just for me

27.12.2009., nedjelja

P.S. - voljela sam te

Nikada mi nisu išle izjave ljubavi – kao ono – Volim te! Ne mogu bez tebe itd. Mislim nije da ja nikada nikoga nisam voljela, ali uvijek sam to znala drugačije izreći, a i pokazati. Možda sam po tom pitanju čudna jer nije da nisam nikada rekla volim ovo ili ono, pa i volim te, ali hej – nisam predmet obožavanja da to moram čuti tisući puta na dan, pa na kraju to sve samo postane navika, a najmanje ono stvarno, istinsko - volim te, ljubim, obožavam i ne mogu bez tebe jer vrištim u sebi.

Ok, nekima je potvrda ljubavi sama izjava iste dok drugima treba puno više. Zagrli me, pokreni, ošamuti ludom idejom ili samo šuti, dovoljno je. Eh, i kako sam ja do tog zaključka došla je duga priča koja je danas imala svoj nevjerojatan, ali konačan završetak. Zapravo okončala se ona još puno prije, nakon puno rasprava, borbe za i protiv, tisuću istina i laži, ali nekako ću ovaj dan pamtiti kao potpuno novi početak i jedan kraj.

Kako sam ja jedno pomalo čudno biće s Venere, dakle žena, ali ne onakva kakvom me sada mnogi zamišljaju, odlučih se prošetati gradom sama. Mislim si, a čuj, nagradi se šetnjom nakon naporna dana, a možda i nekoga susretneš, te popiješ negdje kavu. Odoh ja sva tako u svojem filmu, dotjerana sama sa sobom u šetnju i na Trgu stanem na zvuk mobitela koji mi uporno zvoni u torbi. Nikako da ga nađem, pa tako petljam, tražim... i ugledam njega. Koljena mi se zatresu od šoka i sve si mislim – Ajme, pa to je on, a uz njega stisnuta i ona!? Samo da me ne vidi, samo da me ne vidi – proleti mi mislima dok se javljam na mob.

- Super, kažem , a koliko vam treba? Baš vas trebam, jako, jako!

Vremena dovoljno da napravim poput kakve budale jedan krug, potvrdim svoju sumnju i opet dobro pogledam.
Da, on je, potvrđujem sebi samoj, dok se po drugi put mimoilazimo na metar udaljenosti jedan od drugoga.
Gledam ispred sebe i ne vjerujem. Toliko je zadubljen u priču s tom nekom ženom, da me niti ne primjećuje, svoju „najveću ljubav“ kako prolazi pored njega.

Eh, tada proradi ono nešto u meni, što zapravo nitko ne može niti opisati, niti objasniti – ali je tu, pa se sva nešto uzrujam, šokiram i ne mogu doći k sebi. Pošaljem kratku poruku – ipak je dva puta prošao s njom mimo mene, a do pred par dana tvrdio koliko me samo voli, te kako ne može bez mene, slomljen, jadan, nikakav....i tu puknem od bijesa, pa si sve mislim, ma čuj, daj se saberi – pa kao prvo ti si prekinula s njim!? Daj budi sretna zbog njega, našao je drugu, a onda mi prođu slike naših zajedničkih trenutaka, pa opet bijesna nastavim hodati ko kakva luđakinja gradom i jasno na kraju završim s curama na kavi.

Ego čitavo vrijeme čini svoje, ali i mi sami.

Sjednem, ispušem se, pogledam u sebe i počnem se smijati sebi. Eh, mi žene smo stvarno budale kada i dalje nakon prekida vjerujemo u sve one izjave beskrajne ljubavi. Čitavo veče sam se smijala sebi samoj i njegovoj reakciji na sve to.

Sada se samo pitam – što bi bilo da je on mene susreo s nekim? Dva mjeseca izbjegavam bilo kakva mjesta gdje bih ga mogla slučajno vidjeti, žao mi je što pati, bilo me čak i malo strah koliko je opsjednut tom ljubavlju, pa sam samo molila da se smiri, možda nekoga i nađe, da nastavi dalje jer znam da će mu tada biti lakše.
Do nedavno me, pa i danas, opet, molio da mu se vratim unatoč svemu, pa i spoznaji da nismo uspjeli ostvariti sve svoje snove, obećanja i eto – danas – sada, sjedim i razmišljam o čitavom apsurdu svega i dalje se smijem svemu.

Na dan kojega bismo trebali pamtiti po nečemu lijepom što se zbilo, ja naletim na njega s njom i sve mi se kockice rebusa savršeno poslože – Ne dam svoje kockice i baš ih sada još više volim. To je to!

Život je čudan splet događaja s još čudnijim završetkom. Hvala što postoje takvi trenuci jer bismo se uvijek preispitivali – Jesmo li mi doista bili krivi za tuđu odluku, nesreću, patnju, pa i ljubav?

Uh, teško je znati, ali dovoljno mi je bilo vidjeti. Sada konačno mogu dalje. Vjerujem da smo si sve rekli. Ja i ti, i svi oni koji su se nekada davno – jako voljeli. Ljubav je i dalje tu, iako nema onu snagu i zna da sve nije išlo kako treba, te da je bolje, iskrenije, ne ubijati se zajedno kada ne ide, ili zbog propuštenih prilika ili izgubljenog povjerenja, ili ne znam čega sve ne, pa i vremena.

A ljubav? Ona uvijek ostaje najtiši dio svih nas kada stvarno volimo. Jednom sam te voljela – jako, jako – vjerujem i ti mene - sada se samo mimoilazimo, treba se i na to naviknuti, treba i to znati, zar ne?

- 23:10 - Ostavi samo za mene (6) - Uzmi za sebe - #

<< Arhiva >>

< prosinac, 2009 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
...samo neka moja razmišljanja u trenucima samoće, tišine i mira,a naporna dana. Poput malog podsjetnika na trenutke koje želim upamtiti, sjetiti se, a možda i zaboraviti. Dnevnik lutanja, traganja i nadanja.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se