16

utorak

rujan

2008

NISU SVI BOMBONI ISTI



U Koteze san otiša vrcon sa Stilja, kako bi rekli naši stari. Na Stiljima sam bija na jednom vjenčanju, onako pravom, lipom, ugodnom, koje je vodija naš don Marin. Definitivno je najbolji svećenik u našem kraju, za ove naše svečanosti. Zna čovik i gotovo. Sve lipo ležerno, mlada lipa, ekipa Stiljana u štimungu, i baš svadba kako triba. Na kraju su svi izašli isprid crkve, one naše Sv. Ivana Krstitelja, i mlada je bacala bombone. Dica i odrasli su vaćali bombone i odma ih odmotavali i ubacivali u usta. Ja san uvatija jedan voćni bombon, ubacija ga u usta, napustija najdraže mi selo i zaputija se u Koteze, jer je doli treći po redu Music festival.
A kad san doša doli ima san šta i vidit. Na stotine ljudi. Nekad ti nije jasno kako neke stvari funkcioniraju. Ali, to ti je kad se stvar zakotrlja. Onda ide. Ide i ne staje. I sve je jače. Tako i taj festival u Kotezima kojem smo moj gitarista Lepi i ja prve godine dali štih koji svake godine privlači sve veću pozornost. Razni kantautori i bendovi sviraju, a narod pleše po bućalištu. Pajo peče ćevape, toče se razne tekućine… I, sve u svemu, ko mali Woodstok. Mi smo malo svirali, onoliko koliko su nam bubnjari mogli izdržat. Sad imamo i zamjenske bubnjare. Jer Max je već malo u penziji.
Onda su došla dva Mercedesa s upaljena svačetri žmigavca i blokirali cestu. Narod je odma poletija na onoga zadnjeg crnog. Otvaraju se vrata i izlazi zvijezda. Cobra. Na očima su sunčane crne naoćale, na glavi zavezana majica. Odma se vidi da je zvijezda. Izlazi se direkt na binu. Ivica Begin najavljuje spektakl. Uzima čovik mikrofon i kaže: «A sada vanzemaljski rock!» Svi se smiju. Ko, ono, «vidi budale». I poče čovik arlaukat, plesat, skakat po bini. Svi se smiju. A onda je počeja pivat: «Nisu svi bomboni isti, nisu svi bomboni isti, nisu svi bomboni isti»…. pa tako jedno deset puta. Unda malo gitarista okrenija dva akorda, unda opet on: «Nisu svi bomboni isti, nisu svi bomboni isti»…. i tako opet jedno deset puta. Taman kad san se pita koji je smisao teksta on je počeja vikat: «Karamela, karamela, karamela»…. i tako jedno sto puta. Dok svima nisu izašle karamele na uši.
Skupila se ekipa isprid bine, ruke su gori, vidin ja da je čovik zvijezda. A onda odjednom poče vikat u mikrofon: «Avijoni, avijoni!!» E to je tek bija spektakl! Kad su se njemu počeli priviđat avioni.
«Lezite doli, avijoni, lezite doli!»
Odjednom, ko po komandi, svi na bućalištu legoše u onu prašinu.
«Lezite doli, lezite doli, lezite doli!»
I leži rulja u prašini bućališta.
«Amo dizanje!»
Svi se dignu.
«Amo ruke gori!»
Oni ruke gori. A svi mu se smiju. I snimaju ga mobitelin. Ko lud on. A on opet: «Avijoni, avijoni!» Ekipa se odma baca u prašinu bućališta. Crvenica s bućališta in se zalipila za znojne majice. Ali, svi su oni u transu. A Cobra je ka redikul, valja ljude po prašini. Liga i diže. Kako mu padne napamet.
I sad ti kontaš ko je ovde lud? Zašto bi se neko baca po zemlji, a da mu je pri tom dobro? Samo prava raja zna u čemu je trik. Nisu svi bomboni isti.

