design by Bahata =)
  lipanj, 2008  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Lipanj 2008 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari On/Off

Opis bloga

nakon duljeg premishljanja odluchih otvorit i ovakav fan fiction...
za likove mi se slobodno javite u komentare...

ako me itko zatreba mozhete se javiti na :
x_venus_doom_x@hotmail.com
ili
mawa_teich@net.hr

Likovi...



Ja...
~Zovem se Diyala...
~15 mi je godina... kojih 100 godina vishe manje...
~Sve shto mislim, to i kazhem...
~Vrckasta sam...
~Drushtvena...
~ romanticharka sam...
iako to ne zhelim priznati...
~ znam prekrshiti pokoje pravilo... ali pssst...
~ obozhavam vukove, shto je malo chudno...
~ fascinira me vatra, i vrijeme takodjer...
~ vrlo dobro chitam ljude, tj. njihova lica,
sve osim jedne osobe...
~ sada krechem ( ponovno ) u 1. razred...
~ vampirica sam...

Betty

Betty


Marco

Marco


Marco


Bella Black



Amy



Demian

Demian


Dunja

Dunja


Charlotte

Emily Browning

Genzy

Genzy

Linkichi...

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr


moj HPFF...
Teich i bellich se igraju dizajnom... =)
2 mawa andjela...
moj s dizzovima...
Tina...
Bellich...
Ficho...
Ginn Loo Loo Filch...
glj iva... =)

utorak, 24.06.2008.

I dio - Coming back to life... =)

