Jure Divić - PRIČE

utorak, 29.11.2011.

"Rakija za plućne bolesti", nova knjiga Jure Divića, u svim knjižarama

Nakon nominacije za književnu nagradu Fran Galović, povećao se interes za knjigu "Rakija za plućne bolesti", pa je Profil odlučio "Rakiju za plućne bolesti" staviti na police svih Profilovih knjižara u Hrvatskoj.
Od ovog tjedna, knjigu "Rakija za plućne bolesti" Jure Divića možete nabaviti u slijedećim knjižarama:


PROFIL MEGASTORE
Bogovićeva 7
10 000 ZAGREB

PROFIL SUPERSTORE RIJEKA (TOWER CENTAR)
Janka Polić Kamova 81A
51 000 RIJEKA

PROFIL SUPERSTORE SPLIT 1 (CENTAR JOKER)
Put brodarice 6
21 000 SPLIT

PROFIL SUPERSTORE SPLIT 2 (CENTAR)
Šubićeva 7
21 000 SPLIT

PROFIL STORE BRANIMIR CENTAR
Branimirova 29
10 000 ZAGREB


PROFIL SUPERSTORE ZAPREŠIĆ (WEST GATE)
Zaprešićka 2, Jablanovec
10 298 Donja Bistra

PROFIL SUPERSTORE RIJEKA – KORZO
Užarska 1
51 000 Rijeka

PROFIL SUPERSTORE ARENA CENTAR
JARUŠČICA BB, LANIŠTE
10 000 ZAGREB

- 00:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 25.11.2011.

7 ILJADA KUNA ZA MOGA RODIJAKA

Ovih dana mi je pun kufer novina. Novinskih vijesti, novinskih pitanja i novinskih patnji. Uđemo u fazu kad se ništa ne događa, a triba ispunit kvotu zadanog broja textova koje moraš objavit misečno da bi na neki način ispunija normu, i da ti urednik iz Zagreba pošalje novčani iznos na bankomat Splitske banke nasuprot vatrogasnog u Vrgorcu.
Već smo duboko zaronili u kvasinu sezone kiselih krastavaca, kad je naše gradsko vijeće prihvatilo prijedlog gradonačelnika, i izglasalo odluku o jednokratnoj novčanoj pomoći neženjama koji se odluče oženit. Gradonačelnik je odlučija, da grad da 7.000 kuna u kešu, svakome u dobi od 30 do 45 godina ko stupi u brak. I onda sam ja na mala vrata objavija tu malu i čudnu vijest, pod naslovom „Udajte se u Vrgorac dobit ćete 7.000 kuna“. Konta san da bombastičnim naslovom potaknem kakvu curu ne bi li se udala za kojeg Vrgorčanina, jer smo po svim statističkim podacima izbili na prvo misto u Dalmaciji po broju neženja. U Vrgorcu, kažu brojke, u dobi od 30 do 45 godina ima 350 neoženjenih muškaraca. Kad sam to objavija, nastalo je ludilo. Ne od žena, nego od kolega novinara. Svaki čas zovu. Oni bi napravili prilog o tome, oni bi došli snimit za televiziju, ajde nađi nekoga neženju, ajde daj broj gradonačelnika itd itd. Ipak, bija san zadovoljan što san uboja pravu temu. Tema je doista životna, ona iz naše svakodnevnice, ona na koju će svi trznit i koju će svi pročitat. Tako san rješija problem, izbacija san dobar text, koji će se vjerojatno pretvorit u temu, pa ćemo imat šta pisat misec dana, ali s druge strane počeja mi se pojavljivat drugi problem. Isto tako životan, i dio svakodnevnice.
Počela je zima, triba bi se grijat, i triba bi usić drva. A moja drva su još na Stiljima, u okomitom položaju. I krenen ja tako popodne u Matokit, da vidin je li opalo lišće, i di bi se moglo upilat malo drva, a da nije daleko od ceste, da ne triba teglit. Nakon kraćeg obilaska terena, nabrzinu san donija odluku, da ću za koji dan doć s motornon pilon i oborit nekoliko dubova u Gažnovcu, i nešto sitno grabovine doli ispod kuće, tako da će bit za ovu zimu, za koju su Indijanci rekli da će bit duga i hladna.
Spuštan se prema kući isprid koje san ostavija auto, kad vidin priko oka kako u rodijaka dimi iz fumara, kako on loži, bit će već ima deset dana.
- Ajd svrati na rakiju!
Skrenem ja na raskrižju desno, kako bi reka Thompson, i iđen vidit šta rodijak radi, a s obziron na studen, možda se i odlučim za rakiju.
U rodijakovoj kući lipo toplo. Ugodna zimska atmosfera. Rodijak se namistija na kauču, pucketa vatra iz šporeta na drva, na televiziji utakmica. Federalna televizija.
-Šta ovo ti gledaš, utakmicu?
-Aha, Široki protiv Borca iz Banjaluke.
-Odkad ti pratiš bosansku ligu?
-Ma, ja to radi kladionice. Igra san fiks na Široki.
- E, bit će Široki dobar?
- Nije loš, pri vrhu su. Naš Mate igra za njih.
- Koji Mate?
- Nelicin !
- A, Roskam.
- Eto ga, vidiš ga, broj 19 u bilon dresu.
Dok Mate trče po kaznenom prostoru Banjalučana, vidin da u 52. minuti susreta, Široki vodi s 1:0, i dobitak s kladionice se smiješi rodijaku.
- Pa šta ima?
- Ništa, šta će bit?
- Ima li šta nova?
- Đavla, šta će bit nova. Ima, daje gradonačelnik 7.000 kuna svima koji se ožene.
- E, čuja san. Moga bi i ti.
- Šta bi moga?
- Potegnit 7.000 kuna.
- Misliš da se oženin?
- Pa e, grad daje 7.000 kuna svima od 30 do 45 godina koji se ožene.
- Znan, baš san nešto konta o tome.
- Pa šta si skonta?
- Rođendan mi je za misec dana. 45-ti!
- E, pa šta si odlučija. Imaš još misec dana, kad prođeš 45, ispadaš iz igre za 7.000 kuna.
- Ma, sačekat ću malo.
- Šta ćeš sačekat?
- Ma, sačekat ću misec dana.
- Što ćeš čekat misec dana?
- Pa, sačekat ću da mi prođe 45.rođendan!
- Zašto?
- Da ne napravin kakvu glupost !