08

ponedjeljak

rujan

2008

DOBRODOŠLO POSKUPLJENJE BENZINA



Neki ljudi su načisto popizdili što je opet poskupilo gorivo. Kao ova INA je privršila svaku miru. Neš ti od nove godine benzin je poskupija šest puta. A sad je tek peti misec. Znači malo više nego jednon misečno. U prosjeku. A to je OK. Masu toga dolazi jednom misečno. Ali to što INA radi to je jednostavno genijalno. Za narod. I za cili svit uopće. Kad su se pojavili oni pornići na benzinskim postajama o kojima san pisa, ja san zna da je INA jedna firma koja je za narod i koja čini sve da narodu bude bolje. Tako je i sada. Gorivo je u ovih nekoliko godina došlo s jedne marke na jedan euro. A plaće su ostale iste. I sad je svak tanak kad je lova u pitanju. I zato su ova česta poskupljenja jedno prekrasno rješenje. Recimo, imaš prijatelja koji živi u Makarskoj. I unda bi bija red svako malo otić kod njega. Kako je to već tridestak kilometara malo je tlaka ić pješke. Moga bi čovik sam, ali kad imaš ženu i dicu malo je nezgodno. Još ona dičija dodatna oprema. Mali ti i karavan.
I sad kad čovik izračuna koliko je to goriva, odma mu se zamanta u glavi. I ne iđe mu se nigdi. Jer stvarno je previše love dat benzinu. I unda ne odeš. A lova ti ostane u džepu. Kad se već ne iđe nema potribe ni ić u trgovinu kupit keksa, kave, čokolade i ono nešto dici, toj od prijatelja. Automatski ne triba kupovat ništa ni tvojoj dici, ono sokova za puta i ostalih gluposti. Prijateljeva obitelj odma je na dobitku što in ostaje desetak deka kave i litra soka u kući. Kako ti nisi iša auton kroz ova naša gornja sela nisi zagadija okolinu. Ni kumpire, ni trišnje ni šipke što rastu kraj puta i pridonija si da u Kljenku i na Dugin Njivan i dalje raste ekološko voće. A ekologija nan je najbitnija, kako u nas tako i u svitu. U svitu je doduše najbitnija nafta, ali i tu si da doprinos.
Jer čin nisi iša na benzinsku i ulija desetak litara naftnih derivata, automatski nisi naštetija siromašna i eksploatirana Iračka polja. Samin tin nisi pomoga američki imperij koji eksploatira i ta polja i taj narod.
I na kraju kad sve zbrojiš, ispadne da si ti jedan svjetski dobrotvor sa lovon u džepu.
A šta bi da ti nije INE i njenih poskupljenja. Moga bi se uvuć u čitav niz problema. Jer da je gorivo jeftinije garant bi nalija auto u otiša u Makarsku do prijatelja. A čin dođeš njegova žena izvadi katalog od Necermana.
Pa tvoja samo malo gleda. Da vidi šta je sad u điru. Unda za deset dana i ti saznaš šta je u điru. Kad poštar donese paket. Koji je otkupni. I normalno na tvoje ime. Kad ga platiš i raspakiraš
najrađe bi ga nogon nabija nazad u Novu Gradišku. I unda ispališ na ženu. I te njene podvale. Unda te ona malo mazi dva-tri dana. Ko fol romantika u krevetu. Kuva ti šta voliš. Pa se ti cili raspekmeziš.
Unda ti ona kaže kako bi tribali otić opet sutra u Makarsku.
Obećala je ženi da će joj doć na prezentaciju Tuperwarea.

