ČETVRTA

Iz tiska je upravo izišla nova knjiga Jure Divića.
„Rakija za plućne bolesti“ četvrta je objavljena knjiga Jure Divića. Rakija vrgoračkog pisca i novinara uskoro će biti promovirana diljem Hrvatske, BiH i šire.




Kroničar, kritičar, komičar


U drugoj zbirci kratkih priča i zapisa „Rakija za plućne bolesti“ Jure Đ. Divić ostaje vjeran pripovjedačkom postupku i načinu fabuliranja prepoznatljivom iz prvoobjavljenog proznog uratka „Vrgoračka kronika“. Većina je priča periodično izlazila u vrgoračkim i makarskim lokalnim novinama, međutim, zbirka nije preslik i reciklaža starih tema, i nadalje je nadahnut u odabiru i zapažanju, svjež i aktualan u problematiziranju, britak i oštar u analiziranju.
Primjera, prigoda i tema ne može nedostajati, a pripovjedaču su prigoda da ih ovjekovječi u niz više ili manje nepovezanih pripovjedačkih krokija, sentimentalnih zapašanja i preciznih seciranja.
Iako su ove kratke priče zavičajno jasno smještene u Vrgorac i okolicu, a ta okolica cijeli je svijet, od na pogled udaljene Hercegovine i nešto udaljenijeg Japana i Amerike, one su svojom humanističkom porukom, prepoznavanjem ljudskih karaktera, tipičnih obrazaca ponašanja zapravo univerzalna „mentalna mapa“ čovjeka u bilo kojoj sredini. Ovo je sredina, kao uostalom i svaka mala zajednica naše Dalmatinske zagore, njegovala britki humor, ponekad nemilosrdan i surov prema objektu izrugivanja i „hvatanja u đir“. I to ne iskorjenjuje propagirana korektnost, a manirom dobrog kroničara, Divić će u svakoj prigodi pronaći prikladnu temu koju može izvrgnuti svom grintavom, zajebantskom kritiziranju.
Zato se i japanska tehnologija u „Brikom u rebra“ i američka konzumerizam u „Rodijacima iz Amerike“, lokalpatriotsko šegačenje u „Čaju od kamena“, skakanje do susjedne hercegovačke granice, tako fino odražavaju u zapravo zavičajnom kontekstu ovih priča gdje bivaju dosljednom dijalogizacijom dovedene do svog apsurda i izazivanja komičnih efekata, a ta se komičnost gradi fabuliranje i dijalogiziranjem svedenim na osnovnu fabularnu nit. . Kratke u svojoj (ne)dorađenosti, stilski se i formalno ipak zaokružuju autorovom hinjenom nebrigom za standard, kratkoćom izraza, dosljednim fabuliranje oko centralne točke, a to je neki događaj, dijalog uhvaćen preko uha, besposličarsko prepucavanja i upravo ta nedorađenost i zadržavanje na jednom fabularnom tijeku osigurava efektnost poentiranja i prepoznavanja biti (poljoprivreda, iseljavanje, turizam, „bombonomanija“ itd.).
Divić može sebi, dosljedno i namjerno, dati dvije uloge, a to su sudionik i promatrač, dvije stane omogućuju mu da jednako „opere“ lice i naličje kao što je to, npr. učinjeno u „Svečanom padanje u nesvist“, „Carinicima“.

Prostor male sredine prikladan je upravo zbog mentaliteta „svi o svima i svemu sve znaju“ da se pisac naruga i globalizaciji i zavičajnoj uskogrudnosti i paranoičnosti, npr. u „Po ure avanture“, ali i dobrohotnosti. Ne ostaje pošteđen nitko, ošto pero („američko“), tipkovnica, laptop služe jedino njihovoj brzoglasnoj distribuciji do čitatelja. Vrckavost i lucidnost zapažanja neke su od značajki ovih tekstova, duhovitost dijaloga uistinu u ovim se krajevima njeguje kao oblik humora, spontan i surov u isto vrijeme, kalamburske dosjetke, hvatanja u đir oblici su čak i svakodnevne komunikacije i bila ovoga grada, što je tko rekao, gdje se što dogodilo, tko je kome smjestio, ne umire niti u ovim, tehnologijom i, promijenjenim vremenima. Teme su se promijenile, ali je ljudska bit ostala ista i Divić se vješto služi upravo takvim pripovjedačkim postupcima usvojenima i nesvjesno preslikanima iz sredine koja ga nužno oblikuje.
Fabula gradi dosljedno, čini se da unaprijed zna što želi pokazati, i čitavu priču gradi prema tom završnom krešendu. „Semafor“, „More“ možda su najbolji primjeri za to. Vodi čitatelja putem kalamburovskim dijalogiziranjem, monoloških „filozofiranja“ finom dramaturškom zapletu, uvijek doduše, kratkom i sažetom, dosljednom dijalogizacijom dovedenom ponekad do svog apsurda i izazivanja komičnih efekata. Ne bješi od detektiranja problema postupkom potenciranja karikiranjem i pri tom ga ne zanimaju ga pritom sporedni detalji, on se usredotoči na jedan detalj i izvlači iz njega maksimum. Dijalozi su zato škri i svedeni na minimalnost obavijesti, rečenice iskaču ponekad iz svoje semantično-strukturalne logičnosti, ali u tome i njihova draž, pisac u njima doslovno simulira govor sredine, neizvještačenost, a glumljenom nebrigom za njihovu standardnost pridonosi uvjerljivosti i životnosti fabuliranja.
Zavirimo li dublje u nihovu strukturu, zar u njima ne pronalazimo tipično ljudke, svevremenske: malo zavisti, lukavog dodvoravanja, bolne nostalgičnosti i puno smijeha.
Geg, detalj, mig, aluzije, imena, nadimci i nazivi poznatih ljudi i lokaliteta dobrodošli su da kosturu priče daju onu životnost i ukorijenjenost, a samim time i toplinu onog domaćeg, bliskog prostora prepoznatljiv okusa i mirisa kao što je to postigao u „Rakiji za plućne bolesti.“ Dobar bi stand-up komičar kod Divića mogao naći neiscrpno vrelo dosjetki i gotovih kazališnih britkih monologa.
Nije zanemarivo niti autorovo bavljenje fotografijom jer je i tu jednako potreban osjećaj za fokusiranje, hvatanje trenutka, detalja koji cjelini daje onu specifičnu draž., a i stvari bolje vidiš zaštićen sigurnošću objektiva.
I sigurno, dobar bi stand-up komičar kod Divića mogao naći neiscrpno vrelo dosjetki i scenski dorađenih britkih monologa.
Antonia Galić