just for me
30.11.2008., nedjelja
TVORNICA
|
Zašto taj naslov? Iz više razloga – kao prvo postala sam po ne znam koji put, učiteljica prvog razreda.Više niti ne brojim generacije. Svake četvrte godine hvata me „horor“ zbivanja kao i razmišljanja – Što me s ovom novom generacijom čeka? E, pa dočekalo me dvadesetdvoje pomalo izgubljenih, prestravljenih, a opet znatiželjnih mališana umjesto prvobitnih devetnaest učenika, a bilo je i govora o nekom famoznom broju „sedamnaest“ na kraju prošle godine. Eh, opet ih ja imam najviše, ali srećom ne i previše, iako je navodno dvadeset optimalno „realan“ broj koji bi po zakonu trebala imati, ali i manje ako se u obzir uzmu oni koji već na početku imaju raznorazne poteškoće o kojima se zapravo za sada ne priča jer kuda bi došli da počnem sve nabrajati, a i mislim da svima treba dati jednaku šansu. OK, dvoje više, nije ništa, ali prema pet više kojih je u susjednom razredu manje, nešto definitivno ne štima. Nije mi jasna „računica“ slaganja razreda, a nije niti drugima koji su se onda naknadno čudili kako ih je nekako puno tu, a manje tamo. No, kao prvo su se poštivale želje roditelja. Svašta! Šutim i radim, ipak su svi oni sada samo moji đaci. Ne mogu i ne želim se sada natezati tko je gdje i zašto jer kada bolje razmislim uvijek sam ih imala najviše. Da se mene pita – optimalan, ali i maksimalan broj učenika u prvom razredu bi bio 15 i to je puno, vjerujte mi! Zamislite njih dvadeset i dvoje koji u isti tren žele svu vašu pažnju samo za sebe. Nemam tu knjigu, nemam bilježnicu, trebam na wc, a kada ćemo doma, koju stranicu trebam otvoriti, pukla mi je olovka, mogu li popiti gutljaj soka i tako je prvih dana sve do kraja tjedna bila prava zbrka, da sam u četvrtak nakon posla bila totalno izbezumljeno umorna misleći u sebi – što, kako, gdje i zašto? Da bi stvar bila bolja, poslijepodne smo imali stručni aktiv koji je trajao dva sata, a da nisam ništa pametno doznala, nego mi je u glavi nastala još veća zbrka. Nitko nije bio zadovoljan predavanjem, niti prijedlozima, niti smo imali neku konkretnu korist od svega. Super! Da, se pitaš – tko je lud? Kasnije na kavi s kolegicama došli smo do zaključka da ne želimo to i to, ali da se TO i TO događa, tj. ponavlja iz godine u godinu. Navečer sam počela mahnito razmišljati o svojem poslu i kako je možda došlo vrijeme da pod pritiskom svih uputa s „vrha“, a taj „vrh“ nije nikada bio u tom i tom razredu, niti se toliko bavio nekim zaista konkretnim istraživanjem – tipa – obim posla, administracije, kao niti realnog učinka rada u uvjetima koji doista jesu – pa se uzimaju raznorazni parametri neke tamo zemlje koja je po svim standardima daleko ispred nas. Zašto jednostavno ne zadržimo ono što je dobro i ne radimo na poboljšanju istoga, zašto??? Zašto se toliko ekperimentira kada je sve lijepo pred nama i svi mi jako dobro znamo što treba, što ne treba, što je dobro, a što nije? Kada sam to tamo pred svima rekla, oni kažu kažite to onima gore, a ja se pitam kome, ako oni gore nikada ne slušaju nas dolje i tako bla, bla, bla, ništa nismo konkretno riješili, osim onoga što smo već i znali, samo smo se osjećali jadno jer po njima mi ništa ne radimo onako kako oni zamišljaju, a oni zamišljaju sve i svašta, a na kraju konkretno ništa jer nisu tamo gdje bi trebali biti. Lako je baviti se teoretiziranjem, a stvarnost je potpuno drugačija. Vrtimo se u krugu znanja – neznanja, uspjeha – neuspjeha, kao i svega što bi trebalo biti, a nije. Realno – imam njih dvadeset i dvoje, a tu ne trebam puno filozofirati, niti imam vremena za to, nego samo „puno“ raditi. Srećom da imam dovoljno iskustva, a vjerujem i znanja, pa se nekako ipak lakše nosim sa čitavom situacijom. Popili smo tu neku pomalo „gorku“kavu iza pričajući o tome kako nas društvo, a i naše