02

utorak

prosinac

2008

ČAJ OD KAMENA



Evo zatoplilo. Sve je počelo rast i micat. Biljke rastu a životinje počele odat. A i ljudi. Ovi što miču. Što nisu ko mi u Vrgorcu. Mi negdi ne mičemo. A ovi moji rodijaci iz Amerike stalno negdi putuju. To je njima, taj holidej. Đava ga zna, samo stalno negdi odaju. I svako lito ili ti za Božić dođu k nama. Sa svin svojin svježin idejama. I svon pameti koju samo oni Amerikanci imaju. Jer oni su najpametniji. Oni i njiov Đorđ Dablju Buš. I tako kad je već počelo toplit došli i oni. Poslala ih tetka. Da upoznavaju domovinu, ili ti ga faderland. I sve rodijake oli ti ga kazane. A šta ću onda s njima. Odveja ih na Stilja. Jer to je naše selo, koje je naš faderland. Najlakše mi da ga odveden gori. I ovako nan komunikacija izgleda ko da smo oba maniti pa neka upoznaju i rodijake. Da svi kolektivno budemo blesavi. A rodijaci sa Stilja su specijalci s posebnin akcentom na budalaštinu. Njima nikad nije dosadno. Uvik nađu nekoga za zajebanciju. A najvole ove što su pametni. Što in dođu gori pa in pametuju na njiovon terenu. I sad kad je doša rodijak Amerikanac, red je da se naloži vatra, i štogod baci na gradela i da se popije štagod i baci pisma onako uz vatru. Nas puca nostalgija za logorskon vatron a on se odma ufura da je Indijanac. I priča nama priču, kako su indijanci bili zaostali dok ih oni nisu prosvitlili, i kako je i ovi naš kraj i sada zaosta u odnosu na te njihove gradove, tehnologije, kompjutere i svašta nešto napredno šta oni imaju a mi nemamo. Jer smo zaostali. A jebi ga. Ostali u faderlandu i sad smo glupi. A oni šta su ošli oni su najpametniji. Bogati, sve imaju i sve znaju. Rodijak Iko Matin naložija je vatru i dotra gradela na radnu temperaturu i onda lipo polega po njima svinjski kotleta i malo čevapa šta san donija od Joška Bantulova. Normalno ima tu i kruva ispod saća, stiga je i mali bidonić crnoga vina od zeta sa Staševice, imaju dvi male drvene bukare, za crno i za bilo, i sve u svemu, kako bi mi rekli; neka igre počnu. Pucketa vatra, maže rodijak kotlete petrusimon i maslinovin uljen, a čevapi već gotovi. Brže bolje ubacivaju se u kruv i idu odma. Čisto da se nešto prizalogaji dok kotleti budu gotovi. Ajde kad se je već poija čevap, da se popije čaša crnog. E, jebi ga. Ovi ne pije alkohol. A rodijače, koji si ti. Ne pije. Ne pije. I štaš mu. Gleda rodijak Stipan u me, a ja sligan ramenima. Ne zna šta bi. Ništa rodijače, skuvat ćemo mi njemu ode čaj. I to jedan pravi naš domaći. Autohtoni. Kakav nikad u životu nije pija. I sad ja prevodim, nije on baš sve najbolje razumija, ali oće čaj. «Ti» is OK. E sad će rodijak tebi pristavit čaj. Od čega. Rodijače, čaj od kamena. Od kamena. Je, od kamena. Zabilija ovi očima. Da «ston ti». Nije nikad proba. Vidin ja oni se smješkaju, kontan, «it is OK». Ovi Stiljski rodijaci piju crno vino i to cilo, onako uz vatru već ugrijani, kontan i ja, kakvi je čaj od kamena. I unda kreće priča. O kamenu. I receptu za taj čaj koji je star 300 godina. Još iz vrimena Turaka. I u tih trista godina naredalo se puno poučnih priča o našem domaćem sivom kamenu koji se i dan danas može vidit u našim pristavama. I još kad znaš da se od tih kamenja iz naših stoljetnih pristava može pripravit piće. Ko recimo čaj. I zamisli ti od kada se s kolina na kolino čuva ovi recept za skuvat čaj. Najbolji bude ako se baš poštiva recept. Znači, stavi se dva litra vode u brozvin. I loži se vatra ispod njega dok voda ne prokuva. Dok voda postigne radnu temperaturu, triba otić i donit jedan kamen iz pristave, takozvani, domaći sivac, onako težine do jedno po kila, a more do sedandeset deka. Lipo se obriše, ma mislin ne triba vele, oprala je njega kiša, i ubaci se u brozvin. I kuva se tako jedno, petnest minuta. Nakon petnest minuta, kamen se vadi i rodijak Amerikanac ga mora opipat je li omekša. Amerikanac pipa, ništa mu nije jasno, kamen ko kamen, ali da ne bi ispa ko nepismen, kaže da je tvrd. Misliš nije nimalo omeča, govori rodijak Stipan. Nije, kaže Amer. E to je dobro. Još ćemo mi njega jedno dva minuta i čaj će bit gotov. Vratili kamen u onu teću šta oni zovu bronzvin i prokuvali ga dva minuta. Eeee, sad je on gotov. Vidiš, još je siv. Je-je, još je siv, govori Iko i namigiva meni. Ja se počeja smijat, kontan, stvarno se previše zajebavaju. Ali, šta ću. Gledan šta će sad. Ništa rođo, uze brozvin u uli u čašu čaj od kamena, naš domaći, vjekovni, tradicionalni itd, i dade rodijaku Ivanu, šta ga zovu Đon. Gleda Amer u čašu, ništa mu nije jasno, uze malo i otpi iz čaše.

