Fotografije
VELIKA OBAVIJEST

OTVOREN JE MOJ FORUM O JURI I FILMU.POSJETITE I POSTANITE ČLANOVI.VELIKI POZZ.ADRESA JE FORUM





Uoči koncerta:



Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

TIJEKOM INTERVIEWA

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Starija fotografija s Štulićem

Image Hosted by ImageShack.us

Piko Stančić u sredini

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Novo!!!

Image Hosted by ImageShack.us

S roditeljima 1961 u Sesvetskom Kraljevcu

Image Hosted by ImageShack.us

I ostale:

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


FILM I JURA STUBLIĆ

nedjelja, 25.02.2007.

Film u knjizi top 100 yugo albuma

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Kompletnu knjigu možete naći na www.yugorock.com gdje također besplatno možete skinuti i film o novom valu SRETNO DIJETE

- 16:12 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 14.02.2007.

Poklon za Valentinovo

Omot s Filmovog prvog albuma

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

i tekst pjesme Nježno,nježno,nježnije

Njezno, njezno, njeznije,
Nase oci govore,
Tiho tiho, najtise,
Rekla si mi: Volim te!
U bjelini postelje,
Njezno, njezno, njeznije.

Necemo se rastati,
To cemo se zakleti.
Kad nas vjetar razvije,
Cuvaj svoje poljupce.
Njezno, njezno, njeznije,
Ja te volim sjeti se,
Njezno, njezno, njeznije.


- 13:10 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 10.02.2007.

Sretno dijete,Igor Mirković(Fraktura,Zaprešić,2004)

Ondje gdje se spominje Jura Stublić i ostali članovi grupe Film označeno je crvenom bojom


PODACI O KNJIZI:

Igor Mirković: Sretno dijete / monografija o novom valu
(format 26,5 x 23,5 cm, opseg 184 stranice, više od 150 crno bijelih fotografija iz filma Sretno dijete, cijena 159,00 kuna=

Knjiga Igora Mirkovića Sretno dijete iz tiska je izašla upravo na dan premijere filma. Ova knjiga i film produbili su veliki interes medija i kupaca.

Sretno dijete prva je monografija o novom valu, o glazbi, kulturi, novinama, i prije svega ljudima koji su u siva vremena na prijelomu osamdesetih stvarali jednu drugačiju povijest, a da toga nisu bili ni svjesni.
U ovoj osobnoj povijest novoga vala Igor Mirković priča priču o klincima u jednom malom gradu koji se smjestio na repu svih događaja, i njihovoj potrebi da uzburkaju močvaru.
Sretno dijete je priča o Zagrebu i generaciji osamdesetih, o kreativnoj eksploziji koja je stvorila dobre vibracije i glazbom ih proširila na cijelu zemlju.
Sretno dijete priča je o djeci koja su se protiv duhovne tuposti kasnog socijalizma bunila pjesmom, o ljudima koji su htjeli zapad sad i odmah, pa su ga sami za sebe materijalizirali na par metara asfalta.
Sretno dijete je priča o Azri, Bijelom dugmetu, Električnom orgazmu, Filmu, haustoru, Idolima, Pankrtima, Patroli, Prljavom kazalištu, Šarlu akrobati ali i Poletu, Tomu Gotovcu, Džuboksu, Novom kvadratu, Kugla glumištu i drugima koji su učinili da čitav grad pleše kao da je lud.
Sretno dijete je priča o Johnnyju, Jaji, Juri, Giletu, Piku, Maxu, Miši, Rinčiju, Borisu, Vladi, Srđanu, Darku i drugim junacima s albuma, pozornica i s komada pločnika na potezu Kavkaz Zvečka Blato.
Sretno dijete je komadić urbane povijesti ispričan kroz oči Igora Mirkovića tinejdžera koji je sve te promatrao sa strane, koji je novostečene idole vjerno pratio od koncerta do koncerta, koji je pustio da mu mišljenje u presudnim godinama odrastanja mijesi jedna novina govori o tome kako je ponekad potrebno jako malo da bi se dogodilo nešto što će obilježiti generacije.
Sretno dijete govori da smo unatoč tome što smo odrastali uz ratne filmove u boji i narodne pjesme pune boli, ipak imali sreću da budemo sretna djeca makar u jednom trenutku, u jednom bljesku koji se možda nikada neće ponoviti.