I. dio – Coming back to life


" Diyala hajde idemo. Vrijeme je ! " , iz razmišljanja o budućem životu i povratku me prenuo Marco. On mi je nešto poput oca. Stvorio me i od tog' se dana brinuo za mene skupa sa svojom ženom Betty. Zapravo, zvala se Elizabetha ali to mi je zvučalo malo preozbiljno za nju koja izgleda kao da je jedva 20 napunila, pa je od milja bila Betty. Više joj je pristajalo onako razigranoj. I Marco je izgledao veoma mlado pa ja mnogima bilo teško povjerovati da sam im kćerka kao što smo svima govorili. To je djelomično bio razlog zašto se sada selimo. Nismo mogli ostajati na jednom mjestu dulje vremena jer nismo starili. Svakog smo dana izgledali jednako dok se sve oko nas mijenjalo.
Ponovno smo se vračali u Delmah; malo, mirno, hladno, kišovito mjestašce na sjeveru Europe; nakon 80 godina. Tamo sam živjela od rođenja pa do svoje 15-e normalnim ljudskim životom, a nakon 15. rođendana sam postala vampirica, provela još par godina tamo te se preselila.
Bila sam skočila sa prozorske daske na kojoj sam sjedila te se nečujno i spretno poput mačke dočekala na parketu svoje sobe. Zgrabila sam svoj crveni kofer i starog plišanog zeku sa sofe i potrčala niz stepenice u prizemlje. Ono je već bilo prazno, osamljeno i puno mog parfema mirisa po ružama. Nisam se htjela opraštati sa svime ovdje i tugovati jer sam znala da ćemo se tu jednom vratiti i nastaviti normalno živjeti. Normalno koliko se za jedan koven može reći.
Kraj ulaznih vrata me sačekala Betty da mi pomogne s koferom. Svoju vatrenu kosu je podigla u neuredan rep tako da joj se jasno vidio smiješak na licu.
"Sorry mala… Zaboravila sam da je bočica tako krhka dok sam ti pakirala parfeme. "
" Ma ok. Lako kupim novu bočicu. Samo što si mi totalno otupila osjetilo mirisa."
"Budem ti se nekako oduzhila"
Na to sam samo odmahnula rukom u znak da ne treba. Zašutile smo na par trenutaka i gledale po prizemlju.
"Hajde mala... Nije nam to prvi put... Sada makar ideš u poznato " , razbila je tišinu koja je već postala lagano neugodna i tješila me jer je očito vidjela da nisam baš previše oduševljena idejom za novim seljenjem. Nasmiješila sam se tek toliko da joj udovoljim i otišla u auto ostaviti stvari. " Gdje je Marco ? ", upitala sam ju da razbijem ponovnu tišinu.
" On je već otišao u Delmah, znaš da malo sredi kuću prije nego stignemo "
" Vraćamo se u staru kuću ? ", ispitivala sam ju bilo što samo da ne nastane ona neugodna tišina.
" Aham... ", odgovorila mi je i spremala ključeve kuće u džep
" Uuuu nice... Dobivam svoju staru sobu ? "
" Kako god hoćeš... " , zatvorila je vrata prtljažnika uz glasan tresak te je odlepršala na vozačevo sjedalo. Nisam se stigla smjestiti na zadnje sjedalo, a ona je već zapalila motor i krenula.
" Nekome se očito jako žuri da ode odavde... ", prokomentirala sam na što se ona nasmiješila koliko sam uspjela vidjeti u retrovizoru. Izvalila sam se preko cijelog sica, upalila sam mp3 i krenula crtati lica ljudi koje sam upoznala u svom životu, koji su mi pravili društvo, s menom prolazili sve i svašta, svi smo bili na okupu kao da se ništa nije dogodilo i stala sam piskarati pjesmice jer kroz njih mi je lakše izraziti što osjećam. Time sam ubijala vrijeme. Koliko god Betty stiskala gas i auto išao najbrže što je mogao, vrijeme je sporo prolazilo i dosta nam je trebalo da stignemo.
" Pihhh... Prije bi stigla da sam trčala " , stala sam zadirkivati Betty i izvlačila sam kofer iz prtljažnika.
" Onda ćemo se sljedeći puta utrkivati, ti trči a ja ću voziti. "
Na to smo si pružile ruku kao znak dogovora i poštovanje tog istog.
" Mala daj da ti pomognem ", odjednom je rekao Marco koji se u tom trenutku našao kraj mene. Skočila sam 3 metra u zrak , kao što bi smrtnici rekli, i nakon što sam se pribrala lagano sam ga lupila laktom pod rebra na što on nije pokazivao nikakvu reakciju. Nisam ga osjetila da će doći jer sam bila okupirana stvarima koje sam trebala skupiti sa zadnjeg sica, a njuh mi je još uvijek bilo u komi zbog parfema prolivenog po Betty. " Nemoj me tako plašit... Srce bi mi jednog dana stalo da već nije. No hajde, ako baš imaš takvu želju pomoć mi, pomogni mi odnijeti kofer u sobu. " Na to mi je uzeo kofer iz ruke te nestao u trenu. Meni se nije toliko žurilo , pa imam vremena cijelu vječnost, pa sam polako uzela blok s crtežima i zeku sa stražnjeg sica te se stala penjati preko 3 stepenice na trijem. Izgledao je isto kao što sam ga se sjećala. Malena drvena klupica puna uspomena i kraj nje stolić sa teglicom šarenog cvijeća. Nije mi se dalo provjeravati sve prostorije jer sam očekivala da izgledaju isto kao i prije. Odlučila sam se popeti u potkrovlje, svoju bivšu, buduću sobu. Čim sam otvorila vrata sobe osjetila sam miris ruža, mog najdražeg parfema, točno onog kakav mi je Betty danas razbila. . " Hvala Marco ", rekla sam svjesna da me čuje u dvorište. Soba je izgledala i bolje nego što mi je bila u sjećanju. Jednostavna, a opet posebna. Crni bračni krevet s baldahinom nije bio pun prašine kao što sam očekivala, na stolu je stajala hrpa papira i crteža iz davnih dana na vrhu s pjesmaricom, sa panoa su mi se smiješile dvije djevojke sa slika, jedna sam bila ja, a druga moja nekadašnja najbolja prijateljica Maya, uvijek nasmijana crnokosa djevojka. Na jedinom crvenom zidu su bile napisane razne poruke. Neke su bile moje, a neke Mayine od doba kada je prespavala kod mene pa je htjela da ju po nečemu pamtim. Najdraži natpis mi je bio riječi od pjesme My heart will go on koji se nalazio na sredini zida. Nekako se isticao među drugim natpisima. Osmijeh mi se proširio licem kad me podsjetio na film Titanic i što je sve bilo s Mayom kada smo ga gledale. Može se reći da nam je to bio najdraži film i da smo ga gledale najmanje jednom mjesečno. Ha, moram si naći neku zanimaciju noćima, a Maya je uvijek bila tu za mene kad mi je njeno društvo trebalo.
" Diyala hajde mi pomozi malo ", čila sam Betty kako me dozivala iz prizemlja.
" Emmmm... Ja idem malo protegnuti noge, i da malo... hmm... vidim što se ovdje promijenilo... ", na brzinu sam zmuljala i izletila iz kuće. Odlučila sam proći malo gradom i obići nekad mi najdraža mjesta. Naravno da je prvo mjesto na tom popisu bio most nad rijekom.

********************
Stala sam se na sredinu mosta i nalaktila na ogradu. Rijeka je žuborila pod mostom, vjetar je lagano pirkao pa mi raznosio mi kosu i osjećala sam se kao da se ništa nije promijenilo. Taj osjećaj je nestao kada sam pogledala prema gradu. Bilo je dosta toga novog, zgrade koje nisu u moje doba kada sam tu prije boravile bile ni u planu. Izgleda da ću se morati ponovno navikavati na grad, ako ne već ne moram na kuću.
"Diya ? Diyala ? Jesi li to ti ? ", začula sam tako poznat, a u istu ruku i posve nepoznat glas iza sebe.

pipl sam da vam se ispricham shto josh niste tu... u sljedechem postu ste tu 100% ...
nadam se da che on uskoro...

i da se zahvalim..
veliko hvala jednoj djevojci koja mi je pomogla malo s postom, pokazala mi što sam propustila..
bez nje, priča nebi bila tako dobra...
Hvala !!!

ajde ljubim vas...
Diya



| komentari (8) | print | # |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.