P.S. Široki – Borac 1:1


- 11:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

RICAVI U SABORU

Jedna moja prija iz Splita, koja godinama ignorira svoj talent za pisanje i moje nagovaranje, često mi prigovara kako bi mora malo pripazit na ponašanje. Njoj se nekako čini da sam malo neotesan, da bi moga malo pripazit, a ne se ponašat ko divljak iz Vlaške. Svako malo kad s njon sidnen na kavu, počne mi grintat kako bi se triba malo ufinit, jer ipak san ja pisac, i nije red da se ponašan nekulturno za čovika iz kulture. Nije baš da ja nju ne obadajen, draga je ona meni, i ponekad mi se čini da bi je valjalo poslušat, jer uvik valja poslušat bistre ljude, posebice žene, ali kad sve saberen, teško je da će doć do nekih promjena. Jebi ga, kako živin u ovom okruženju di živin, posta san pomalo surov, vokabular mi se zna spustit na izričaj rodijaka s planine, a sam po sebi nisan neki tip od romantike, pa stoga i ne smatran da je jako važno otvorit dami vrata, i bit nešto posebno prisan s konobaron kad naručivan kavu. Ili kapućino. Nama iz Vlaške, kako nas ona zove, sve nas iz Imotskog i Vrgorca, nije baš blizak taj splitski đir, i mi ti nismo za puste ćakule s konobaron, i kave na prazan želudac. Mi smo malo greziji, i nama je najvažnije kad iđemo u Split, da imamo dobro auto, po mogućnosti noviji Mercedes, i kad dođemo u Split da imamo para, ako naletimo na koju priju da je možemo odvest na ručak ili večeru, da zajednički manemo kilo pečenoga i popijemo dvi pive, pa nakon toga može i kava. Il kapućino. Sve ona to razumi, ali upire kako bi se ja mora bar malo popravit i ufinit, jer ovakvi kakav san, neću daleko. Jer ovakvi tipovi ko ja, nisu baš za proć u Splitu. Još ovako mršavi ko ja, još kad pustin kosu pa mi se urica bezveze. Kao, bolje je bit kratke pristojne frizure, nego da san ricav i rasčupan. I tako, dok ja razmišljan o svin tin njenin zaključcima, sam zaključujen kako od toga nema ništa. Jer jednostavno, priša san ja 4 banke, i ko će me prominit. Tija ili ne tija.
I dok tako kontan kako ću zauvik ostat nepopularan, i neću proć nigdi dalje, pa ni u Splitu, skontan, kako je jednog tipa, onako malo grezog, iz Dalmatinske zagore, sklonog pečenoj janjetini, s ricavon koson izabralo za gradonačelnika. I to, baš za gradonačelnika Splita. I dok mislin o tome, otvaran novinu, i vidin da će taj ricavi uskoro uć u Sabor. I njegova sestra također.