Izvadci iz knjige

Osamdeseta je bila u svemu čudna godina. Najavljivala je novo desetljeće, prvo koje je moja generacija svjesno dočekala (jer sedamdesetu, naravno, nismo pamtili), što je u kolektivnoj predodžbi imalo nekakvu simboličnu važnost: ulazimo u novo vrijeme, činilo nam se, kojim će dominirati naš duh, nova muzika, nove tehnologije, a svijet će biti skrojen prema našim mjerama pa smo, kao i svi klinci koji žude za novim, u to desetljeće, koje smo smatrali našim, ušli s velikim očekivanjima. I doista, dogodilo se da su upravo osamdesete, sve generacijske ideje koje su, kao pod staklenikom rasle na asfaltu zagrebačkog središta, napokon dozrjele i počele davati plodove. I Azra i Film i Kugla i Novi kvadrat i svi drugi koji su se napajali sličnim idejama, probit će uske lokalne okvire, neki i državnu granicu, i doživjeti ozbiljnu afirmaciju; sve ono što je bilo generacijska tajna, brižno čuvana u nekoliko klubova i kafića, postat će roba široke potrošnje. No, sve se to događalo ispod površine, s nekom vrstom zadrške, jer osamdeseta je, barem najdužim svojim dijelom, prolazila kao u vakuumu, u iščekivanju, u usporenom kretanju. Jasnije nego ikad, tada su se vidjeli paralelni svjetovi u kojima smo živjeli: u nekim našim sferama, tlo je podrhtavalo, osjećalo se da smo nadomak velikog praska, a na površini, u medijima, sve je bilo suspregnuto i tiho, kao da je u kući težak bolesnik.
Čitava se zemlja u potaji spremala za trenutak njegove smrti. Povjerljivi glasovi sa svih strana, kojima smo vjerovali više nego li novinarima, govorili su kakvo je stvarno stanje stvari: za svaki izlog spremljena je crno uokvirena fotografija, za svaku kuću zastava koju će objesiti na pola koplja i tako od najniže do najviše društvene razine. U vojsku netom deportirani urednik Poleta Zoran Franičević, kao friški je regrut noći i noći proveo u stanju pripravnosti, spavajući u čizmama; novine su imale pripravna specijalna izdanja koja je samo trebalo otisnuti, moja sestra, članica cijenjenog amaterskog pjevačkog zbora Joža Vlahović, na probama je uvježbavala žalobni repertoar, uz obaveznu napomenu da je o tim pripremama, je li, bolje ne govoriti izvan zborskih prostorija. Kako tada nisam imao doticaja s tim razinama odgovornosti, niti je o mojoj pubertetskoj osobi bilo što ovisilo, u mojem bezbrižnom svijetu najveći je problem bio što je sve ono meni bitno koncerti, kina bilo pod stalnim rizikom otkazivanja.
Ta zima i proljeće vjerojatno su jedino razdoblje u ovoj priči uz koje ne vežem neka posebna uzbuđenja: u normalnim okolnostima, svaki bi mjesec, ponekad i svaki tjedan donosio neku novu atrakciju, a sada sve je kao bilo normalno, ali nekako utišano. Zemlja je živjela u čekanju: kao da su se u svim sferama i na svim razinama uzdržavali nepotrebnih poteza i akcija "dok sve ovo ne prođe"; u svemu se doista ne mogu sjetiti neke izuzetne neizvjesnosti ili kolektivne zabrinutosti, samo tog nejasnog, neosviještenog osjećaja da svi motori oko mene rade u leru.
Moj privatni čamac za spašavanje u toj sveprisutnoj suspregnutoj atmosferi bila je prva, tek izišla velika ploča Pankrta: koristeći tehničku inovaciju moje Tosce 15 pritiskom na komandu Auto Repeat, ručica s iglom vraćala bi se na početak svaki put kada bi dosegla kraj vinila, što je praktično značilo da se jedna te ista ploča, na nesumnjivu radost ukućana, može ponavljati u beskraj Pankrtima i njihovom pločom "Dolgcajt" branio sam se od pretjerane ozbiljnosti koja je vladala svuda oko mene.
"Ne računajte na nas...", tresao je moju sobu Pero Lovšin jezivim glasom koji para utrobu, praćen treštećim gitarama, aludirajući na uzornu prorežimsku pjesmu nove velike zvijezde iz Novoga Sada, kantautora Đorđa Balaševića. "Računajte na nas" zvao se original, kojim se poručuje da je mlada generacija, premda ima preduge kose i sluša čudnu muziku, i dalje lojalna idejama socijalizma. Pogotovo u ovom, politički osjetljivom periodu, kada su svih strana stizali iskazi najčvršće odlučnosti da ćemo, što god se dogodilo, ostati nepokolebljivi na Titovom putu, mediji su je agresivnim ponavljanjem pokušavali proglasiti himnom generacije, a ljubljanski punkeri na tu su salvu licemjerja odgovorili točno onako kako se nama činilo da treba. To su bili Pankrti: sirovi zvuk, čista energija i poigravanje dogmama. U svim svojim osobinama, "Dolgcajt" se nije razlikovao od drugih nastupnih ploča snimljen na brzinu, u skromnim tehničkim uvjetima no zvučao je bekompromisnije, opasnije, odraslije, a zahvaljujući činjenici da se pojavio u vremenu vakuuma, kada se s objavom drugih sličnih ploča uglavnom čekalo "da sve ovo prođe", odjeknuo je još glasnije, zvučao još buntovnije.
U gotovo svim specijaliziranim izborima, nastupni album Pankrta uvjerljivo je odnio naslov domaćeg izdanja godine i grupa je sačuvala status predvodnika. Kao i u slučaju Prljavog kazališta, već samom pojavom na tržištu naši novinski autoriteti za pitanja rock'n'rolla proglasili su ploču antologijskom, a mi smo se vladali u skladu s tom uputom odjednom bi se činilo kao da u kući nemamo ni jednu drugu ploču, osim Pankrta. Uopće, kako bi se pojavilo koje novo izdanje, u potpunosti bi iz naših života istisnulo sva prethodna, i mi bismo raubali taj komad vinila kao da nam je zadnji u životu.
"Jaz sm na liniji, nč se ne more spremenit...", izvikivao je neprekidno Pero Lovšin na mom gramofonu, dok su društveno-politički radnici na televiziji u sobi mojih roditelja jednako papagajski, birokratski suho ponavljali neke prilično slične parole, jedino što su ih oni izgovarali ozbiljno, smirenim glasom i bez trunke ironije.
U to je vrijeme epicentar novog vala bio u neupadljivoj, po svemu neuglednoj baraci. Drvena prizemnica tik uz parkiralište Studentskog centra više ne postoji mnogo godina poslije izgorjela je u nekom slučajnom požaru, pa tako od hrama subkulture nije ostala ni daska na dasci, što uz nužnu dozu patetike možemo smatrati prilično simboličnim završetkom a tada je bila dodijeljena na korištenje Kugla glumištu. Družina je ovdje u skučenom prostoru pripremala predstave, a s eksplozijom nove glazbe u podstanare su primili i nekoliko rock-grupa koje su se smjenjivale na probama. Tako je u zimu osamdesete negrijana kućica bez zahoda postala glavni laboratorij zagrebačke scene. Kugla glumište bilo je na vrhuncu kreativne moći, napokon priznato, traženo, stalno na putu, u neprekidnim izvedbama predstave Cirkus plava zvijezda ili djevojčica sa zlatnim ribicama, na najrazličitijim mjestima, u raznim gradovima, na ovom ili onom festivalu. Studentska kazališna družina dopirala je tako na mjesta i manifestacije o kojima su velika zagrebačka kazališta uglavnom mogla sanjati: identično kao na glazbenoj sceni, šaka drskih klinaca nadmašila je tradicionalne autoritete.


