20

nedjelja

srpanj

2014

POŠTARU SE SMIJEŠI NAGRADA

Stručni žiri WH FESTa koji organizira natječaj za kratku priču uvrstio je "Baladu o poštaru" Jure Divića u uži izbor za nagrade. Kako je obavijestio organizacijski odbor, priča će biti uvrštena u festivalski fanzin, zbirku kratkih priča, a uskoro na festivalu koji traje od 31.7. do 2.8.2014. će biti proglašen pobjednik i najbolje kratka priča.
BALADA O POŠTARU
Ne boj se ništa, obična je – govori mi Nedo poštar dok mi spušta pismo na stol. Obična pošta, obično pismo ili razglednica, rijetka pošiljka koju dobivamo na kućnu adresu, a da nam nije nikakva frka. Danas, gotovo niko ne voli poštare. A kad sam ja bija dite, svi smo u ulici volili poštara.
Živi smo uz barba Joskana, u Ćukovini, onako malo zabačeni sa strane, ko pravo predgrađe, u koje samo poneki dan u tjednu navrati poštar, onako pješice, s torbom punom pošte i facom pune osmjeha.
Barba Joskan je dobiva razne časopise na koje je bija pretplaćen, i jednom misečno, poštar bi mu donosija penziju. Taj dan se zna, bar su ga sva dica u susjedstvu znala. Kad bi barba Joskan dobija penziju, sva bi dica dobila za slatkiše. Svi bi imali pune džepe bombona i onih malih Candyja kada bi poštar posjetija barba Joskana, koji bi odma poštaru da malo sitnih, onih zvonećih, šta mu je donija penziju, a potom bi ostale sitne dobila dica iz susjedstva za slatkiše. Zato smo svi volili poštara i volili dan kad bi on doša u našu ulici, ili ti ga rejon, kako je to poštar govorija.
Taj čovik u sivoj uniformi uvik je nosija neke lipe osmjehe, pozdravlja je ljude i oni njega, s nekom toplinom je ulazija ljudima u domove, a oni bi ga častili kavon, čašon bevande, ili marendon, ako bi trefija u pravo vrime. S vrimenom našeg odrastanja, nestajalo je tih poštara i došli su neki novi. Na motoru. Žutom. Nestalo je šaljivih poštara koji pješice vuku poštarsku torbu punu osmjeha, a stigli su neki na motoru, koji stižu žurno i odlaze hitro.
Današnji poštari nemaju onu toplinu koju su imali oni stari, današnji poštari ne svraćaju na kavu ili čašu bevande. Iz više razloga. Današnji potari imaju normu. Isto čudan izraz kao i onaj izraz rejon koji su imali stari poštari. Norma znači da su mu ovi kapitalisti nabili ritam da on mora u toku smjene podilit određenu količinu pisama i razglednica, ili će mu odbit od plaće. I zato on žuri. I nema vrimena za osmjeh. Jer je u žurbi, a nad glavon europski kapitalisti s mjeračon vrimena. A kako se je struktura pošiljki koja stiže na kućnu adresu rapidno prominila, ni ljudi više nisu sritni kad in dođe poštar. Za razliku od prije, kad je poštar donosija pisma iz tuđine, razglednice dalekih rođaka i penzije, danas poštari donose račune za telefon, struju, vodu, naloge od suca za prekršaj i obavijesti o ovrhama. I kako da mu se onda čovik osmjehne, ili da ga zovne na čašu bevande. Najradije bi ga bacija s balkona. Da padne na žuti motirić. Još su in uniforme od neke sive boje došli u plavu i sve više liče na policajce ili neke inspektore. I kako bi ga čovik volija.
I sad dok ovo pišen, razmišljan kako bi mora otić do moga prijatelja gori iz Blata na Cetini. Neki dan mu se okotila kučka što je nedavno ugrizla poštara. Ne bi bilo loše uzet jedno štene.

Oznake: ljeto

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.