Mirjana, jel ti stvarno misliš da bi se ja triba ufinit?



P.S. Svaka sličnost s Mirjanom Sanader je isključena.

- 00:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 15.11.2011.

HNOS – HRVATSKO NACIONALNO OPIJANJE SREDNJOŠKOLACA

Već preko dvadeset godina svako jutro čitam novine uz kavu. Pročitam sve dnevne novine šta mi dođu pod ruku. A danas u kafićima ti ponude cili pregršt novina i tjednika, tako da ako te volja možeš saznat sve o politici, lovu, modi i zdravlju. A kako je kriza, svi nešto pokušavaju saznat više, ne bi li se naslutilo nekakvo rješenje za ove godine koje nam predstoje, a po projekcijama će biti loše kao i ove dosadašnje. I evo danas, na 15. studenoga, kada završava mjesec knjige u Hrvatskoj, koji inače svake godine traje od 15.listopada do 15.studenoga, u Jutarnjem listu čitam text u kojem su rezultati analize potrošnje u Hrvata za mjesec rujan. Dakle, službeni podaci Državnog zavoda za statistiku o potrošnji u Hrvatskoj u mjesecu rujnu. I tamo je nabrojano svega, od električnih aparata do poljoprivrednih proizvoda, i svega šta se kupuje u našim malim dućanima i velikim trgovačkim lancima. I tako dok očima kroz naočale prebirem po ljestvici proizvoda, koji idu u minus i plus, za oko mi zapinju dva proizvoda. Alkohol i knjige. U rujnu mjesecu 2011.godine u Hrvatskoj je porasla prodaja alkoholnih pića za 8,9%, i alkohol je među vodećim proizvodima na ljestvici koji su u plusu. Kad se s vrha ljestvice spustimo na dnu, među proizvodima u minusu, uočava se pad prodaje knjiga. U mjesecu rujnu, ljeta gospodnjeg 2011. prodaja knjiga u Republici Hrvatskoj je zabilježila pad od 6,2%. Dakle, građani Hrvatske manje kupuju knjige. A više alkohol. Tako kažu podaci Državnog zavoda za statistiku. Na prvu ruku pomisliš, da je sve ok. Ljudi manje čitaju, malo nas je stiskla kriza, nema se novaca, pa se ne kupuju knjige. A s druge strane, završilo je lito, počeli hladniji dani, iđe se u šumu pilat drva za zimu, pa se triba kupit boca rakije, za zagrijavanje u šumi. Ono, kad se u pilu liva mješavina, zapali se cigar i trzne jedna loza. I sve je to ok. No međutim, kad razmislim malo dublje, ništa mi nije jasno. Ili Državni zavod za statistiku laže, ili smo mi ko nacija otišli u tri p.m. (pisaće mašine). Jer, rujan je mjesec kada počinje školska godina, i kada svoj djeci koja pohađaju školu trebaju knjige. I u tom mjesecu, rujnu, kada u cjeloj Hrvatskoj počinje školska godina, kada su ulice pune učenika s prepunim školskim torbama, u Hrvatskoj se najviše prodaje alkohola a najmanje knjiga. Zamislite, u rujnu pad prodaje knjiga od 6,2%. A rast prodaje alkohola od 8,9%. I šta možemo zaključiti iz podataka Državnog zavoda za statistiku. Zaključujemo, da su u mjesecu rujnu, kada započinje školska godina, učenici u svoje torbe natrpali boce s alkoholom. I takvi idu u školu. I tamo se u školskim klupama časte šampanjcem, pivom, rakijom, crnim i bijelim vinom, te Pelinkovcima iz onih mali bočica. Tzv. Unučićima. I to je valjda taj novi obrazovni program u našem školstvu. HNOS.
Hrvatsko nacionalno opijanje srednoškolaca.


- 07:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 05.11.2011.