Početkom osamdesetih Kugla je bila čvrsto povezana s glazbenom scenom. Mnogi kasnije proslavljeni rockeri koketirali su ili surađivali s grupom. Kugla je bila čudna struktura bez formalnog unutrašnjeg ustroja, bez popisa članova, a u prihvaćanju novopridošlih grupa je bila vrlo selektivna, pripuštajući samo one koji su razumjeli njezin unutrašnji kod i umjetnički jezik. Ta poticajna atmosfera obavijena privlačnom mistifikacijom bila je magnet za sve vrste mladih kreativaca, pa tako i muzičare; u njihovim predstavama redovito se sviralo, tako da su kroz Kugla bend prošli Jurij Novoselić Kuzma i Damir Prica Capri, poslije saksofonisti Filma i Haustora, a idejama grupe bili su fascinirani Jura Stublić, Johnny Štulić, Srđan Sacher, vjerojatno i još neki glazbenici, koji su nastojali što češće biti negdje u blizini.
Zahvaljujući toj bliskosti, dogodilo se nekako prirodno da su muzičari počeli održavati svoje probe u prostorijama Kugla glumišta. U pokrajnju sobu bez prozora, koju su u združenoj radnoj akciji raščistili od krame koja se ovdje godinama skupljala, uselili su Film i Azra, a nakon dugog perioda više-manje rekreativnog sviranja, Rundek i Sacher ovdje su pokušavali napokon uspostaviti ozbiljnu grupu, koja će uskoro dobiti ime Haustor.
Bio je to idilični period u kojem su, kako će to jednom poslije uobličiti Maks Juričić, "svi jedni drugima bili svježi likovi": nitko nikome nije dosadio ili se zamjerio, njihovi odnosi nisu imali opterećenja iz prošlosti, međusobno su jedni druge otkrivali, pa su i grupe koje će uskoro postati prilično raznorodne i često suzdržane u međusobnim odnosima, vježbale u istim prostorijama i nerijetko dijelile opremu. U vrijeme proba u Kugla glumištu a tada još nije bilo ni te prve ploče, ni masovnog obožavanja cjelokupna formacija Azre raspolagala je jednom gitarom i jednim basom, oba instrumenta prilično sumnjive kvalitete, bez potrebnih pojačala i zvučnika. Tko zna što bi bilo s grupom kao uostalom i s ostalim grupama, koje su rijetko bile bolje opremljene da nije bilo tog principa rock n roll zadruge, po kojem su na probama u zajedničkom prostoru, dogovorom ili potajno, jedni od drugih posuđivali dijelove opreme koji su im nedostajali. Ovako udruženi, jedni su drugima krpali rupe.
Nakon prvog singla, Azra je krenula u ofenzivu, i sve što je postigla, rezultat je isključivo njihove čudesne upornosti: iza Johnnyja i njegova dva Sancha Panse nije bilo nikakve mašinerije, mecena, moćnih zaštitnika. Čak i Polet, koji je u stopu pratio svaki važniji korak Kazališta ili Filma, bio je nekako hladan prema Azri kao da je Štulić razlazom s postavom koja će oformiti Film izgubio redakcijsku naklonost. O televiziji da i ne govorimo: prekapajući po arhivi televizijskih snimaka, praktički nisam pronašao tragova o ranoj fazi postojanja grupe televizija je bila izrazito rezervirana prema svim novim grupama, a prema Azri posebno. Sve ove objektivne hendikepe nadoknađivali su, kao i uvijek u Štulićevim projektima, frenetičnom aktivnošću. Hrnjak i Leiner bili su spremni odano slijediti Johnnyja u njegovoj fanatičnoj misiji, Azra je napokon postala grupa sa stabilnom postavom i od samog početka krenuli su kao ispaljeni iz katapulta. Obilazili bi koncerte drugih izvođača, bez obzira tko bi te večeri svirao u Lapu ili Centru, oni su bili blizu, negdje uz pozornicu, i čekali priliku da se kao nenajavljeni dodatak programu pojave pred publikom i odsviraju svojih pet udarnih hitova. Bila je to strategija neprestanog pojavljivanja, korištenja svake prilike da se izađe pred publiku. Štulić je tu doktrinu čak matematički uobličio u tvrdnji da jedan koncert vrijedi koliko deset proba i Azra je tako, svojim trudom i znojem, uspjela osigurati sveprisutnost bez pomoći medija. Rijetki su bili stalni, pa i povremeni posjetitelji tih nekoliko gradskih klubova, koji i prije objavljivanja ploče nisu dobro poznavali barem udarne pjesme Azrina materijala.
"Moram priznati da nisam bio previše fasciniran njihovim prvim singlom, ali poslije sam ih slušao u Lapidariju i shvatio da je grupa zrela za studio", kaže danas Siniša Škarica, urednik u Jugotonu. Škarica je, bez sumnje, bio važna osoba za konačni ishod Azrine karijere: smatrali su ga izuzetno naklonjenim Štuliću, tako da je Johnny mogao računati s dobrim tretmanom u najvećoj državnoj diskografskoj kući, što u velikoj mjeri pokazuje i činjenica da je Azra u sljedeće dvije i pol godine objavila čak šest albuma s pjesmama raspoređenim na deset velikih ploča toliko ih je, naime, kada se Johnnyjevi famozni dvostruki i trostruki albumi rastave na pojedinačne komade vinila. Deset velikih ploča u dvije i pol godine i u svjetskim je razmjerima to rekordan rezultat, posljedica gotovo desetogodišnje akumulacije u kojoj je Štulić skladao, a nije objavljivao. Kad je jednom krenulo, Škarica je, bez mnogo pregovaranja, spremno izdavao sve materijale koje bi Štulić pripremio, što je status koji nije imao nitko osim Azre.
A krenulo je u proljeće osamdesete: grupa je ugovorila prvu ploču s Jugotonom. Okolnosti su ukazivale na to da bi s ulaskom u studio bilo pametnije pričekati još koji mjesec mentor iz sjene Hus Hasanefendić nije se mogao prihvatiti produciranja ploče, jer bio je u punom koncertnom zamahu s Parnim valjkom, tako da je bilo jasno kako se ovoga puta na njegovo iskustvo ne može računati. Ni studio Janka Mlinarića Trulog, prekaljene rock-legende iz šezdesetih, u kojem su se glazbenici novog vala najbolje snalazili, nije bio slobodan. Trooly Sound Service jedna je od ključnih institucija zagrebačke scene: rađaonica u kojoj su tehnički uvjeti bili daleko od idealnih, kad bi, na primjer, u dvorištu Truli nekog vraga radio s bušilicom, grupe su slale delegate koji bi ga molili da na trenutak prestane, kako se zujanje električnog alata, uslijed slabe zvučne izolacije, ne bi čulo na snimci. Aali taj je studio zadovoljavao najvažniju psihološku pretpostavku za uspješno snimanje ovdje je bilo dovoljno strpljenja za potpuno neiskusne glazbenike. Marino Pelajić, basist Filma, veli da ih je Truli jednom doslovno potjerao kući, propisavši dopunsko vježbanje, ljut što su na snimanje stigli nedovoljno pripremljeni. U svakom drugom studiju, indiferentni bi tehničar hladno snimio takvu polupripremljenu verziju, i popravka ne bi bilo. Premda nitko ne voli kad ga šalju na popravni, mladi su rockeri to čudno, poluočinsko iskazivanje brige znali cijeniti: svi su prve snimke radili kod Trulog.Štulić je ovdje snimio prvi singl (baš kao i sve kasnije albume), ali sada nije imao strpljenja čekati na slobodne termine, činilo mu se da je što brže snimanje ploče pitanje života i smrti. Odlučio je prihvatiti mogućnost snimanja u neomiljenom Jugotonovom studiju u Jadran-filmu. S druge strane, prihvatio je sugestije da posao producenta povjeri Dragi Mlinarcu, rockeru iz šezdesetih koji je, u nadahnuću novim valom osuvremenivši svoj zvuk, proživljavao drugu mladost: nerijetko je nastupao u paketu s novim sastavima, u istim klubovima, i uskoro su ga počeli smatrati pridruženim članom scene, nekom vrstom doajena. Kako je Mlinarec imao i nužno studijsko iskustvo i očite simpatije za novu glazbu, doimao se dobrom zamjenom za Husa, no to će se pokazati nesretnom odlukom: pomirljiv i neagresivan kakav je bio, nikako se, po općoj ocjeni aktera scene, nije mogao suprotstaviti Štulićevoj tvrdoglavosti. Grupa je tako ušla u studio bez efikasne, smirujuće protuteže Johnnyjevoj debitantskoj gorljivosti, nije bilo osobe koja je mogla racionalno kanalizirati njegovu eruptivnu želju da napokon snimi ploču.
Rezultat će se pojaviti negdje sredinom godine i, po prevladavajućem sudu, bit će veličanstveni promašaj. S vremenskim odmakom, ispast će to antologijska ploča, ali ništa na snimci nije zvučalo onako kako je trebalo: u silnoj želji da se napravi najbolji album svih vremena i još nečuveni zvuk, baš sve se sklopilo krivo. U ukupnom katalogu muzike novoga vala nema sličnog primjera tako slabašne gitare iz koje su, studijskim zahvatima, isisali svu snagu: Štulićev vokal naglašeno je u prvom planu, kao da je najjača, a ne najdvojbenija karta grupe. Nakon brojnih prigovora grupama zagrebačke scene da nalikuju na ovaj ili onaj strani uzor, Azri je uspjelo napraviti album koji doista ne sliči ni na što snimljeno prije s tim da u ovom slučaju ta okolnost nije kompliment.
Očekivani trijumf pretvorio se u fijasko. Suočen s kritikama na svakom koraku, Štulić je bio beskrajno nesretan zbog konačnog ishoda. Težina neuspjeha svaljena je na leđa Drage Mlinarca po općem mišljenju, sjajan materijal upropašten je neprikladnom produkcijom.
"Producentski posao bio je vrlo nezahvalan", kaže nesuđeni Azrin producent Hasandefendić. "Ako je album bio dobar, zasluge bi išle grupi, a ako nije valjao krivnja bi pala na producenta. Mlinarec sigurno nije imao puno utjecaja na Johnnyja, bio je nedovoljno agresivan. Sjećam se kad je jednom, u jeku loših kritika, došao u Zvečku, i prišao Johnnyju, koji je tamo stajao. Drago je skinuo sunčane naočale, pogledao ga i rekao: Možeš me ošamariti, ali nemoj naokolo pričati da sam ja kriv za lošu produkciju."
Pa ipak, ni svi kratki spojevi koji su se dogodili u studiju nisu uspjeli dotući snagu materijala. Ploča će zaraznom snagom privlačiti nove i nove poklonike i posve sigurno neće unazaditi razvoj grupe: teško je povjerovati da bi Azra s uspješnijim prvijencem dosegla veću popularnost od one koju će vrlo brzo dostići.
Sjećam se vrlo jasno Azrina koncerta u Studentskom centru ne mogu točno odrediti je li bio neposredno prije ili poslije izdavanja njihovog prvog albuma, ali definitivno je bila osamdeseta sjećam se svog čuđenja kada sam došao do blagajne za prodaju ulaznica i ustvrdio da se oko prozorčića na parkiralištu u Savskoj tiska neorganizirana horda od tristo, možda i četiristo ljudi. Gurali su se prema prozorčiću sa svih strana, kao da se dijele zlatne poluge, masa se gibala u valovima, čas lijevo, čas desno, naprijed i natrag, i nakon prve zbunjenosti, pred tim me prizorom obuzelo dobro raspoloženje. Imao sam osjećaj da prisustvujem trijumfu, da ova pomama za našim grupama znači pobjedu generacijske ideje, i spremno sam dao svoj doprinos: po uzoru na nekolicinu koji su to učinili prije mene, uspeo sam se na dugačke rešetke koje su, na nekih metar i dvadeset od zemlje, štitile prozorska stakla, i tako se verući po šipkama, s gornje sam se strane probio do blagajne, iznad glava natiskane mase. Ulaznicu sam kupio doslovce viseći s rešetaka, jednom se rukom pridržavajući poput majmuna, a drugom gurajući novac kroz prozorčić na blagajni, koji je bio ispod potplata mojih cipela, prečku ili dvije niže od nogu: ne sjećam se da sam se ikada poslije upustio u sličan poduhvat, ali bio je to uzvišen trenutak koji je tražio maksimum od svakog pojedinca, svatko je od nas morao biti spreman učiniti čudo. Ili sam barem tako doživio jednu banalnu, neorganiziranu gužvu.
Koncerta se sjećam po nezapamćenoj temperaturi u dvorani Studentskog centra, bili smo doslovce tijelom na tijelu, bez mogućnosti da se krećemo svojom voljom, da krenemo mimo smjera kojim nas nosi gomila. Kako sam već odavno prošao granicu dobi u kojoj bih gužvi mogao pridavati bilo kakva romantična svojstva, danas mi se čini da je ta masa oznojenih i natiskanih tijela morala biti nešto apsolutno strašno: no, primarni osjećaj, koji sam iz te večeri sačuvao u najdonjim pretincima pamćenja, je ugoda, veselje, sreća što nas je sve više i što se dobro zabavljamo, radost što je čitava stvar prerasla okvire koji su joj bili zadani, što urbana ideja pobjeđuje.
Jasno se sjećam tog koncerta, a mnogi drugi, jednako dobri i podjednako posjećeni nestali su iz pamćenja. U mojoj osobnoj, nesvjesnoj interpretaciji stvari, on je zadobio posebno mjesto, predstavljao je graničnu točku. Poslije će velike gužve na ulazima i publika natiskana do krajnjih granica izdržljivosti postati više-manje redovita pojava, ali ovo je bilo prvi put da sam i sam u tome sudjelovao, tu sliku mase koja se bori za karte pred Studentskim centrom zapamtio sam kao simboličnu sliku početka novog vala kao masovne pojave.

