06

četvrtak

studeni

2008

SVEČANO PADANJE U NESVIST

Otprije je već poznato da ja volin svečanosti. Tj. domjenke. Svečana otvaranja, svečana zatvaranje, svečana otkrića i svečana pokrića. I kako se unda ne bi radova Danu grada. To je dan koji je cili u svečanostima. Od jutra do sutra. Ne znaš di si bija, di nisi bija i ko ti glavu nosi vazdan. Ali isto mi lipo. Onako zamantan cili dan. I sve ti u veselju prođe. Još kad se dobro svrši. Reka bi naš narod: «Sve je dobro kad se dobro svrši!» I, eto, doša nama naš blagdan Svetog Petra i Pavla. Oni su ekipa, pa nam dođu skupa. Na naše svečanosti. Kao što je na primjer svečano otkrivanje spomenika braniteljima. Jebi ga, triba ga svečano otkrit. Pa su ga po ure prije pokrili. Velikin lancunon. Da se ne opraši, jer u 11 je svečano otkrivanje, a komunalci u 10 i 30 rašalovavaju kalupe, nasipaju zemlju i sade cviće. A jedan iđe za njima i mete. I sve super.
Došli uglednici iz Zagreba, skupija se narod, poredalo dicu, sve je spremno. Spomenik je napravljen svim braniteljima i nalazi se isprid bivšeg Komiteta. I sve ko u vrime Komiteta. Narod čeka, za mikrofon izlaze političari i drže govore. Narod plješće. Ushićen. Plus 44 u suncu. A na srid podija u suncu male mažoretkinje čekaju da svi završe govore pa da one otplešu svoju točku i uveličaju svečanost. Podsjetilo me na stara vremena. Ko da je doša Džemal Bijedić. Skupili se pioniri i čekaju kad će Muza dat znak za otpivat. A sad je doša ministar Čobanković, a čekaju mažoretkinje. Isto bijela bluza, a crvene suknjice. Malo promine u boji. I male crvene kapice na glavi. A prije su bile plave.
I tako, reda se ekipa za mikrofonom. Svi pričaju priču. Kako je sve super i sve za pet. A narod crkava na čelopeku. A male mažoretkinje cide se u suncu i čekaju. Voditeljica svega u našem gradu Željka Opačak najavljuje jednog po jednog govornika. I svi lagano za mikrofon i pričaju svoju priču. A vruće i njima. Svima ogromna znojna fleka na košulji ispod pauza. I nikad kraja.
I unda za mikrofon dođe general. U jaketi. I onako lagano ko da mu nije vruće…. Ja neću biti dug…. Kad smo mi '91. … ovde, branitelji, Vrgorčani, bla, bla, ponos nacije, obrana, … dignitet, tisućljetni san, ratni uvjeti, vitezovi, hrabro srce s kamena, sinovi zagore …. tup…. Pade jedna mažoretkinja u nesvist i onako s nogu izvrne se na leđa i opali o beton. Narod odma skače, skače voditeljica, mala u nesvisti, vuku je po onom betonu u lad, ovi pogleda malo… Vidim da je nekima vruće, ali ja sam nadahnut… U ovom veličanstvenom trenutku ponosa…
I govori čovik i govori, niko ga ne prikida, a unda on kaže: I dozvolite mi da kažem …. tup… Pade druga, onako ko vrića, samo se opružila…. I sada ćemo mi otkriti ovaj spomenik. I dok ovi s nekin kartonima, koji liče na lepezu, lade ove zamantane mažoretkinje na skalinima Komiteta, general, ministar, neki iz Županije i Šljema potegnuše oni lancun…. I otkriše spomenik.
Lip, moran reć, lip spomenik od rosvaja, avangardan i moderan, samo malo baca na Galebovo krilo u Podgori, ali jebi ga…. Aplauz od strane ushićenog naroda na plus 44.
I taman kad sam mislija da je gotovo, da iđemo ća, fratar za mikrofon. E sad ćemo se pomolit, svi skupa i blagoslovit…..
- E, moj Iko, doklen je ovo došlo? - stojin kraj Ike Kalajžića, zapovjednika naše Policijske stanice, i pitan ga.
- Šta? – čudno me pogleda.
- Moj Iko, počelo se molit boga isprid Komiteta.
Iko se zasmija, i ja se smijen da me niko ne vidi. Krenen da ću slikat fratra …. tup… treća……..