ROBIN HOOD




Ove igre na sreću pretvorile su se u igre na nesreću. Milijune malih ljudi uplaćiva neku sitnu lovu da bi jedan ili par veliki imali još više. Ali to je tako. Čim je ekonomska kriza porast je igara na sreću i vječnog optimizma ne bi li se jednom dobilo pa da se riješi bar dio problema koji su nam vezani za ovu svakodnevnicu u ovom ružnom kapitalizmu. I zato je meni jako drago kad neko dobije neku lovu. Od lota ili kladionice. Jer to nije baš česta pojava. Da neko mali uzme lovu od ovih velikih, monopolista i općih narodnih uzimača. Eto neku noć neko je dobija na kladionici. Nije baš vele ali raduje. Sad svakoga zanima kako je dobija. Koliko je dobija. I je li ima neku dojavu.
Čovik je vjerojatno tija uplatit dobitnu kombinaciju.
Kad ono vrata zatvorena. Ove kladionice ne rade noći. Unda se je čovik sitija da uđe priko balkona. I ta vrata zatvorena. Ali kad se je malo pomučija ipak ih je otvorija. No međutim, nema radnika. Ko će primit uplatu. Imaš dobru kombinaciju a nemoreš uplatit. Pa to je baš
pegula. A triba ti lova. A unda ništa, ostaviš na pultu listić s parovima i kojeficijentima, sam zborojiš koliki je dobitak, i kad si sve izračuna, lipo iz sefa uzmeš lovu. Ako je u sefu nešto više love zaračunaš neke manipulativne troškove. I odeš ća. Kudan si i doša. Priko balkona. Glupo je da uđeš priko balkonskih vrata a da izađeš na prozor.
I sutra se svi vesele. Jer je neko ispraznija kladionicu. Samo je baza kad ne znaš ko je, ko bi triba častit. E to je sad već posa za policiju. Oni su cili u trci. I frci. Jer sad tribaju razmišljat. Ko je glavni lik ove priče. I kako je doša na ideju za dobitnu kombinaciju. I je li to neki suvremeni Romeo. Koji se penje priko balkona. I koji mu je to štos.
Što se nije penja nekoj Juliji na balkon. Unda oni ne bi tribali ništa radit. A Julija bi bila sritna. I kladionica. Ovako je samo on sritan.
I ovi što su volili lektiru. U kojoj je bija Robin Hood. I priče iz Šervudske šume.