Širom Jugoslavije Zagreb je tada postajao opće priznat kao najživlje rock n roll središte, ozbiljno ugrozivši dotada neupitan primat Sarajeva. Zahvaljujući Bijelom dugmetu i nekolicini satelitskih grupa (Teška industrija, Vatreni poljubac, Cod...) od polovine sedamdesetih tu je titulu čvrsto držao najveći bosanski grad, i onda je, osamdesete, došlo do obrata. Novine iz drugih krajeva zemlje, čak i one koje nisu bile specijalizirane za rock, raspisale su se o plimnom valu koji stiže iz Zagreba o fenomenu, tako su u povišenom tonu interpretirali buđenje naše scene i nekako smo, pod utjecajem svih tih ekstatičnih napisa koji su stizali s raznih strana, i mi sami svoj grad preko noći počeli doživljavati kao vrijednost. Više nam se nije činio dosadnim sivim mjestom u kojem, silom prilika, moramo prerano na spavanje; odjednom nam se činilo kako čitav grad živi za svoju muziku i da je pitanje lokalne časti, neka vrsta obaveze, da i mi tu damo svoj doprinos. Negdje od tog vremena, pa sljedeće dvije-tri godine, neću propustiti valjda nijedan koncert.
"Unatoč problemima, punk cvjeta u Jugoslaviji barem u dvije najzapadnije republike, Sloveniji i Hrvatskoj", u povećem tekstu, prelomljenom preko dvije velike strane, javlja Melody Maker, vodeći svjetski rock-magazin, a problemi koji se spominju odnose se na upražnjenu Titovu stolicu i političku neizvjesnost koja iz toga proizlazi. "Činjenica da se u državi na rubu propasti punk ipak tolerira, dobar je znak. Na kraju krajeva, snaga države djelomično ovisi o stupnju dopuštene društvene kritike ako ništa drugo, jugoslavenski sastavi nisu doživjeli sudbinu njihovih čeških istomišljenika, čiji su napori bili nagrađeni tako što su ih stavili iza rešetaka."
Novinar Chris Bohn o iskustvu "nesvrstanog punka" (kako je tekst bio i naslovljen) svjedočio je prije svega kao o političkom presedanu unutar socijalističkog svijeta, a sve uspoređeno s primjerom Češke ili Poljske, gdje je punk doslovce bio riskantna, poluilegalna djelatnost koja se prakticirala u garažama i na sličnim skrovitim mjestima.
Mi smo ovakvim tekstovima pridavali iznimnu važnost što je osjećaj koji, zacijelo, nitko tko nije odrastao u malenoj zemlji na periferiji nikada neće shvatiti nama se svaka vijest da je neki glas o našoj muzici prodro do dalekog svijeta činila kolektivnim uspjehom. I kad se nekako pročulo da je Jello Biafra, neukrotivi pjevač nove američke punk-atrakcije Dead Kennedysa u nekom opskurnom kalifornijskom dućanu naletio na prvi singl Pankrta, kupio ga i navodno pohvalio, nama se i taj šašavi slučaj činio bitnim, a kako ne bi to što su naše, domaće grupe dospjele do Melody Makera... Nema sumnje da smo pridavali veliko, preveliko značenje tim usputnim događajima, ali tako smo formirali svijest o našoj sceni kao o presedanu, o nečemu čega drugdje nema, nerijetko čak i pretjerujući u toj samosvijesti.

