just for me

21.07.2009., utorak

Još jednom „samo“ šest posto.....

Zanimljivi su potezi ove naše vlade. Svako malo lupe nas po plaći, a da se niti ne pitaju kako narod živi. Ajmo malo drugačije razmišljati – tko od njih tamo gore uopće razmišlja o preživljavanju. Neka se samo mjesec dana stave u poziciju nekog od nas i neka pokušaju s tom istom plaćom platiti sve režije, ratu kredita, napuniti hladnjak i imati bar jedan kuhani obrok na dan, a da ne odu u minus. Postoje standardi života koji su se vidim po sebi unatrag dvije, tri godine toliko smanjili da kupujemo samo najnužnije. Svaki trošak zapisujem, važem i brojim. Iskreno – već sam luda od toga i sve me više hvata jeza što nas još čeka do jeseni, a jesen opasno kuca na vrata.

Gledam vijesti, čitam novine i mislim si – kako više imaju obraza pokazivati se nakon svega što su za ovaj narod učinili. Raspravljaju u nedogled o dugovima i rebalansu, optužuju se međusobno, a da niti ne pomisle kako ih jedan običan građanin u svojoj dnevnoj sobi gleda s dozom odsutnosti jer mu je više puna kapa preživljavanja, kao i prepucavanja onih na vlasti. Da, birali smo ih, ne znam tko jer ja nisam zaokruživala njih niti prije, niti sada, pa se iskreno osjećam poput budale jer živim u zemlji na rubu propasti i pameti.

Slušam kako ukidaju ovo, ono, a da niti ne pomisle kako mnogi građani, nižeg sloja jer srednji već odavno ne postoji, više ne mogu podnijeti daljnji teret smanjenja plaća. I dok tako oni trabunjanju o šest posto ovdje, šest tamo uz osmijeh nedodirljivosti, bijes naroda tiho, pretiho raste. No, znaju oni, znamo i mi da smo umorni od svega i da taj naš bijes više nema snage. Nažalost stvorena je umjetna tvorevina poslušnog naroda koji nema izbora. Svima je dosta rata, neimaštine kao i samog života na rubu svijesti, kao i zdrave pameti. Intelektualci su nestali, utihnulo ih bezumlje političara, kao i onih koji imaju i koji su savršeno razradili sistem prodaj što možeš, zaduži se gdje možeš, uzmi i vladaj.

Dovoljno je dva dana za redom pratiti zbivanja u našoj miloj zemljici, pa da više ne znaš hoćeš li se smijati ili plakati. Uz sve to oni na vrhu i dalje ulaze u svoje limuzine, odlaze na more, šepure se u svojim lijepim odijelima, prepucavaju se sa šest posto više novaca u džepu od nas i nije ih briga za obične građanine ove zemlje jer njih za sada nije ništa lupilo po glavi, niti po džepu. Oni imaju – mi nemamo. Oni su stvorili te silne dugove, a mi smo ti koji ćemo ih vraćati. Vrhunac svega je kada u glavnom dnevniku vidim usporednu plaću samo jednog od njih i kada nakon toga samo spomenu krizu, dođe mi da vrištim. Ali glas naroda koji bi trebao misliti je pretih ili i dalje čvrsto stoji uz njih –a ja se samo se pitam do kada i koliko smo doista glupi, zatupljeni, a možda samo umorni jer ova kriza nije od jučer ona je jedna konstanta koja traje i traje dobrih desetak godina. Jedina je razlika da se njihovi džepovi više nemaju čime napuniti, pa je sada nastala panika. Više se nema što prodati, opljačkati, uništiti, sve je došlo do naplate.

Ne znam kako ću na jesen platiti sve režije, niti kako ću opremiti dijete za školu jer kada to sve i učinim neće mi baš puno ostati za goli život, a goli život je kada se pitate što je danas za ručak i hoću li sutra otići u minus jer dijete treba nove tenisice. Nikada nije bilo gore, a kažu bit će. Ne želim niti razmišljati, ljeto je. Trebala bih biti na moru, ali nisam, niti neću jer je to trošak previše za mene. Djeca će biti kod tate. On ipak ima veća primanja od mene, a i kuću na moru. Biti razveden, živjeti s dva penzionera i djetetom nije lako. Nemam ja, nemaju niti oni. Gledam ih i znam da im je jednako teško kao i meni. Sada ih hvata panika kako će dalje. Hvata i mene. Da nemam dodatak u obliku alimentacije i poneke pomoći od bivšega muža ne znam kako bih sa svojom plaćom uopće izašla na kraj.

Do nedavno sam imala honorarni posao koji me spašavao. Nadam se još jednom. Nije mi teško raditi. Nije mi teško niti dati sve od sebe da zaradim, ali mi je ponekada stvarno teško znati da unatoč svemu što zaradim nisam u stanju uštedjeti ništa. Nisam u stanju niti sebi priuštiti neki odmor. Niti pomoći koliko bih trebala drugima oko sebe. Djeca su realna i svjesna situacije kada se nema. Uče, rade i vrijedna su. Stariji živi sam od alimentacije i stipendije koju već nije primio nekoliko mjeseci. Kaže srezao sam sve troškove. Srezali su i drugi – odgovorim mu. Nemam neku utješnu riječ. Dam mu koliko mogu. Znam da kada si mlad želiš puno toga, kao i mnog drugi. Znam da i razmišljaš o budućnosti. Znam da nije jedini, nisam niti ja, niti moji, niti bilo tko drugi. Svi želimo nešto, a i nadamo se nečemu, dok nas život na rubu egzistencije upozorava – kao i oni na vrhu – da pravda ne postoji, nije nikada niti postojala, postoji samo goli život , vlastita borba za egzistenciju, kao i onih šest posto kojih svako malo spomeneš jer ih osjetiš kroz vlastitu prazninu džepa.

- 12:39 - Ostavi samo za mene (10) - Uzmi za sebe - #

<< Arhiva >>

< srpanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
...samo neka moja razmišljanja u trenucima samoće, tišine i mira,a naporna dana. Poput malog podsjetnika na trenutke koje želim upamtiti, sjetiti se, a možda i zaboraviti. Dnevnik lutanja, traganja i nadanja.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se