RODIJACI IZ AMERIKE




Kad počne lito cili svit se nekako pokrene. Svi su u muvingu. I
odjednom postanemo prepuni ovih stranaca što su došli vidit naše prirodne lipote i ove naše rodbine što je raštrkana po svitu pa liti dođe u vijađ vidit di in se je rodija ćaća i did a da obađu i upoznaju nas, svoju rodbinu, tj. rodijake, nije važno koje kolino samo da si rodijak.
Ili da imate isto prezime. I tija ne tija meni svake godine dođe bar koji rodijak iz svita. Evo neki dan su mi stigli rodijaci iz Amerike.
Dakle, daleke i drage nam Amerike. Normalno, moraš otić po nji u Split na aerodrom, jer taksi in je skup, a ako krenu autobuson izgubit će se. Jer su i onako izgubljeni. Nakon što ih cili dan gotivimo pršuton, siron lipin vinom i svačin najboljin šta imamo, već sutra in ništa ne valja. Sve je kod nas loše. U nji je sve bolje. Lipše. Mi smo lini. Ništa ne radimo. Zato ništa nemamo. Ko je vidija pit kave jutri u kafiću radnin danon. U stvari koje vidija izlazit vanka a nije vikend. Ili radit samo osan sati, pa doć kući ručat i leć na kauč. Još u kućnin papučan. A moga bi radit još popodne negdi na farmi. Strić ovce pa zaradit još šta ti ga ja znan koliko. Ili se cili dan igrat s dicon. Ono otić popodne na igralište gledat dicu kako voze bicikl. S pomoćnin točkovima. Pa se malo igrat dobacive. S lopton. Oni imaju zato klubove. Uplatiš pa se tamo dica igraju s treneron. Jer šta bi se oni dobacivali sa svojon dicon. Kad nisu završili školu. Za dobacivanje lopton. Uplatiš tamo. To je najvažnije. Koliko košta ura. Pa neka trener bude prisan s tvojon dicon. Ali isto svi vole pričat. Hrvatski. Jer svi oni odlično govore hrvatski. Naučila ih ćaća. Malo slabije govore ali zato razume sve. Evo baš ovi mlađi mi priča kako je obiša malo misto. I kako je vidija svega. Eno unde u trgovini di piše Borovo, vidija je lipe sandale na poniženje. Na poniženje. Je, 20%.
Poniženje 20 %. E super, kontan sam u sebi. Bleso.
Je li ovo tvoja haus. Cila. I gori i doli. I onaj level gori. Je. Koliki ti je rat. Koji rat. Rat je davno završija. Ne taj rat nego rat od kredit. Banka. Kakav kredit. Kakva banka. Ajde bleso, ovo mi je ćaća napravija. Matino. Ooo, je! Mate. Lipo on tebi ovo bild. Veri vel.
A ašurenc. Je li puno. Koji šurenc. Za kuću. Ako ti je ukradu.
Koga ukradu. Kuću. Munja jedan, vidiš li koliko je ovo betona, ko će je ukrast. Ma ne, lopovi, stvari iz kuće. Kad ti odeš negdi. Oni kradu. Pa bleso, iman suside. U, ne bi valjda susidi pazili tvoju haus. Pa munja jedan nego dašta će. Ko će ako neće susid. O je, u nas suside nije briga. Kad te kradu. Ne bi zvali ni policija, nego uđu u svoju haus i šute. I unda mi ih začas bude bude pun kufer. Najrađe bi oša baš u susida i lega na kauč da se odmorin od njih.
Sad će brat donit kemera iz car. Pa ćemo snimit haus. Znaš kemera.
Ja te snimin pa se kašnje možemo gledat na tivi. To ti je teknik. Kod nas. Iđe rođo i nosi sonijevu kameru model iz 86. Đava ti je odnija.
Uša ja u kuću pa iznija svoju. Panasonic. Top model. Godina proizvodnje 2004. Pa sniman rođu kako iđe k meni uz skaline s svojon
škatulon. Uuu, faken, dec brend nju model. Ajde bleso. Ti i te tvoje bakre. I taj tvoj teknik. Mi smo te bacili prije nego što je rat počeja. To se ne daje više ni dici za igrat. Je li diđital. Jok ti si. Da diđital. Bože moj ko mi je posla ove nepismene budale. Slušajte rodijaci; Evo ja vama stoju. Pa se malo provedite. Nemoj te me više trat. Pun mi je k… toga vašeg zapada. I te vaše tehnike i napredka. I bogatstva. Ajde što ste redikuli, nego svak mora znat da ste mi rodbina.

