26

utorak

srpanj

2011

MOJE TRIŠNJE I NJEZINE SANDALE

Već sedan-osan godina borin se sam sa sobon i sa svojin projektom ranča na selu. Kad san bija mali nije mi se dalo s ćaćon ić na selo, jer to nekakvo bavljenje poljoprivredon i obilaženje starih kamenih kuća nije mi nimalo bilo napeto. Bilo je prišnijih stvari. Kad san upisa fakultet reka san ćaći, da kad završin fakultet da ću kupit biloga konja i da ću ić živit na Stilja. Ćaća se samo nasmija i ladno reka; nisi ni počeja studirat a već si poludija. I tako se moja ljubav za djedovinom svela na povremene ispade, a kako se stvar s fakson otegla, nisan stiga kupit biloga konja pa tako nisan ni oša živit na selo. Osta na asfaltu. I sad guštam. Stigla mi autocesta 500 metara od kuće, i svaki vikend mi isprid vrata prođe oko 25.000 auta svih vrsta, dimenzija i registarskih oznaka. Kad popizdin od sve te gužve i buke koje nam je donila autocesta iđen na Stilja, sadin voće i povrće, uzjagan voćke i divanim s rodijacima koji su ostali živit u planini. A da mi sin ne dobiva ospice na spomen sela kakve san ja dobiva kad me ćaća vodija sa sobon, ja san svoga od prvoga dana počeja vodit na Stilja, tako da mu je sad to normalno, čak i drago. Jer je gore u našem rodnom kraju već steka prijatelje. Barba Dendija, koji je rođeni Vrgorčanin, moj je Mate upozna na Stiljima, i sve ove godine je ubjeđen da je on neki naš daljnji rođak koji je osta živit na selu. A barba Dendi je cool. Svaki put mu da soka i lipo popriča s njim. Jednom je samo bija zajeb kad ga je počastija paprenon kobasicom. Mate je malo guloz, na jednoga svoga, kojega su ko dite zvali Gulozan, pa je odma poletija uzet fetu onoga šta je barba Dendi nariza, a poslije cilo popodne mu nisan moga objasnit zašto njega peče jezik. Ali isto ga to nije smelo da s radošću iđe na Stilja. Pogotovu kad iđemo s motoron. I kontan ja neki dan, vakat je da su trišnje zrile, iman par stabala od par godina, nije da će sad bit neka ogromna količina, ali bit će malome za najist se i ponit u kesi doma sestrama. I tako, zaputimo se ja i Mate s motoron na Stilja. Došli gori, kad imaš šta vidit. Ni na jednoj trišnja nema ni jednog ploda. Gledan začuđeno, znan da ih je bilo ima jedno desetak dana, bile onako roze, sad kad bi tribale bit crvene, nema đava jedne. Gledan po zemlji, nema ni jedna. Nisu opale, nije ih kiša otukla, nije ih vitar otpuva. Ali ih nema. Popizdija san. Ma da je ostalo bar par komada da mali ubere, nekako bi prižalija stvar. Ali brate mili, ni jednu jedinu nisu ostavili. Oden do babe Frane, koja živi u susjedstvu, ne bi li sazna bar štagod o trišnjama.

-Baba je li bija ko u onim mojin trišnjama, je si li vidila koga?
-Nisan.
-Sve mi je trišnje neko obra.
-Ne zna sine, nisan vidila nikoga.
-Baš nikoga?!
-Ma nikoga. Je bija oni mali Jure, tamo s krajnji Stilja. Ali ima desetak dana. Doša je s auton unde kraj tvoj zemlje. Bija je s nekon ženskon. Odali su tudan. Njoj je nešto bilo upalo u papuču.
E?
Imala je neke litnje papuče.
Sandale?
E, sandale.
Unda su zašli tamo di su tvoje trišnje. Oboje zajedno.
E…
I nije je bilo jedno po ure.
Kašnje san vidila da je on sam izaša otamo. Nije ima majce. Izaša je gol do pasa. Ona nije izašla.
E sad,…. šta je bilo s njezinon papučon i tvojin trišnjama ne znan....
..ali on se slatko smija.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.