon poljupca Sanja se pokajala.

"Ovo se nije trebalo desiti...", rekla je zaprepašteno.

"Ja mislim da je. Sanja, zaljubljen sam.", rekao je Luka.

Sanji je potekla suza iz desnog oka...

Obrisavši joj suzu, Luka reče: "Ne plači... Čini mi se da si i ti zaljubljena... Barem je poljubac bio takav..."

Sanja je odjurila u WC. Nije više mogla. Na stolu joj je, od žurbe, ostao mobitel. Luka je to primjetio, i upravo za to vrijeme je Sanji stigla poruka. Luka ju je pročitao, a imao je što i vidjeti. Poruka je glasila: "Hej, ljubavi, di si mi?" Sanja se uskoro vratila, očiju crvenih od plača, a naišla je na Luku s pogledom punim razočaranja, očaja, ali najviše tuge, i s njenim mobitelom u ruci. Nije joj trebalo dugo da shvati o čemu se radi, ali očito predugo, jer je Luka već nestajao s vidika.