PO URE AVANTURE



Kako god bilo da bilo mi smo ipak postali svjetsko misto za taj avanturistički turizam i red je da smo u svim francuskim, češkim, slovačkim i poljskim vodičima i katalozima. Onaj koji dođe u Vrgorac u sezoni ili podsezoni garantirano će doživit avanturu kakvu nije nigdi u svom životu doživija. Tako je bilo i s ovim jednim Francuzom, injžinjerom iz Pariza koji je nedavno tu boravija. U namjeri da doživi Hrvatsku na drugačiji način od mora i upicanja u sunce, on se je odlučija u podsezoni upoznat ljepote naše zemlje. Pa je doša na Vis. I tamo je boravija nekoliko dana u morskom i ribarskom điru. I svidilo mu se. Svi su bili ljubazni prema njemu nije mu falilo ni ribe ni vina ni ničeg ostalog. Onda je izrazija želju da bi otiša negdi na kopno, di nije morski i ribarski đir, da vidi kako se živi na kopnu, da doživi nešto što se ne može doživit svaki dan. I onda su mu Višani preporučili Vrgorac. Višani kao i svi otočani malo bacaju na ludilo od življenja pa su mu zato preporučili i Vrgorac, jer u nas je stalno ludilo.
I tako taj Parižanin s papirićem na kojemu je ima broj i adresu Turističke zajednice stiga u Vrgorac. Kao i sve Francuze iz ciloga svita, dočekala ga je neumorna Nelica. I sad bi ona njega smistila u hotel pa bi ga unda upoznavala s turističkom ponudom. Ali on neće.
Neće u hotel. Oće čovik negdi u privatni smještaj kod neke obitelji, da on vidi kako se u nas živi, koji su običaji i da se uvjeri je li ta svakodnevnica u Vrgorcu stvarno ludilo. A novci nisu upitni. Čovik će platit koliko triba i neće bit nikakvih problema. I šta će sad Nelica.
U nas pusti privatni smještaj. Kako se nije mogla odlučit od svih mogućih privatnih smještaja smistila ga je u sebe doma. On je pogleda kuću u našem parku i reka da je OK. Čovik se malo raskomodija, popija jednu domaću travaricu, od jedno trideset trava, koja liči devet bolesti i sija na kauč da čas odmori. Nelica mu je rekla da će čas izić vani kupit mesa za ručak a da on uživa. Sam u kući. Nakon po ure Nelica je nogama otvorila vrata. Jer su joj ruke bile pune kesa.
Ali kauč je bija prazan. Jean-Pierea nije bilo. Nigdi po kući.
Nesta čovik. Izašla vanka, oko kuće, nema ga.
Di je nesta. Sto joj misli proletilo kroz glavu. Izišla na ulicu, nema ga.
Otišla malo uz pijacu nema ga. Niko ga nije vidija. Pošla nizbrdo, isto.
Nema ga. Pošla opet kući, provjerit da se nije slučajno zavuka pod kauč. I tako dok je išla uzbrdo, vidi odgori iđu neka trojica. Dvojica vode jednoga. Ova dvojica su naši. To se vidi iz daleka.
Imaju šahovnice na kapi. A kapu na glavi. A ovaj treći urliče.
Bez šahovnice. Dakle Francuz.
Pa šta se je desilo. Da nije šta ukra. Šta je radija.
Nije radija ništa. Pa što ga vodite? Nema isprave. A sidija je na zidiću u parku. I nije mica sobon. Neće se on nama tu drogirat. Još bez papira. Unda su ga oni malo pustili, da odane i objasni Nelici. Kad je ona ošla u spizu, čovik je s balkona vidija prekrasan park. Pa odlučija sić malo u prirodu. Prošeta malo kroz park i sija na zidić meditirat. I sija , sklopija oči, malo se skoncetrira, kad, nešto šuška. Otvori oči, malo dite. Dite pobigne. Opet zatvori oči, skoncetrira se, opet šuška. Otvori oči, puno dice. Opet pobignu. Opet čovik zatvori oči, skoncetrira se, tišina. I samo tišina. Prekrasna tišina. Mir. U prekrasnoj prirodi. Kad odjednom neko mu palčevima zavrće kapke prema čelu. Otvori oči, vidi uniforme. Jedan odma oko njega traži nešto, a drugi mu zavrće rukave. Na što se je on počeja otimat. Unda je pokuša nešto obajsnit na francuskom. Ali njima se je bilo lakše da ga uhapse nego da uče strane jezike. Pa su ga poveli na informativni razgovor. Ko da su ostali u stanici poligloti.
Nakon svega gospodin inspektor se je ispriča našem turistu. A gospodinu policajcu bilo krivo. Pa ga je zovnija na piće. Jedno. Pa još jedno. Pa još jedno. Pa još jedno. Pa još jedno. Unda su pristali brojit.
U po noći doša Nelici kući u komi i lega. Sutra se je diga oko podne i otiša na kavu. I srija inspektora. Kojemu je bilo užasno krivo radi onoga jučer. Pa su popili jednu. Pa još jednu. Pa još jednu. Unda su pristali brojit. I tako je zakasnija Nelici na ručak. Nije ni moga ist. Nije moga ni govorit. Pa je odma lega. Sutradan se probudija. Čin se je diga, sija u auto i otiša ća. Zaključija je da on nije za avanturizam. A da je u nas stvarno ludilo. Od življenja.