05

srijeda

studeni

2008

UDRUGA ZA DIVIĆA DOLAC



Neki dan rodijak Željko G. naša je potkovu u Matokitu, pa je doša do mene. Mislija je da je potkova otpala Doratu. A nije. I dok smo smišljali čija je potkova, ja sam zaključija da je to neki znak. Potkova je rodijače, znak sriće. Bogami rodijače, neka će velika srića zadesit Stilja. Već nakon nekoliko dana na Internetu san pročita da najveći svjetski stručnjaci koji proučavaju NASA-ine snimke iz svemira, predviđaju da će ove godine bit dobar urod kumpira u Lukovin. I eto ti sriće za sve Stiljane i Vrgorčane koji su porijeklom sa Stilja i svima koji se rane stiljskim kumpirima. Taman kad san pomislija da je sva naša srića u kumpirin, doznajem da se je oformilo nekoliko Udruga koje će spasit Stilja od daljnjeg propadanja. Jer na Stiljima ima svega samo nema stanovnika, ustvari ima ih još nešto malo ali uglavnom većina je odselila i vraćaju se samo kad dođe vakat za ić k Svetom Ivanu. Te Udruge koje se sada odjednom naglo bore za opstanak Stilja uglavnom nisu sa Stilja. Recimo za dobrobit Stilja najbolje je živit i osnivat Udrugu u San Francisku ili Vladivostoku. Jer normalno je da će najbolje brinit o nama neko ko je sto iljada kilometara dalje od Radine Pušilulina pristave. I sada te Udruge imaju prekrasna rješenja za nas kako ćemo mi vratit Stilja na prvobitno stanje kad je gori bilo nekoliko iljada stanovnika i pune škole dice. Pošto su gori ostali samo rodijaci koji se nisu oženili centralni je problem što nema žena koje bi rađale dicu i stvarale nove Stiljane. Tako bi se u najhitnijem roku na Stilja dovelo oko dvista mladih Ukrajinki ili Ruskinja. One bi se u rekordnom roku udale za rodijake. U roku od pet godina svaka naša nevista Ukrajinka ili Ruskinja rodila bi u prosjeku sedan dice. I tako za jedno pet godina bilo bi otprilike naziđano jedno osan razreda. A fala bogu ima učiteljica. One bi s fićon iz Vrgorca dolazile na Stilja predavat ruski. Mladi rodijaci pošto su jedna gadna kombinacija između Stiljana i Rusa bili bi malo prežestoke naravi. Tako da bi učiteljica svako malo dobila bubak kad ne bi rodijake pustila da iđu brazdat za kumpira u Lukove.
Unda bi nas se uvatija ovi UNESCO i te njiove kampanje protiv nasilja nad učiteljicama. I tu već nastaju problemi. UNESCO bi osnova Udrugu za zaštitu učiteljica. Normalno iza njih bi stali Amerikanci. Onda bi Bush posla svoje snage na Stilja da uvedu slobodu i demokraciju. Unda bi se Rusi javili za nas. Jer sve su neviste njiove i samin tin i u dici je ruska krv. Pa bi stiglo malo Rusa s lakin naoružanjem. Unda bi Amerkanci stigli s tenkovin. Gazili bi po docima di je posađena kapula i raštika. To bi razljutilo Ruse pa bi oni unda montirali raketne nosače na Divića dolac. Amerikanci bi odma poslali neki Šatl u svemir da nas odgori probaju kontrolirat. Svakodnevo bi dobivali najnovije snimke iz svemira. I ti snimci bi ih dotukli. Jer in ništa ne bi bilo jasno. Snimci bi pokazivali kako rodijaci u Lukovima okopavaju kumpire. Kad se dođe na kraju reda izdaje se slijedeća zapovijed: Počini, zapali. Ovi što ne puše bi čas legli. Onako bezbrižno.
A šta bi se i sekirali.
Kad ima Udruga koja misli o njima.

