03

srijeda

ožujak

2010

ŽOHAR


Opet san u dilemi. Razmišljan kako bi bilo pristat pit kavu. Razmišljan i o tome da pristanen ić u omiljeni kafić. Jer, jedna mala nestrpljiva mi je rekla da san star. A od kad san star, posebno u ovaj neki zadnji period, počelo mi svašta smetat. Posta san i pomalo gadljiv. Nisan više ko prije, ne mogu podnit stvari koje san prije podnosija. A u nekin drugin stvarima vraćan se u mladost. Kad san bija fin. Sada u nekin momentima postanen finćukast i opet mi počne svašta smetat. Ko neki dan jedna scena u mom omiljenom kafiću. Na mom omiljenom kapučinu. Inače, ja ne volin sidit za šankom, ali, eto, sija san. Ko po đavlu. I to tamo na oni ćošak di se šank mota u slovo L, tamo di uvale cafe aparat. Kako san ja malo više od čitanja, a manje od barenja konobarica, uvik više volin sist za stol i čitat novine nego zupit na šanku. Šank je obično uzak i ne moreš raširit novine. Zato lipo sidneš za stol pa raširiš novine i čitaš. Ponekad raširin i zjenice. U situaciji kad se konobarica vraća od mog stola prema šanku. Tada mi se znaju zjenice raširit. Zbog nedostatka svitla kad mi se njeni bokovi i, ne mogu reć na šta san sad pomislija, kreću isprid očiju. Tada ne vidin ni naslove, a kamo li mala slova. Jer, fali mi svitla. A i dioptrija mi nije više ko nekad.
I tako sidin ja za šankom, konobarica cidi kapljice kave u šolju iz aparata za moj kapučino. Prethodno je ubacila cukar, a još samo da napravi pjenu i ulije malo mlika. Dok ja uglavnom pratin taj proces stvaranja toplog napitka, kroz očale i sve moje dioptrije kužin kako jedan žohar lagano i elegantno šeta po posudi u kojoj je šećer.
- Šta je ovo, mala?
- A nu, vidi ga di je doša!
- Šta di je doša, daj baci ovo sve!!!
- Ma ne boj se, to je naš domaći!
- Koji domaći, jebate???
-To je naš kućni! - reče konobarica s osmjehom i stavi mi na šank kapučino.
Gledan u onaj kapučino i sve se pitan kako bi se sad triba ponašat? Bi li triba napravit scenu ili da se i ja smijen i da buden sritan šta je to domaći žohar?! Jer, kojin mi je tonon rekla ositija san da triban bit sritan što je domaći, a nije neki industrijski žohar. To mi je odma zamirisalo na neku teoriju zavjere. Zamisli, industrijski žohar. Proizveden u laboratoriju neke tajne sile. I takvih je na tisuće. Pušteni iz laba.
Sa super tajnim čipom u sebi. I nano tehnologijama, koji u mikrotrenutku ispuštaju razne kemijsko-biološke otrove i neke sedative koji poboljšavaju okus šećera, a samin time i kapučina, i ulaze ti u organizam, a da nisi ni primjetija. Jer si bija sritan dok piješ super okus.
A onda oni vladaju tvojim krvotokom, reguliraju ti želučane kiseline, limfu, nervni sustav, a na kraju i moždane stanice. I taman kad ti misliš da vladaš situacijon počne te vatat neka fibra. Mučnina i bol u mišićima. I sve to neće pristat ako pod hitno ne kupiš ovo novo najnovije super turbo djelotvorno cjepivo.
I kako ne bi bija u dilemi!? A još k tome jedna mlada gospođa me uporno zove na kavu u jedan drugi lokal. A meni se baš sviđa. Mislim, lokal.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.