Fucken, what is this?!? Nothing!!! This is only a hot wather.
Šta je, šta kaže- pita Stipan.
A ništa, svatija je da ste mu otkrili toplu vodu.

01

ponedjeljak

prosinac

2008

VELIKI PROIZVOĐAČ

Mi Vrgorčani smo uvik bili uspješni studenti. Poneki se i ne vrate s diplomom ali vrate se nečim drugim. Jer nije studiranje, samo bubanje iz knjiga. Studira se još svašta toga, što nas čini sretnijim i učenijim. Onako da imamo znanja iz svih područja života. Otić u veliki grad i tamo se snalazit isto je velika nauka. Još kad dođeš ovako iz maloga mista u velegrad ili ti ga metropolu, kako bi reka pokojni predsjednik. I unda kad dođeš gori poludiš od sriće kad vidiš čega sve ima. Tija bi sve vidit, probat, imat a u biti si siromašni student iz siromašne dalmatinske zagore. I unda moraju radit klikeri da bi doša do zacrtanih ciljeva. I tako ide ova priča o jednom našem studentu, koji je evo već stiga do treće godine fakulteta. Kaže da po cile dane stoji u sobi, i uči, da ne izlazi jer kad izađe da samo upadne u probleme. Uvik naleti na neku zgodnu curu, zbari je i unda pizdi jer nema uvjeta da je voda tamo-vamo, na kave, večere i slično a ima jaku priču. Kako bi rekla naša Nelica, ima prekrasne zamisli ali ga nema ko financijski pratit. Tako i on. Zbarija jednu finu purgericu. Onako ona sva šminka, radi u nekoj firmi ko menadžerica. I šta će sad on, onako visok, markantan prekrasnog osmjeha reć da je student. Ni u ludilu. Reka joj da je privatnik, ima veliku proizvodnju. I sve krenilo lipo. Malo zajebano kad bi ona išla na kave na ta otmjena mista di je kava skupa. Popiješ i sok, i ode lova za bonove u menzi. Unda mater popizdit. Da šta je sad počeja ist previše. Ne može da ne pošalje ditetu pare za menzu, a mali troši previše. I unda par put izbjega neke izlaske s purgericon. A ova se zagrijala. Finćukast njoj. Još dalmatinac s lipin akcentom i fantastičnim smislom za humor. A bili zubi i jebački osmjeh. Svaka majka bi ga poželila za zeta. I unda se on vadi na proizvodnju. Nije ima vrimena. Jebu ga obaveze. Unda ona ima razumjevanje. Unda izađe s njon priko tjedna. Prethodno u svih kolega pozajmi odjeću da kompletiraju neki fini image poslovnog čovika. Ali počela purgerica kužit. Kakva je to firma kad ti imaš vrimena izlazit radnim danima a ne vikendom. Kakav si ti poslovni čovik ne izlaziš na mista koja su in nego je vodaš na koncerte. I počeja još bit sumnjiv. I jedno večer na Trgu zapela ona da razjasni stvar. Počelo joj svašta padat na pamet i oće cura da zna na čemu je. S kin ima posla.
I zapela za njegovu proizvodnju. Šta radi i čime se ustvari bavi?
-Da nije kakav kriminal?
-Ma nije, šta ti je?
-Pa šta proizvodiš, di je kvaka, nemaš kome plasirat.
-Pa tako nekako, nemam trenutno, ali bit će.
-Čuj, nećemo se zajebavat, simpatičan si mi, lip si, i sve ok, ali neću da me zavlačiš, lažeš me.
-Ne lažem, majke mi!
-Pa zašto je tako teško reć šta proizvodiš?
-Pa nije mi zgodno sad, možda nije momenat.
-Nije momenat, a zavlačiš me mjesec dana, ako mi sad ne kažeš šta proizvod, čega si veliki proizvođač, idem ća i ne javljaj mi se više.
-Ok, ajde reću, ali nemoj mi otić kad kažem.
-Neću obećavam!!!
-Ja sam veliki proizvođač sperme!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.