Zagreb je tada, koliko god to danas zvučalo smiješno, doista počeo vjerovati da je London: u silnoj želji da se otresu provincije, djeca interraila očajnički su trebala tu kolektivnu halucinaciju. Da se razumijemo, ta iznenada narasla generacijska samosvijest ne znači da su svi kolektivno izgubili razum i osjećaj za realnost a on je govorio da je London i dalje predodređen za velike stvari, a Zagreb za male i da se u tome ništa nije promijenilo ali osjećali smo da se posvuda oko nas nešto događa, da smo u središtu vitalnog procesa, da se močvara uzburkala. London je bio metafora za uzbuđenje koje su osjećali akteri scene, za osjećaj da po dobre stvari ne treba nužno ići negdje drugdje, da naši koncerti nisu tek slabašni odjek nekih dalekih i velikih koncerata, nego nešto živo, autentično i stvarno.
Na razini hladnih činjenica, stvarni jaz između nas i njih, između duhanskog puta i svijeta, ostao je isti kakav je i bio: svatko tko je htio vidjeti Pink Floyd uživo a rock-veterani upravo su se na veličanstven način vratili iz mrtvih novim, superuspješnim dvostrukim albumom The Wall, a pjesma "Another Brick in the Wall" bila je nesumnjivo najveći hit godine i dalje je morao na prilično dalek put, do Pariza, Münchena ili Milana, ne sjećam se više koji je bio najbliži grad gdje su iskrcali svoju golemu, dotad na rock-koncertu neviđenu opremu i scenografiju. Jer, Pink Floydi će, pisale su sve novine, na prosceniju, između benda i publike, tijekom koncerta izgraditi golemi zid od velikih, bijelih cigli i neko će vrijeme svirati posve obzidani, iz gledališta nevidljivi, da bi ga na kraju u spektakularnoj eksploziji srušili Taj je koncert bio nešto apsolutno prekretno, dotad neviđeno, nad scenom su se pred očima publike napuhavale goleme, poput zgrade velike lutke, predstavu su pratili ekrani, animirani filmovi i projekcije... Upravo ta turneja pokrenut će do danas neugaslu modu preskupih stadionskih rock-spektakala s pozornicama koje se moraju graditi po nekoliko dana, pa će odmah i Rolling Stonesi, koji su još nedavno nastupali na jednostavnoj bini našeg Doma sportova, na sljedeću turneju krenuti vrlo slično opremljeni, a za njima i svi ostali. Tako je Europa ušla u osamdesete, s rockom koji je definitivno izgubio nevinost.