TROSKOT


Završava sezona u primorju. Sve nekako tiše. Sve manje djevojaka u ljetnim haljinama. Stižu polovnjače iz Skandinavskih zemalja. Onako udate, razvedene i malo starije. I one najstarije. Sad kad je pod sezona one stižu. Da in nije vruće. Jer kad dođu u osmi misec deset posto ih se ne vrati. Herc in ne izdura ove naše temperature. Onda rade pogrebna poduzeća. Ali sad je njima taman. Temperatura oko 25 one u majcama na špaline i bućkaju se u plićaku. I piju kave po kafićima. Ustvari alkohol. Koliko sam primjetija. I sve in je jeftinije nego gori. Pa zato ostanu po dva-tri miseca. Udomaće se u Biokovci ko da su na trajnoj rehabilitaciji. A to dobro dođe ovin našima što su tu na rehabilitaciji. Ko moj rođak. Počeja radit od 30 godina. Pa ga uvatila kičma. I unda svi zabrinuti. Uvatila ga kičma a tek mu 30. Da je radija od 18-te ne bi ga sad uvatilo. Atrofirali mišići od ležanja. Pa mu sad palo napamet radit, di neće otić koji pršljen. Ali šta ćeš kad je tvoj. I sad pogodiš u Makarskoj. Red je otić vidit rođu, popit kavu. Ili kakvu prigodnu tekućinu. Jer ista nam je tekućina u žilama, ipak. Stiljska krv. I tako ja iđen se nać s rođon u Biokovci navečer. Ja tamo, kad on u onim debelin foteljama tamo sa strane s jednon blidon polovnjačon. Onako nema još četredest ali tu je. Nije ni loša. Ali pigava. Kontan malo ću ja za šank dok rođo ne izmini par rečenica sa strankinjon. Lagana ćakula s konobaron, i ona je naš, iz Kozice, popija kavu i šta ću sad više. Iđen ga zvat. Valjda se je napriča s onon pigavon. Ja tamo, vidin rođo ima bliske susrete. Ne sidi više kraj nje. Nego uz nju.
Dihtuje joj uz bedru. Taman je on nešto započeja. I šta ću sad. Nazad. Da ne prekidan. I gledan ga onako iz daljega.
Vidin ja da je rođo ko Troskot. Kako joj je ultija odma san skužija da će ga teško istrat. Dok se je ona snašla on se je već proširija po cjelom području. Vrti ona nešto očima, namišta facu kao da ima rješenje za sve a rođina ruka već na bedri. Kontan, ne moreš ga mala sad istrat ni Cidokoron. Počeja puštat pipke a ona se ne odupire iz kulturnih razloga. Pogodila fina pa neće odma dizat frku. A taki je i Troskot. Kontaš ostavit ću ga za sutra, pa ću ga sutra polit. Jebi ga prekosutra, već je on na domaćem terenu. Šta je najbolje vidin ja da se rođo ufura u lik. Znan da nema para u džepu ali naručiva on. Za se, za nju i časti konobara. Jebe mu se. Zna da neće plaćat. Nije ga ni briga koliki će bit račun. Nakon malo, dopizdilo mi čekat. Zovnen ga na mobitel. A stojin dvadest metara od njega. Baš glupo. Diže se rođo; Just a momet, ostade ona čekat i eto ga k meni.
-Rođo neman ti sad vrimena, drugi put ćemo popit kavu.
-Ma nema frke rođak.
-Nego ako imaš 100 kuna pozajmit.
-Iman rođo. Vidin ja da si ti zdrav a to je meni najbitnije. Jeba pare!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.