SVEČANO PADANJE U NESVIST

Otprije je već poznato da ja volin svečanosti. Tj. domjenke. Svečana otvaranja, svečana zatvaranje, svečana otkrića i svečana pokrića. I kako se unda ne bi radova Danu grada. To je dan koji je cili u svečanostima. Od jutra do sutra. Ne znaš di si bija, di nisi bija i ko ti glavu nosi vazdan. Ali isto mi lipo. Onako zamantan cili dan. I sve ti u veselju prođe. Još kad se dobro svrši. Reka bi naš narod: «Sve je dobro kad se dobro svrši!» I, eto, doša nama naš blagdan Svetog Petra i Pavla. Oni su ekipa, pa nam dođu skupa. Na naše svečanosti. Kao što je na primjer svečano otkrivanje spomenika braniteljima. Jebi ga, triba ga svečano otkrit. Pa su ga po ure prije pokrili. Velikin lancunon. Da se ne opraši, jer u 11 je svečano otkrivanje, a komunalci u 10 i 30 rašalovavaju kalupe, nasipaju zemlju i sade cviće. A jedan iđe za njima i mete. I sve super.
Došli uglednici iz Zagreba, skupija se narod, poredalo dicu, sve je spremno. Spomenik je napravljen svim braniteljima i nalazi se isprid bivšeg Komiteta. I sve ko u vrime Komiteta. Narod čeka, za mikrofon izlaze političari i drže govore. Narod plješće. Ushićen. Plus 44 u suncu. A na srid podija u suncu male mažoretkinje čekaju da svi završe govore pa da one otplešu svoju točku i uveličaju svečanost. Podsjetilo me na stara vremena. Ko da je doša Džemal Bijedić. Skupili se pioniri i čekaju kad će Muza dat znak za otpivat. A sad je doša ministar Čobanković, a čekaju mažoretkinje. Isto bijela bluza, a crvene suknjice. Malo promine u boji. I male crvene kapice na glavi. A prije su bile plave.
I tako, reda se ekipa za mikrofonom. Svi pričaju priču. Kako je sve super i sve za pet. A narod crkava na čelopeku. A male mažoretkinje cide se u suncu i čekaju. Voditeljica svega u našem gradu Željka Opačak najavljuje jednog po jednog govornika. I svi lagano za mikrofon i pričaju svoju priču. A vruće i njima. Svima ogromna znojna fleka na košulji ispod pauza. I nikad kraja.
I unda za mikrofon dođe general. U jaketi. I onako lagano ko da mu nije vruće…. Ja neću biti dug…. Kad smo mi '91. … ovde, branitelji, Vrgorčani, bla, bla, ponos nacije, obrana, … dignitet, tisućljetni san, ratni uvjeti, vitezovi, hrabro srce s kamena, sinovi zagore …. tup…. Pade jedna mažoretkinja u nesvist i onako s nogu izvrne se na leđa i opali o beton. Narod odma skače, skače voditeljica, mala u nesvisti, vuku je po onom betonu u lad, ovi pogleda malo… Vidim da je nekima vruće, ali ja sam nadahnut… U ovom veličanstvenom trenutku ponosa…
I govori čovik i govori, niko ga ne prikida, a unda on kaže: I dozvolite mi da kažem …. tup… Pade druga, onako ko vrića, samo se opružila…. I sada ćemo mi otkriti ovaj spomenik. I dok ovi s nekin kartonima, koji liče na lepezu, lade ove zamantane mažoretkinje na skalinima Komiteta, general, ministar, neki iz Županije i Šljema potegnuše oni lancun…. I otkriše spomenik.
Lip, moran reć, lip spomenik od rosvaja, avangardan i moderan, samo malo baca na Galebovo krilo u Podgori, ali jebi ga…. Aplauz od strane ushićenog naroda na plus 44.
I taman kad sam mislija da je gotovo, da iđemo ća, fratar za mikrofon. E sad ćemo se pomolit, svi skupa i blagoslovit…..
- E, moj Iko, doklen je ovo došlo? - stojin kraj Ike Kalajžića, zapovjednika naše Policijske stanice, i pitan ga.
- Šta? – čudno me pogleda.
- Moj Iko, počelo se molit boga isprid Komiteta.
Iko se zasmija, i ja se smijen da me niko ne vidi. Krenen da ću slikat fratra …. tup… treća……..