Bližila se, dakle, 1981., svakim je danom u gradu bilo sve uzbudljivije i zabavnije, sve više razloga da se sve kasnije vraćamo kući, a kao za vraga, ulice su postale prokleto nesigurne, batine se moglo dobiti samo tako, iz čista mira, lakše nego ikada prije.
Do naših kina stigli su Ratnici podzemlja, film koji smo dugo i zainteresirano iščekivali, jer sve je govorilo da je to slikovnica skrojena po našem ukusu: mračna romansa o tinejdžerskim bandama, balada o pripadnosti grupi, a sve to zbiva se u New Yorku, u podzemnim željeznicama kojima se još nikada nismo vozili, išaranim velikim, šarenim grafitima kakvi do nas još nisu prodrli. The Warriors Waltera Hilla bili su bajka o noći u velikom gradu, a upravo to noć i veliki grad bilo je više-manje jedino što nas je u tom trenutku zanimalo; no, bio je to i film koji je romantičnom vizijom veličao tinejdžerske bande i njihove obračune, što je jednakom snagom privlačilo i neke druge klince, naše znatno agresivnije vršnjake. Ratnici podzemlja ubrzo su nam prisjeli, jer su se, nadahnuti filmom, dečki skloni tučama počeli organizirati u skupine i kružiti gradom u potrazi za neagresivnim primjercima podatnim za maltretiranje. Ja sam, nepotrebno je isticati, uvijek pripadao ovoj drugoj skupini; na mom teritoriju operirali su Martićevici, i zato će za mene oni ostati metafora straha koji sam proživljavao, ali bilo je tu i raznih drugih, još opasnijih formacija, uglavnom sastavljenih od klipana s periferije, s rubova grada, gdje sljedbenici Warriorsa po definiciji bolje uspijevaju. Svaki od mojih prijatelja imao je različite teorije o ulicama ili mjestima kamo ne valja zalaziti: netko bi tvrdio kako navečer nikako ne valja ići u Balkan prolaz, jer je zatvoren sa svih strana i kad te zaskoče, nemaš kamo pobjeći uostalom, tamo su prebili Peru; drugi bi tvrdili da su zapravo najopasnije uske stepenice koje vode do Gornjeg grada, jer štemeri tamo sačekuju rulju koja ide u Lap i žicaju lovu; treći bi savjetovao treće, četvrti četvrto, a ja se sjećam da sam se uglavnom držao tih naputaka i gradom se kretao promišljeno i oprezno, kao da sam baš ja, kao u filmu, pripadnik bande protiv koje su se urotile sve ostale. Danas više nemam pojma kojih se ulica treba kloniti: dok sjedim u kafiću nasuprot kuće i dokono miješam šećer u kavi koju mi se nije dalo samome skuhati, smiješeći se gledam naokolo po opasnoj četvrti moga djetinjstva i zabavljam se idejom da bi iza nekog ugla mogao iskrsnuti neki ostarjeli Martićevac, ruku punih vrećica s tržnice. Uglavnom svi su ostali živi i zdravi, i mi i oni, zlosretniji bi prošli s modricama i lomovima, ozljedama koje su odavno zarasle. Danas mi zvuči nestvarnim, ali gola je istina da smo kroz tu, najintenzivniju godinu novoga vala prolazili sa stalnim nespokojem koji nam je, kao kamenčić u cipeli, priječio da se potpuno prepustimo ushitu. Koncerata je odjednom bilo svake večeri i na sve strane, a nakon svake bi se svirke nesigurnim ulicama i zlokobnim noćnim tramvajima trebalo vratiti kući...
Naš je mikrosvijet odjednom postao prekrcan zbivanjima. Sumnjam da smo ikada prije tog prosinca morali birati hoćemo li na ovaj ili onaj koncert, jer prilike kada bi dva nastupa bila zakazana iste večeri, u istom terminu gotovo nitko nije pamtio. A sada smo doživjeli i to: četvrtog prosinca, na primjer, u koncertnoj dvorani "Vatroslav Lisinski" svira kvartet proslavljenog jazz-vibrafonista Garya Burtona, u kino-dvorani Studentskog centra dva puta iste večeri od osam i u ponoć nastupa Buldožer, a u Lapidariju riječki Kaos i Električni orgazam sviraju u sklopu manifestacije Yu-rock moment, ili skraćeno YURM, koja se te zime održava prvi put. Sve istoga dana. Bile su to slatke muke: i zbog novca, i zbog elementarnih pravila fizike, nismo mogli biti na različitim mjestima u isto vrijeme i valjalo je donositi teške odluke. Te večeri, ja sam otišao na Buldožere, od osam; sjećam se čak i termina, zbog vrlo banalnog razloga Buldožeri, sada već oslabljeni zbog nedavnog odlaska nepredvidivog pjevača Marka Brecelja, promovirali su novi album Izlog jeftinih slatkiša i kao specijalnu scensku atrakciju uz hit-pjesmu "Žene i muškarci" najavili su ženski striptiz. Nepotrebno je napominjati da s tom vrstom erotskog programa nisam imao nikakvih izravnih iskustava, a laž bi bila da me nije zanimao, pa bih rekao da je možda upravo taj moment bio presudan da u silnoj ponudi odaberem baš ovaj koncert premda to, dakako, nikada ne bih priznao. Bila je to čudna svirka, nismo navikli rock'n'roll gledati sa stolaca i nekako sam čitavo vrijeme iščekivao hoće li ili neće: i onda, kada se na kraju napokon pojavila nevoljka striptizeta, veliko nas je razočaranje obuzelo kada se s pozornice povukla ne završivši posao, čini mi se da je prekinula stigavši do donjeg rublja, i po zakucima Studentskog centra, među mojim prijateljima, govorilo se kako raspolažu pouzdanom informacijom da će se na onom drugom, ponoćnom koncertu, svući do kraja. Ali mi više nismo imali novca i tako je prilika propala ...
Tog prosinca, čitav je svijet bio obuzet zbivanjima u Poljskoj: proturežimski sindikat Solidarnost imao je već deset milijuna članova i bilo je jasno da je vrag odnio šalu, da stvari izmiču kontroli. Lech Walessa, brodogradilište Lenjin, nezavisni sindikati u Gdansku, Sopotu i Gdini... svuda se govorilo samo o Poljskoj, svi su nagađali hoće li komunisti nemilosrdno i nasilno, kao šezdeset i osme u Češkoj ugušiti pobunu. Rekao bih da je jedina iznimka, jedini teritorij neobuzet globalnom zabrinutošću zbog nove antisocijalističke pobune, jedini duhovni prostor gdje je nešto drugo bilo važnije bila zona naših koncerata: oni, u svoj svojoj iznenadnoj množini i uzbudljivosti, činili su nas u priličnoj mjeri nezainteresiranima za sve što se zbiva izvan zatvorenog svijeta naših klubova.
Zadnjih tjedana osamdesete centar svih zbivanja bio je Lapidarij, tamo se održavao niz koncerata objedinjenih kraticom YURM. Yu-rock moment zamišljen je kao smotra novih zanimljivih izvođača, neka vrsta godišnje inventure grupa na pragu afirmacije. Ideja će se održati lijep broj godina, tisuće sastava sa svih strana nadobudno će slati svoje kazete u nadi da će se tako izvući iz amorfne mase nepoznatih, ali nikada poslije YURM nije bio tako snažan i uzbudljiv, kao u svom prvom izdanju. Svake večeri po dvije grupe, u tri do četiri koncerta tjedno, jedni za drugima u Lapu su prodefilirali Lačni Franz, Problemi, Kaos, Električni orgazam, Buldogi, Šarlo Akrobata, Patrola, Pekinška patka, Butik, Film, Haustor i još barem toliko onih koji će se, protokom vremena, pokazati manje bitnima svi u dva tjedna! Tu ujedno počinje i period u kojem sjećanja naših junaka postaju sve nepouzdanija, u kojima je sve teže odvojiti događaj od događaja, puno je bilo koncerata, mnogo šankova, suviše ljudi koji su od njih htjeli ovo ili ono, sve se izmiješalo i ispreplelo.
"Izgled grada odjednom se promijenio", potvrdit će Mirko Ilić. "Sve je radilo duže, rulja je puno više izlazila, samo što se meni sve to stopilo u jedan dugački dan i jednu vrlo, vrlo dugu noć."
Kao, uostalom, i svima ostalima.
Tako smo se, u uzbuđenju i stalnim koncertima, spremali dočekati sretnu Novu osamdeset i prvu, godinu koja će, tada je već bilo jasno, donijeti promjenu odnosa snaga na domaćoj sceni. Definitivna potvrda stigla je s pločom koja se upravo pojavila u trgovinama. Doživjeti stotu, nova ploča Bijelog dugmeta, bučno je najavljivana kao totalni obrat u karijeri izumitelja pastirskog rocka: s novinskih fotografija smiješila se grupa izmijenjena do neprepoznatljivosti Bregović se ošišao na frizuru koju smo zvali talijanka, kratka kosa s dugim šiškama koje su, začešljane na stranu, padale preko jednog oka, a pjevač Bebek lišio se svih svojih zaštitnih znakova, duge kovrčave kose, pa čak i brkova! I ostatak grupe dao se dizajnirati u tom smjeru iz odjeće su izbačene masivne krznene bunde i ostali post-hipi modni detalji, sve je na njima bilo šareno ili nosilo ska-uzorak, crno-bijele kockice. Petorica iz Bijelog dugmeta odjednom su izgledali kao mnogi od nas, teško ih je bilo prepoznati, a zvuk grupe promijenili su još radikalnije! Bijelo dugme odjednom je podsjećalo na Prljavo kazalište, Bogović je sa svih strana, s radija i televizije, pjevao "Mi plešemo", a refren glavnog, tek objavljenog hita Bijelog dugmeta bio je još rezolutniji "Svi marš na ples!". I tako, pjesmu po pjesmu, teško je bilo ustanoviti tko je tu superzvijezda, a tko nova nada, jer vremena su se promijenila, Bregović je shvatio da je vrag odnio šalu i u času se okrenuo oko svoje osi, odustao je od pozicije u kojoj on diktira pravila, prilagodio se i prihvatio diktate drugih. Uostalom, upravo se on poduhvatio produciranja prve male ploče Idola koja se upravo snimala, tražio sve načine da uhvati priključak s izvođačima koji mu donedavna nisu bili ni do koljena. Preko noći, u nepunih godinu dana, nemjerljiva razlika između Davida i Golijata istopila se i gotovo nestala. Nekoliko mjeseci poslije, Bijelo dugme, predodređeno uvijek za najveće dvorane, nastupit će u minijaturnom Kulušiću, u klubu koji su proslavili Azra, Haustor i Idoli, i ovdje će snimiti ploču uživo, baš kao što je to nešto prije njih učinila grupa Film.
