27

ponedjeljak

travanj

2009

PISAC

Opet došli rodijaci iz Amerike. Ovi Đon, šta je u nas Ivan, ili kako ga u selu zovu Iko, i onaj drugi, kojemu Amerikanci nisu preveli ime. A i on pogodija takvi. Nekakav nikakav. Niti ga ko zove niti se komu odazivlje. Nije od neke priče. Samo sidi u šuti. I svi ga puste na miru. Prije nego šta je stiga o njemu je stiga glas da ne zna govorit i tako su svi prihvatili da je Iko taj s kojin triba govorit. Ali, isto mi se čini da i ovi drugi, šta se u stvarnosti po naški i američki zove Hrvoje, konta stvari. Sve ko fol ne razumi, ali isto kad je baba rekla «evo sad malo fažola na salatu, pojidite to dok se meso ne ispeče» nije uopće reagira. Znači razumi, nije budala. Šta bi se sad natuka tu zelenih fažola na salatu kad će doć pečeno. Je upola Amerikanac, ali krvotok je naš. I mozak. Koji reagira na neke čarobne riči, koje ode na Balkanu imaju uzvišeno značenje. Pečeno. Koji izraz! Da ti mozak stane. Samo nos radi. Najprije zamiriše prostorija unda se pojavi. Još s kumpirin. Mladon kapulon. Pa i najgluplji Amerikanac bi ga ubacija u stomak. Kamoli ne bi rodijak, ovi šta se pravi tup.
Vidin ja, lipo njemu. Niko ga ništa ne pita, ne tare ga niko. E, neš majci, da vidiš malo kako je bilo meni kad san doša iz Nove Zelande. Nisan zna beknit naški, a niko od njih nije zna beknit engleski. I svi su tili sa mnon pričat. I nešto mi objasnit. Otpale mi ruke. Dok san odgovara. A nakon po ure odnija đava đemper. Samo me potezali. Otegli se rukavi. Nisan nikako moga materi objasnit šta su mi radili. Pa, nastrada đemper.
- E! - uletin ja rodijaku i sad ćemo mi malo engleski. Kontan po naški, kad neće brdo Muhamedu oće Muhamed brdu. I tako mi malo. Ko Englezi. Najprije o vrimenu. Sparina. Smeta svakome. Ali isto se ubacivaju zalogaji vrućeg pečenog. I tako malo po malo, malo engleski malo naški, ko šta radi, čime se bavi, kad on zna sve o meni.
- Ti si writer ! - jeba te, on zna da san ja pisac!
- O je! - čuli su oni za mene. Na hrvatsku večer u Čikago. Znaju oni da san ja suvremeni pisac, i da baratan tehnologijon.
- Rodijak Mario je tebi posla e-mail. Mi smo tebi donili prezent. Znaš, naša femili - o, bogati, poradova se ja. Dobit ću poklon. Sad me odma zagolicalo, šta bi to njegova obitelj mogla donit meni, ko jednome suvremenom piscu. Još iz Amerike.
- Donit će mater. To je kao suprajz - nije on smija reć, ali eto kad smo se zapričali.
I nastavili mi ist, jeba ti priču, da se ne ladi pečeno. I između zalogaja, onako ponekad koja rečenica. I kad se je već došlo u fazu ladni bili gemišt i čačkalica, eto ti tetke. Vidin ja govori on njoj o suprajz. Ode tetka nazad i eto ti je začas. Nosi paketić.
- Evo našem uspješnom piscu da lakše napiše novu knjigu.
Naliv pero. Neko lipo u kutijici. I sad ona meni počela objasnit kako je to tehnika. U, jeba te, kontan ja. Bi će ovo neki laptop. Ono ko šta James Bond ima. Rekao bi olovka, a ono stotinu radnji radi.
- To ti se ovde otvori.
- ??
- Ovde staviš patronu. Tintu.
- ?
- I to je to. Unda pišeš.
- A ja san mislija u najmanju ruku da s njin mogu poslat e-mail rodijaku Mariju.
- Kakav e-mail? Šta ti je to? - upita tetka.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.