10

utorak

veljača

2009

ALWAYS



Evo, završija je i maraton lađa. I ti naši lađari su odvezli svoje. Nisu se baš nešto plasirali. Ali, šta će, jadni, imali su sto problema. Dobro da su uopće i otišli na maraton s koliko su love krenili. Teško dolaze do love. Pitan šta je s turizmon?! Ovi prošli godina bilo je pusti priča o vozanju turista po Matici i zarađivanju love. Nema ništa od toga. Koji turisti? Nešto malo lani, preklani, ove godine ništa. A kad pogledaš pravo ove godine i nema turizma u našem gradu. Nigdi nikoga. Slabo viđan one lutavce s rusacima na leđima. Nekako splasnila i ta priča o Vrgorcu kao mjestu kraj sela…. Ništa.
I sad, kontan ja, loša sezona. Šta ćeš, nisu došli nigdi i niko neće zaradit lovu. A to nije dobro. I krenija tako ja u Makarsku da vidin kako je stanje doli. Ima li bar koji turista ili, ne daj bože, turistkinja. Kad, jeba te led! Ko da san upa u Rio za vrime karnevala. Sve puno. Ne moreš odat po Makarskoj. Nemaš di parkirat. Blokirana riva. Iljade svita. Ribarska večer. Piči Srzićeva glazba (mislin onoga Alekse, ne ovi Srzića), piče tovari, piva klapa, sviraju neki iz Bolivije. Prid općinon stejdž, na Kačića trgu stejdž, u Kod Kačića književnici potpisivaju knjige, butige rade do deset navečer, ne moreš proć priko Lištuna od strankinja. Još kakvih!!!
Svi jezika od svita. Tolika gužva da ne moreš povirovat. A ko fol sezona završava jer je prošlo pola osmoga. Pa šta je onda bilo u srcu sezone?! Ko će ti reć kad svi rade ko mutavi. Prodaje se sve, od sladoleda, riba, nakita, do magle. I sve iđe. I ono šta ne bi nikad ni pomislija da iđe. Uvela me žena u Konzuma da i mi nešto kupimo. Jer, mi smo kao kupovni dvojac. Ne moremo jedno bez drugoga. A imamo podiljene uloge. Ona bira, ja plaćan. I tako, dok je ona vršljala po policama, neka plava nešto traži po polican. Odma san je sinja. S istoka garant. Traži nešto, ali ne more nać. A briga mene, bolje da što duže traži. Šta ću, kad ima noge za minjat žarulje u Meteora bez skala. Plave kose, dobra ko dobar dan. Vidin ja, pita ona nešto moju ženu. Konverzacija je na slavenskim jezicima. Poljski i hrvatski. Ali, slabo se razume. Pita nju moja žena zna li engleski. Ova se odma zasmijala. Zna. Moja žena upri prston u me. Ova odma prominila facu. Kontan, nisan valjda toliko ružan. Vidin ja, ne bi ona razgovarala sa mnom. Ali, gura mene žena.
- Ajde, pomozi joj, triba nešto.
- Šta je? - ja prida nju, ona pocrvenila.

Stala ona malo, pa počela objašnjavat. Skužija ja odma. Allways. Počeja se ja smijat.
- Ne znan bi li je pita oće li s krilcima ili bez - govorin ženi. Žena me napala da san bezobrazan.
- Vidiš da joj je neugodno.
Raširija ja ruke nemoćno.
- Whit wings or without? - pitam.
Ova odvalila od smija. Ali, rješili smo problem. Jedino joj muž i dalje mrk. A šta će jadnik, sjebalo mu odmor. Allways. I tako mi izašli skupa iz trgovine.
A lipo smo se družili. Kontan, zašto ovo ne more bit u Vrgorcu. Zato što neće nikad ni bit. Jer, davno je reka Nele Karajlić u Baladi o Pišonji i Žugi:
«More je provod, more su koke / more je izvor života, je li tako Moke…»

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.