PORNIĆI


Taman san se mislija okanit Jergovića, kad ono ne da nemamo benzinsku kako on piše, nego imamo super benzinsku. I sad je nemoguće da ne posvetim malo vrimena tim novim događanjima na našoj staroj benzinskoj postaji. Dođe čovik nalit gorivo na našoj benzinskoj, utanka malo normala ili supera i onda uleti unutra platit, kad ima šta vidit. Najprije, jedva uđeš od frižidera koji je pun Red Bulla. Unda te dočeka stakleni pult. Pun pornića. To je sad novi artikl na svim Ininim benzinskim postajama. Onako ležerno raskrečile se bilkinje i crkinje po naslovnicama, sisate, guzate i sve ostalo jednom rječju, milina. I sad ti ne znaš šta bi kad si već uletija s paran u ruci. Krkanski je ne bit u trendu sad kad si uša, da samo platiš gorivo.
Unda ti padne napamet prekrasna, zanosna i neponovljiva Jadranka Kosor. I don Ante Baković. Para svakako imamo na pretek i unda uzmeš dva Red Bulla i dva pornića. Jedan s bilkinjama a drugi s crnkinjama. Uglavnom da su one s malo većim bokovima. To je sad u trendu, iako meni moja kolegica ne viruje da je to tako. Sve šta se je kupilo spakuje se u jednu kesu, neprozirnu, da se ne vidi šta se je kupilo. Radi dice. Ručaš lagano, odeš u vrtić po dicu, vidiš da su radovi na proširenju vrtića već pri kraju i da vrtić u narednom razdoblju more primit još jedno sto dice. Sa svin tin dojmovima vratiš se kući, svojoj ženi, kojoj je ručak nešto teško pa na želudac i sve je nešto štrecka doli. Unda nema druge nego joj u hrvatskom duhu predložiš popodnevne pronatalitetne vježbe za održavanje porasta stope nataliteta u našoj obitelji a samim tim i u našoj državi. Normalno ona se u početku buni izvlačeći se na zdravstvene tegobe, vremenske nepogode, rat u Iraku, tičiju gripu, nestanak vozila na Marsu, ali ti se ne daš nikako zbunit, nego iz one kese na kojoj piše INA i «kupujmo hrvatsko», izvadiš jedan orginalni zapadno europski anglosaksonski film u kojemu je najbitniji tekst. I kako se već na uvodnim scenama vidi da je to jedan produhovljeni produkt filmske industrije koja radi za hrvatski prosperitet i natalitet, žena nema šta nego da zauzme jedan položaj iz knjige Figure Veneris na kauču koji inače služi za nedužno popodnevno odmaranje i ribarsko prigovaranje ženi dok pere sude.
Da bi čovik bija spreman ko Ivica Kostelić 1941. popije se jedan Red Bull. I onda to krene. Ko mašina. Negdi u po trapa, pitaš se je si li čovik, mašina, Ivica Kostelić ili SS-ovac. Normalno žena je sva u čudu šta joj jedan odlazak na benzinsku napravi od čovika. Kad rađa završi, ostane se ležat na kauču i pribaci se recimo na prvi program HTV-a. Kad ono, opet Jadranka. Dat će tri godine na blizance i svako treće dite, povisit će porodiljske nadoknade, smjenit će svoje pomoćnike, pojeftinit će porniće, ofarbat će kosu u crveno, nosit će haltere i samostojeće čarape, tange, stavit će rećinu na pupak i ode sve u tri p.m. Automatski se otvara drugi Red Bull, pribaciva na video, žena se smije… i više ništa nije kao prije…