ministarstvo doživljava. Priča je završila na tome da smo počeli brojati godine do penzije, te zaključili da se više stvarno ne isplati uzrujavati oko toga svega – tipa – neka se mladi bore i izbore za svoj status. Spomenuli smo i kolegicu koja je završila na hitnoj, te da se ne čudimo jer nam je posao stvarno postao sve stresniji. Drugi nam i dalje govore kako još uvijek neke stvari ne znaju, niti konkretno mogu nešto o tome reći, ali ćemo zato mi biti odgovorni ako to sve ne bude kako treba. Zanimljivo? Vrativši se kući umorna i nikakva, počela sam po prvi puta razmišljati o nekom drugom poslu. Uključila komp i krenula na stranicu Moj posao. Nakon dva sata buljenja, čitanja, razmišljanja - što bih ja to mogla raditi, zaključila sam jedno – radim ovaj posao dvadeset i pet godina, veseli me, ali i sve više umara. Je li problem u meni ili sam samo imala loš dan, ili sam možda samo prestala vjerovati da će jednom biti bolje – samo kada – kada budem u penziji s kojom neću moći preživjeti, kao niti sada jer da bih preživjela moram raditi „tisuću“ stvari sa strane. Činjenice da se u školstvu stalno nešto mijenja ne bi li situacija bila bolja su priče za malu djecu. Iskreno ne vidimo B od BOLJE, što dovodi do sve većeg stresa samoga posla kao i sve većeg obima posla koji se svodi na silnu papirologiju svih mogućih priprema za taj isti posao. Ugasila sam komp, te otišla spavati razmišljajući o poslu i što ću sve sutra raditi, tj. hoću li uopće vidjeti neki pomak. Petak....za divno čudo, klinci su me stvarno oduševili, konačno sam shvatila da su nešto i naučili – izvaditi knjige, te sasvim samostalno otvoriti zadanu im stranicu, a to je bio veliki uspjeh i pomak jer smo konačno mogli započeti s konkretnim radom. Biti u prvom razredu je nešto što se nikome ne može objasniti niti opisati. Svima je ponekad smiješno u kojim se mi, učitelji, situacijama nađemo, a mi sami ćemo se tim situacijama koje nisu uvijek tako jednostavne, nasmijati tek kada dođemo do konkretnih rezultata, tj. kada ta generacija ode od nas, a tada ćemo opet biti u prvom razredu, na još jednom početku. Sada si tu usporedbu prenesite na sliku jedne tvornice gdje proizvodnja počinje od same zamisli nekog proizvoda do finalnog proizvoda – samo što se ovdje ne radi o stvarima nego o malim, vrlo živahnim stvorenjima kojima još uvijek ništa nije jasno. Neki su super, znaju sve i svašta, drugi potpuno izgubljeni u prostoru i vremenu, a treći bi se samo igrali. Naći sredinu, izbalansirati atmosferu, ugoditi svima i biti tamo među njima je veliki izazov, ali i ponekada toliko iscrpljujući zadatak da se ponekada pitam od kuda mi samo snaga i volja za sve to. Generacije se mijenjaju, a mijenjamo se i mi sami, ali škola ostaje – malo toga se u njoj zaista i promijenilo. Svaki đak je i dalje poseban i svaki traži svoj dio nas samih. Kada samo pomislim koliko je djece tijekom ovih dvadeset i pet godina izašlo iz škole, koliko sam imena i lica upamtila i koliko je njih uspjelo ostvariti sve svoje želje, snove, a i uspjelo u životu – shvatim jedno – nije mi žao što sam tu gdje jesam. Nije mi niti žao što se borim sa svime i svačime što nam društvo kao društvo nameće jer je negdje netko uspio uzevši dio mene – dio koji sam od srca dala, dio koji nema nikakvu cijenu na tržištu proizvoda. Dio koji ne možeš niti kupiti, niti platiti, samo pokloniti. Jedino takvim razmišljanem možeš opstati i preživjeti u tom poslu toliko godina jer danas mnogi kažu – samo entuzijasti rade u školama. Tužno, ali istinito jer nas društvo, kao društvo sve manje cijeni. Škole su nam u sve lošijem stanju, a u TVORNICE znanja se sve manje ulaže – nije profitabilno, a opet gledajući s druge strane baš iz tih TVORNICA znanja izlaze ogromne mase mladih ljudi koji su puni snage, volje i vjere neke – koji se svim silama trude pronaći svoje mjesto u ludilu koje je ostavljajući svoje učitelje, profesore u dobrim ili lošim sjećanjima. Sivu bezličnu masu – učitelja, profesora - više nitko niti ne vidi, a ona je svakoj toj jednoj generaciji utkala dio svoga znanje, djelić svoje vjeru u uspjeh, te zajedno s njima pokušala usmjeriti pogled prema boljoj budućnosti. Da, baš mi, da baš vi – oni koji unatoč svemu rade svoj posao preživljavajući za bolje sutra. Mi zato danas ne vozimo luksuzne automobile, ne odlazimo na skupa putovanja, nemamo kuće na moru, a neki niti svoje stanove, ne nosimo vrišteće marke, živimo poput ostale „radničke klase“ i nažalost još uvijek nismo stigli do „raja“ tzv. srednje klase. Vjerujući u svoj ponos i dalje dajemo koliko možemo znajući da će netko, negdje, jednom reći - sjetiti se – da, to je bio moj učitelj, moja učiteljica. Možda baš zbog toga svega mi – entuzijasti proizvodnje znanja - ostajemo tamo gdje jesmo dajući sve od sebe, šaleći se na vlastiti račun koliko je samo „jeftina ta naša radna snaga“ jer ne gledamo kroz prizmu kupca, niti kroz prizmu potrošača, niti kroz prizmu onih koji nas upošljavaju – zato smo danas dovoljno „bogati“ – bogati za jedan osmijeh, za jedan pogled, kao i jedno veliko hvala kada završimo radni dan, ali i radni vijek – a to nitko ne može platiti, niti naplatiti. Zato valjda unatoč svemu „tvornice znanja“ i dalje opstaju – dok sve druge nestaju. EPILOG Temeljem novih spoznaja, ali i okolnosti vlada nas stavlja na 22 mjesto od 25 obveza koje namjerava preuzeti temeljem potpisanog Sporazuma o socijalnom partnerstvu. Ispred obrazovanja potporu daju tekstilnoj, kožarsko – obućarskoj, drvno – prerađivačkoj industriji, brodogradnji i poljoprivredi, pa i suzbijanju „sive“ ekonomije kao i zastupničke povlastice. Planiraju uštedjeti 400 miljuna na našim plaćama i stotinjak miljuna kuna na besplatnim udžbenicima. Planira se uštedjeti i na odgodi izvršavanja brojnih državno pedagoških standarda. Zamrzavanjem svega i svačega ostat ćemo bez onih 6% , ali gledajući predviđenu inflaciju i za više. Planira se oduzeti nastavniku početniku 3099kn, onima s 10 godina staža 3379kn, a nastavniku pred mirovinom čak 4496kn. Tu se više ne radi o nekom 6% povećanju koje nam je još davno obećano, već o oduzimanju 77% mjesečne plaće, odnosno 71% plaće nastavnika s 39 godina radnog staža. Dakle, onaj neki tamo potpisani sporazum još iz 2006. godine kojim se obećavala korekcija koeficijenta (čitaj sada već za 12%) kojim bismo konačno došli i do prosječne plaće u državi (dvije godine zaostajemo za prosjekom – srednja škola za 199kn, a osnovna za čak 496kn) ispada poput kakve igre natezanja malo tu - malo tamo, ali samo onima koji tako igraju – nama koji smo radili i čekali da se to i ostvari baš i ne. Mi unatoč svemu stalno gubimo. Lijepo je igrati se, ok je i izgubiti koju igru, ali možemo li tako i dalje stalno gubiti bez poštivanja pravila? Valjda možemo, ako stegnemo sami sebe, jer "kaiš" ionako i bez stezanja pada. Živi bili, pa vidjeli. ......a da nije sve tako crno..... Pred dva dana susretnem jednu „bivšu“ mamu ( i sama radi s djecom u jednoj ustanovi, dakle ima taj neki osjećaj „obima posla“) – Kaže mi: „Tek sada nakon četiri godine vidim koliko ste toj našoj djeci dali, ali ne samo znanja već i onog humanog, odgojnog, ono nešto što će im zauvijek ostati, što će nositi u sebi. Strašno nam svima nedostajete....." |
- 13:15 - Ostavi samo za mene (8) - Uzmi za sebe - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
...samo neka moja razmišljanja u trenucima samoće, tišine i mira,a naporna dana. Poput malog podsjetnika na trenutke koje želim upamtiti, sjetiti se, a možda i zaboraviti. Dnevnik lutanja, traganja i nadanja. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