Dolaskom osamdeset i prve počinje priča o zlatnom dobu Kulušića, koja se klubu u Hrvojevoj ulici dogodila lako i prirodno, gotovo kao logična posljedica svega što se događalo uokolo. Scena je sazrijevala, stasala, i napokon prerasla fazu improvizacije njihovi koncerti odavna više nisu bili poluamaterske srednjoškolske svirke, a Lapidarij i Studentski centar ipak su bili za nuždu prilagođeni koncertni prostori, mjesta koja su bila dobra zato što boljih nije bilo. Koncerti u Kulušiću u startu su stoga djelovali organiziranije, ozbiljnije, svečanije, pa su zrelost i profesionalnost, koje su baš u to vrijeme dosegli sami izvođači, tako dobile primjereno mjesto zbivanja. U našem gradu uvijek se događalo obrnuto, neafirmirani umjetnici takvih bi se, elementarnih pogodnosti kao što su bolji studio ili dobra oprema domogli prekasno, kada već odavno ne bi bili inventivni ni uzbudljivi; Kulušić je stoga rijedak primjer kvalitativnog skoka koji se dogodio baš kada je trebalo, u najbolje moguće vrijeme. Na simboličnoj razini, prijelaz iz improviziranih klubova u Kulušić jasno je odražavao kvalitativni skok kroz koji su, baš u isto vrijeme, prolazili Azra, Film ili Haustor.
I u samim grupama je, više ili manje osviješteno, sazrijevala spoznaja da su vremena rekreativnog sviranja prošla, da igra u koju su se upustili, sama od sebe, ulazi u novu kvalitetu: članovi grupa koji to nisu mogli ili nisu htjeli slijediti, otpadali su, na njihovo mjesto dolazili su drugi.
"Banda ljudi koji su se okupili po afinitetu i zbog zadovoljstva odjednom se počela profesionalizirati," veli Darko Rundek, jer baš u takvom jednom slučaju članovi Haustora odlučili su zamijeniti bubnjara, koji nije bio dorastao svirati zahtjevnije koncerte, "a ta profesionalizacija nosila je konzekvence: odjednom to kaj nam je netko frend nije više bilo dovoljan razlog da ostane u grupi."
Po istom obrascu, iz grupe Film otpao je bubnjar Branko Hromatko, koji nikada nije pokazivao afinitete da mu glazba postane mnogo više od hobija. A baš u to vrijeme Hromatku je došlo vrijeme za vojsku, što je ubrzalo rasplet koji bi se vjerojatno i bez toga dogodio.
Piko Stančić, koji će doći na njegovo mjesto, već je dugo bio blizak grupi, producirao je snimke za prvu malu ploču, i sve što radi Film očito mu se dopadalo, bilo je najsličnije suvremenom pop-zvuku kakvom je naginjao. Stančićevo priključivanje grupi pokazat će se zbog mnogih razloga prijelomnim: basist Marino Pelajić sjeća se tako da se, uslijed njegova dolaska, zabrinuo i zamislio. U njegovu poimanju, Piko je bio glazbenik druge, više kategorije, čovjek s desetogodišnjim iskustvom na rock-sceni, koji se ne zabavlja, nego živi od glazbe. Baraccuda je s druge strane svoju glazbenu misiju i dalje doživljavao privremenom, u svom projektu budućnosti on se pripremao za neko konvencionalno građansko zanimanje. Dolazak novog bubnjara bio je za njega ona točka spoznaje, kada čovjek odjednom sagleda situaciju koju do tada, nošen inercijom, nije uspijevao spoznati: Film je postao ozbiljna grupa, studenti su postali profesionalni muzičari.
Osim psihološke, priključivanje Stančića značilo je i vrlo praktičnu prekretnicu. Bio je znatno agresivniji bubnjar od svog prethodnika, potpuno nenaklonjen stereotipnom, nenametljivom držanju ritma koji muzičari nazivaju ravnjak, Piko je udarao na sve strane i odjednom je zvučna slika bila puna bubnjeva, sve je prštalo od dotad neoslobođene energije.
"On je svirao kao drvosječa, kao velika, okrutna mašina za mljevenje mesa", opisuje Jura Stublić doprinos novoga bubnjara, i tu negdje počinje vrijeme kada je grupa dotakla dotad nedosegnute vrhunce: po mojim nejasnim sjećanjima jer ovdje počinje veseli period kada je i meni sve teže razlučiti što je bilo prije, a što poslije, što gore, što dolje, gdje prestaje jedan koncert, a počinje drugi grupu Film do ljeta sam slušao sigurno petnaest ili dvadeset puta, u prosjeku barem dva puta mjesečno, a ponekad i dva puta tjedno; premda sam ih pratio u stopu, išao za njima iz kluba u klub, rekao bih da nisam bio jedini. Film je tada poklonike privlačio neodoljivom, magnetnom snagom, poput dječaka s frulom iz dječje priče, za njima je išla kolona uvjerenih obožavatelja koji su ih htjeli slušati još i još. Koncerte su svirali u kratkim rafalima: besprijekorno uvježbani, petnaestak pjesama oni bi izveli u četrdeset, ponekad i trideset i pet minuta. Doslovno bez pauza, predaha ili ne dao Bog naštimavanja gitara, energijom Ramonesa, predstava bi počela uvodom s puhačkom dionicom u "Neprilagođen", i kada bi se ta pjesma zahuktala do ritmičkog vrhunca, bombardiranje slušatelja ne bi prestalo sve dok, četrdesetak minuta poslije, Jura Stublić ne bi dva-tri puta pompozno viknuo "Ovo je bio Film! Ovo je bio Film!" i svi bi nestali s pozornice. Bio bi to čisti energetski udar.
"Za jedan koncert u Kulušiću, Stublićeva mama sašila nam je pet košulja od istog, crnog materijala", govori Maks Juričić. "Jedina mogućnost izbora tu je bila da je svatko od nas mogao reći želi li klasični okovratnik ili rusku kragnu. Obukli smo te košulje, uz njih crne samterice, i to je bio nekakav image."
Dečki u crnom, kako su ih zahvaljujući krojačkom umijeću mame Stublić ubrzo prozvali novinari, uskoro će postati vladari Kulušića. Ako je moguće izdvojiti grupu koja je presudno pridonijela profiliranju Zebre, onda je to Film. Upravo oni održali su prve koncerte na kojima je dvorana postala pretijesna, pa su ih zbog toga počeli organizirati u serijama od po nekoliko dana (i prestiž se mjerio nadmetanjem koji izvođač ima snage za dužu seriju). Tada je već bilo očito da je družina novog vala zrela za nastup u većim prostorima, ali prikladnih u Zagrebu nije bilo: prva sljedeća stepenica iznad malih klubova bile su velike sportske dvorane, tek poslije će se pojaviti neke povoljne međuvarijante kapaciteta tisuću, tisuću petsto ljudi. Tako su nove grupe u početku bile osuđene na male klubove, a poslije će tu nužnost pretvoriti u stilski odabir klupske svirke postale su zaštitni znak scene, kada su i imali snage privući znatno brojniju publiku, uglavnom bi ostajali u klubovima, koje su doživljavali domaćim terenom, mjestom gdje njihova svirka postiže najbolje rezultate.
U veljači osamdeset i prve Film je tako zakazao dva koncerta u Kulušiću, uz namjeru da tom prilikom snime nastup i objave ploču uživo. Bila je to neočekivana odluka, jer njihov se album, po svim najavama, svakoga dana trebao pojaviti u prodavaonicama, pa je nakana da odmah objave još jednu, živu ploču, i tako praktički debitiraju s dva različita izdanja, bila prilično zbunjujuća. No, članovi grupe shvatili su da je svirka s novim bubnjarom znatno drukčija, i prije nego što je ploča objavljena, Film jednostavno više nije zvučao isto kao na snimci.
U ljubljanskim je studijama još u postavi svirao Hromatko: kako je njegov odlazak iz Filma, po prvoj ideji, trebao biti privremen, dok se ne vrati iz vojske, tako je snimanje ploče zamišljeno kao njegov posljednji angažman prije nego što se prijavi u kasarnu.
No, stvari su od početka krenule krivim putem: umjesto rada u najmodernijem studiju u zemlji, snimanje je ispalo traljavo i rastegnulo se kao žvakaća guma. Dvadesetčetverokanalna režija u dvorani Tivoli nije osposobljena na vrijeme, pa se zbog toga snimalo na rate i u nastavcima: najprije u malom osmokanalnom studiju, pa se ponovno čekalo otvaranje novog studija, da bi se zatim, kada je napokon osposobljen, ustanovilo da već napravljene snimke nisu u potpunosti kompatibilne s pultom na kojem bi ih trebalo miksati, da se u tranziciji s osam na dvadeset i četiri kanala nekom čarolijom izgubio svaki treći udarac bubnja, da se ne čuje, jednostavno ga nema... i tako bi, da skratimo priču, možda bilo pregrubo reći da je sve krenulo krivo, ali sigurno je bilo daleko od snimanja iz snova. Ipak, dvanaest pjesama bilo je spremno za vinil i trebalo je odrediti njihov redoslijed na ploči: svi u grupi predviđali su uspjeh pjesmi "Neprilagođen", voljeli su i "Odvedi me iz ovog grada", kladili bi se u "Radio Ljubav" i "Modernu djevojku", ali do nesuglasica je došlo uslijed stalnog Stublićevog inzistiranja da se jedna od posljednjih pjesama koje je napisao, "Zamisli život u ritmu muzike za ples" pozicionira na istaknuto mjesto. Jura je smatrao da je pjesma siguran hit, nitko se drugi s njime nije slagao.
"Bila je to pjesma s predumišljajem," objašnjava Maks Juričić, "a ove druge bile su pjesme iz stvarnog života. Nije bila kao 'Kad si mlad', 'Zajedno', 'Moderna djevojka', bila je programatska pjesma i možda mi zato nikada nije legla."
Tu se rasplamsao jedan u nizu sporova u kojem je Stublić bio na jednoj, a ostatak grupe na suprotstavljenoj strani jer tako je Film u to vrijeme uglavnom funkcionirao. Stublić je ovoga puta popustio, ali događaji koji će uslijediti donijet će mu naknadnu satisfakciju: premda su "Zamisli" zgurali negdje u sredinu B-strane, na mjesto s kojeg će se isticati što je manje moguće, pjesma je postala najveći hit prvog albuma, a čudna je podudarnost da je tako još jedna antologijska pjesma baš kao i "Moja prva ljubav" stekla slavu unatoč što je oni koji su je svirali nisu voljeli. U godinama koje slijede, ta će se pjesma pretvoriti u zaštitni znak Filma, a život u ritmu muzike za ples u metaforu koja opisuje slatki život tadašnjeg Zagreba. Ako su ranije Stublićeve pjesme vjeran opis života pred Zvečkom, ova je s predumišljajem ili bez njega, svejedno istom preciznošću slavila duh večeri u zagrebačkim klubovima, rađanje noćnog života kakav do tada nije postojao.