ĆUKOVINA MOJA DOMOVINA

Bilo mi je jako čudno, kad mi je ćaća na ledini isprid kuće Joje Zelina, reka da ćemo gradit kuću u Ćukovini. Zvučalo je dobro i zagonetno. Ako ne i opasno. Lipo je bilo čut da ćemo imat svoju kuću, ali zagonetno, i ujedno opasno zvučala je riječ Ćukovina.
Nekoliko godina kasnije počeja san živit u Ćukovini, u kući kraj ambulante, u našoj kući. A naš susjed Joskan objasnija mi je da je tu svojedobno bija stočni Pazar, po kojem bi se danju trgovalo stokom, a noću ne bi bilo nikoga. Samo ćukovi. Predgrađe di nema ništa i nikog, osim zavijanja ćukova. I od tih ćukova, noćnih lutalica, kvart od Šoljkove kuće do ambulante dobija je ime Ćukovina. Čim smo priselili u Ćukovinu ćaća je nabavija ćuku. Napravili smo drvenu kućicu od dasaka, onih cimentavih što su ostali od kalupa, i smistili ga uz Šoljkov zid, onaj koji je dilija našu lokaciju od vrtla Tone Šoljka.
Bila su neka druga vrimena, i nije uopće bilo lako ranit ćuku, ali svak je ima ćuku, pa smo ga imali i mi. Ćaća je objašnjava da je dobro da imamo ćuku, jer kuća je u gradnji, pa on kao čuva, da nam ne bi niko po noći ukra kakvu dasku, vriću cimenta ili žicu, a meni je jednostavno bilo logično da svak ko živi u Ćukovini mora imat ćuku jer je to takav kvart. I svi su u našem kvartu imali ćuku. A svi smo manje-više bili radničke obitelji, koje su gradile kuću, i taj ćuko je svima bija teret ranit. Ali svi su se nekako snalazili, i svi su imali svog mesara koji bi da kostiju za ćuku. Odeš u mesara kupit mesa za ručka, i onda ti mesar u jednu posebnu kesu ubaci malo za ćuku. Našla bi se tu pokoja kost na kojoj ima još malo mesa, iznutrice, koža i slični dijelovi kojima bi se ćuko moga zabavit i naist. Mi smo nekako bili vezani za Luku Grljušića, a ponekad bi kupovali meso i u Bantula. To su bile dvi opcije od četri. U Vrgorcu su bila četri mesara, koji su imali svoje mesnice, i koji su u njima radili i živili, jer su to bili obiteljski obrti. Baš obiteljski. Milenko Lalin, prinija je svoju mesnicu na svoga sina Tonća, Anđa na svoga Tonća, Luka Grljušić na svoga sina Miru, a stari Bantul na sina Joška. A moj je ćaća tako na mene prinija naviku da iman ćuku. I godinama je sve bilo isto. I u Ćukovini i u Vrgorcu. Ćukenja su lajala i zavijala u Ćukovini, mesari su radili u svojim mesnicama, a mi bili spona između njih. Ćukenja u Ćukovini i mesara na pijaci. I onda se je s godinama stvari počele razvijati. Ćukovina više nije bila prigradsko naselje na putu za ambulantu, a mesari više nisu bili mali obiteljski obrti. Kroz Ćukovinu je prošla široka asfaltirana ulica, ambulanta je postala Dom zdravlja, a neki mesari su postali Mesne industrije. U mesara su se počele povećavat količine mesa, a u Ćukovini se počeja smanjivat broj ćukenja. I tako se trend nastavija. Mesari su počeli iskorištavat svaki komad mesa koji se moga iskoristit, iznutrice i koža počeli su se prerađivat u kobasice, salame i paštete, a iz Ćukovine su nestajale drvene kućice, jer ko će ga ranit na ovu skupoću, a umisto njegove kućice može se stavit kamin ili misto za roštilj. I onda svi vikendon pečemo meso na roštilju. Jer to je gušt. Otić u Pivaca i kupit mesa za na gradela i peć ekipi. U miru i tišini. Bez laveža i bez zavijanja ćukenja. I opit se nakon što se naidemo pečenog mesa. I onda pijani pričat kako je nekad bilo lipo. Kada smo svi bili isti. Sirotinja, koja je gradila sebi kuću. A ćuki kućicu. U Ćukovini. Koje više nema. Nigdi. Osim na Google Eartu.

- 00:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se