03

srijeda

rujan

2008

SVEČANO PADANJE U NESVIST


Otprije je već poznato da ja volin svečanosti. Tj. domjenke. Svečana otvaranja, svečana zatvaranje, svečana otkrića i svečana pokrića. I kako se unda ne bi radova Danu grada. To je dan koji je cili u svečanostima. Od jutra do sutra. Ne znaš di si bija, di nisi bija i ko ti glavu nosi vazdan. Ali isto mi lipo. Onako zamantan cili dan. I sve ti u veselju prođe. Još kad se dobro svrši. Reka bi naš narod: «Sve je dobro kad se dobro svrši!» I, eto, doša nama naš blagdan Svetog Petra i Pavla. Oni su ekipa, pa nam dođu skupa. Na naše svečanosti. Kao što je na primjer svečano otkrivanje spomenika braniteljima. Jebi ga, triba ga svečano otkrit. Pa su ga po ure prije pokrili. Velikin lancunon. Da se ne opraši, jer u 11 je svečano otkrivanje, a komunalci u 10 i 30 rašalovavaju kalupe, nasipaju zemlju i sade cviće. A jedan iđe za njima i mete. I sve super.
Došli uglednici iz Zagreba, skupija se narod, poredalo dicu, sve je spremno. Spomenik je napravljen svim braniteljima i nalazi se isprid bivšeg Komiteta. I sve ko u vrime Komiteta. Narod čeka, za mikrofon izlaze političari i drže govore. Narod plješće. Ushićen. Plus 44 u suncu. A na srid podija u suncu male mažoretkinje čekaju da svi završe govore pa da one otplešu svoju točku i uveličaju svečanost. Podsjetilo me na stara vremena. Ko da je doša Džemal Bijedić. Skupili se pioniri i čekaju kad će Muza dat znak za otpivat. A sad je doša ministar Čobanković, a čekaju mažoretkinje. Isto bijela bluza, a crvene suknjice. Malo promine u boji. I male crvene kapice na glavi. A prije su bile plave.
I tako, reda se ekipa za mikrofonom. Svi pričaju priču. Kako je sve super i sve za pet. A narod crkava na čelopeku. A male mažoretkinje cide se u suncu i čekaju. Voditeljica svega u našem gradu Željka Opačak najavljuje jednog po jednog govornika. I svi lagano za mikrofon i pričaju svoju priču. A vruće i njima. Svima ogromna znojna fleka na košulji ispod pauza. I nikad kraja.
I unda za mikrofon dođe general. U jaketi. I onako lagano ko da mu nije vruće…. Ja neću biti dug…. Kad smo mi '91. … ovde, branitelji, Vrgorčani, bla, bla, ponos nacije, obrana, … dignitet, tisućljetni san, ratni uvjeti, vitezovi, hrabro srce s kamena, sinovi zagore …. tup…. Pade jedna mažoretkinja u nesvist i onako s nogu izvrne se na leđa i opali o beton. Narod odma skače, skače voditeljica, mala u nesvisti, vuku je po onom betonu u lad, ovi pogleda malo… Vidim da je nekima vruće, ali ja sam nadahnut… U ovom veličanstvenom trenutku ponosa…
I govori čovik i govori, niko ga ne prikida, a unda on kaže: I dozvolite mi da kažem …. tup… Pade druga, onako ko vrića, samo se opružila…. I sada ćemo mi otkriti ovaj spomenik. I dok ovi s nekin kartonima, koji liče na lepezu, lade ove zamantane mažoretkinje na skalinima Komiteta, general, ministar, neki iz Županije i Šljema potegnuše oni lancun…. I otkriše spomenik.
Lip, moran reć, lip spomenik od rosvaja, avangardan i moderan, samo malo baca na Galebovo krilo u Podgori, ali jebi ga…. Aplauz od strane ushićenog naroda na plus 44.
I taman kad sam mislija da je gotovo, da iđemo ća, fratar za mikrofon. E sad ćemo se pomolit, svi skupa i blagoslovit…..
- E, moj Iko, doklen je ovo došlo? - stojin kraj Ike Kalajžića, zapovjednika naše Policijske stanice, i pitan ga.
- Šta? – čudno me pogleda.
- Moj Iko, počelo se molit boga isprid Komiteta.
Iko se zasmija, i ja se smijen da me niko ne vidi. Krenen da ću slikat fratra …. tup… treća……..

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.