petak, 10.11.2006.

Prijateljstvo

Ah, prijateljstvo. Još jedna komplicirana stvar. (ja neš često pišem o kompliciranim stvarima lately) Nikad ne znaš ko su ti pravi prijatelji, a ko ne. Možeš samo vjerovati. Ja sam mislila da imam puno pravih prijatelja. Mislila sam da se u u bolnici to potvrdilo. Većina cura iz mog razreda me posjetila. A bilo ih je i koje nisu bile iz mog razreda. Ja sam bila full dirnuta, i bilo mi je užasno drago. Ali tamo negdje krajem rujna, početkom listopada, krug mojih najboljih prijateljica (a imala sam ih, ajmo reć, dosta) počeo raspadati. (e tada sam fakat izgnjavila jednu prijateljicu preko skypea, tih par dana...) Neko vrijeme sam non-stop izlazila s tri cure van, i nas 4 smo si bile full dobre, ali onda su dvije od nas otišle na jednu stranu, a druge dvije na drugu. Ove jedne dvije i ona treća, meni sad najbolja prijateljica, uopće više nisu u kontaktu, dok ja još pokušavam s njima biti u kakvom-takvom prijateljskom odnosu. Ali ja ne mogu imati dobru volju i nastaviti biti dobra s njima, ako s druge strane non-stop dobivam negativan odgovor. Malo pričamo i super smo si, a onda njih dve počnu nešto srat (nemrem se drukčije izrazit) kako ja non-stop nešto spletkarim s još dvije cure protiv njih (kao da su jedine na svijetu i svijet se vrti oko njih). A onda fakat izgubim volju za sve. Ima još prijatelica koje su me dosta razočarale, a od nekih sam se jednostavno udaljila, bez nekog posebnog razloga. S druge strane, sa nekima sam se zbližila i bolja sam s njima nego prije. Ali imam dvije prijateljice kojima bih stvarno sve, ali sve rekla. A sa jednom od njih se čak i ne družim onako full, jednostavno imam osjećaj da joj mogu vjerovat i taj me osjećaj još nikad do sad nije iznevjerio. Druga ne ide sa mnom u razred, ali smo često vani zajedno i nadam se da i ona meni dosta toga kaže. Vjerojatno će osobe na koje se ovo odnosi shvatit o kome se radi ako slučajno budu ovo čitale.

Sa nikim nisam u svađi i svi su mi prijatelji/prijateljice, samo neki malo manje dragi, a neki draži. Bilo zbog smisla za humor (može i sarkastičnost), ili pak jer mislim da su pravi prijatelji, ili zbog nečeg trećeg, ali nikog, nikog ne mrzim, i nema te osobe koju ja baš ne podnosim (iako je osoba pored koje sad sjedim najbliđe tome (post sam pisala djelom u školi)). A to je jaaaaaako teško, vjerujte mi, da ja nekog mrzim. Nadam se da se ne ponavljam previše...

Martina me molila da ju spomenem pa ju eto spominjem i puuuuno ju pozdravljam!!!

Vas sve ostale ljubim i puno pozdravljam do slijedećeg puta!!!!

Kate(y)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.