Branimir Štulić u to je vrijeme već odlučio odvojiti se od ostatka scene i krenuti svojim putem. Izrazito alergičan na bilo kakvo trpanje u pretince i ladice, neprekidno je isticao kako sa svima ostalima nema nikakve veze: zato je upadljivo izbjegavao sve kolektivne manifestacije i istupe, nije ga bilo ni na kakvim "pozdravima" ni zajedničkim koncertima i u tome će ostati dosljedan do kraja karijere. "Johnny nikako nije dopuštao ne samo svrstavanje Azre u isti odeljak sa još nekim, nego čak ni poređenje", piše Džuboksov novinar Dragan Kremer, koji je s njime razgovarao početkom osamdeset i prve. Nekoliko tjedana nakon "Pozdrava" Azra u Beograd stiže samostalno i kao uspio pokušaj demonstracije moći, puni pet koncerata u tri dana, a i u sljedećem gostovanju održat će pet koncerata u nizu, što je bio jasan pokazatelj da je grupa ušla u frenetični slijed stalnih nastupa. Konačni saldo Štulićeve kreativne eksplozije bio je tristo pedeset koncerata u tri godine, što je prosjek kojem se nitko od ostalih nije ni približio. "Bila je to prava azromanija", sažet će svoja sjećanja Boris Leiner, a Mišo Hrnjak opisat će standardni obrazac nastajanja pjesama.
"Za vrijeme tonske probe, dok bismo pripremali instrumente, Johnny bi došao s novom melodijom, i dok su tehničari postavljali zvuk, mi bismo napravili kostur toj novoj pjesmi. Te iste večeri, on bi obično napisao riječi i već treću večer svirali bismo novu pjesmu na koncertima..."
Sve što se tada događalo s Azrom bilo je frenetično, brzo i zaokruženo u velike brojeve. Pola godine nakon prvog albuma, grupa je objavila novi singl, "Lijepe žene prolaze kroz grad", na kojem glavni vokal pjeva Boris Leiner: u stalnoj težnji da grupa što više nalikuje Beatlesima, Johnny je forsirao da sva trojica preuzmu pjevačke dionice. S Borisom Leinerom to je nekako i išlo valjalo je samo svladati njegovu nevoljkost, što je Štulić riješio metodom pritiska međutim, Mišo Hrnjak nikako nije bio čovjek od pjevanja. Tu bi uglavnom izbijali stalni nesporazumi, Johnnyja je njegovo falšanje ponekad dovodilo do ludila, i već u toj fazi, basist je neprekidno bio na rubu ispadanja iz grupe.
"Četiri puta Johnny me izbacio iz benda", svjedoči Hrnjak, no strasti bi se, kroz nekoliko dana, uvijek smirile. Azra je bila u punom pogonu i Štulić, sve i da je htio, nije imao vremena za personalne promjene.
Nekih devet mjeseci nakon prve ploče, Azra će objaviti novi, ovoga puta dvostruki album. Još pola godine poslije, objavit će trostruki koncertni, pa još pola godine poslije dvostruki studijski. U dvije godine, grupa će snimiti oko osamdeset pjesama, koje će se, od tada do danas, prodati u svima drugima nedohvatljivim nakladama. Točne brojke je, obzirom na čudni put koji će imati Johnnyjeve snimke nakon raspada grupe, teško odrediti Boris Leiner procjenjuje da se ukupni broj prodanih nosača zvuka mogao popeti i do milijun.
Već tada Azra je stekla masovnu publiku kakva je ostalim grupama osim možda Idolima, u njihovom najkomercijalnijem periodu bila daleko iznad dometa. Na vrhuncu popularnosti, Štulić, Leiner i Hrnjak zakazali su u Kulušiću pet koncerata za redom što nikada nikome drugome nije palo na pamet da bi im, suočeni s rasprodanom dvoranom, pribrojili još dva. Svirali su sedam dana u nizu, puni tjedan od ponedjeljka do nedjelje, i tako postigli apsolutni rekord kluba u Hrvojevoj ulici. U potpunoj suprotnosti s kratkim, koncentriranim nastupima Filma, Idola ili Haustora, Azra bi na koncertu, također bez odmora i zastajkivanja, izvodila oko pedeset pjesama, dva i pol sata neprekidne svirke. Štulić nikada nije štedio publiku, nikada nije ograničavao repertoar samo na objavljene pjesme, nikada se nije pribojavao da će im nepoznate pjesme dosaditi tu vrstu kalkuliranja on jednostavno nije razumio.
"A poslije koncerta, Johnny bi znao skinuti cipelu i iz nje istresti deci i pol znoja" posve uvjereno tvrdi Boris Leiner, dodajući tako još jednu u nizu priča o Štuliću u kojima je teško ustvrditi gdje prestaje stvarnost, a počinje mit. "Takvi su to bili koncerti..."
Od koncerta do koncerta, trojac je živio životom koji odgovara romantičnim predodžbama o rock'n'rollu ili na pozornici, ili u studiju, ili na putu, neprekidno zajedno, uz prezasićenu koncentraciju zbivanja i događaja, u stalnom pokretu.
"Negdje iza ponoći završili smo svirku negdje u blizini Zagreba, i odmah autom krenuli prema Skopju", priča Mišo Hrnjak. "Sutra navečer imali smo tamo koncert, prije toga neki intervju na radiju i morali smo žuriti. Ja sam vozio, a tek sam položio ispit. Boris i Johnny su spavali. Čitavim putem preko Beograda i onda na jug prema Skopju negdje iza Niša pokušao sam prestići dva kamiona, ali se iza zavoja odjednom preda mnom pojavio veliki crveni auto i jedva smo se mimoišli. Mogli smo poginuti sva trojica..."
Takvi kratki bljeskovi uglavnom su jedino što je preživjelo u sjećanjima glavnih junaka, bljeskovi koji svjedoče da su, zajedno sa slavom, dobili i život kaotičnog ritma, koji ih je doveo na rub pucanja.
"Osamdeset i prva bila je grozna, stalno smo svirali i uopće nas nije bilo kod kuće", složit će se Davorin Bogović. "To nisu bile turneje poput ovih danas, kada tri koncerta zovu turnejom bili bismo na putu i po mjesec dana."
Ta izuzetna godina u kratkoj povijesti novog vala burna je i zbog toga što se, kao posljedica svih ploča i koncerata, u životima svih aktera, pojavio novac. Nije tu bilo mnogo novca, složit će se svi redom i doista, lako je utvrditi da se nitko nije domogao svote s kojom bi mogao započeti neki ozbiljniji plan ili investiciju, a kamoli s kojom bi se zbrinuo na duže vrijeme.
"Nitko od novovalovaca nije kupio razglas, čak ni kombi", sažeo je Maks Juričić.No, bilo je dosta za bezbrižan život. Bogović se sjeća da je tog ljeta dobio predujam honorara za ploču Crno bijeli svijet, "bilo je to dosta love", kako je rekao, i sve se potrošilo u dva tjedna. S punim džepovima otišao je u Bašku na otoku Krku, gdje je imao i stan i hranu, tako da to ne treba pribrojiti popisu troškova, i prijatelje častio "kao u vesternima", s bocom na šanku. Viski je tada bio razmjerno rijetka pojava, piće za bogatije koje se nije moglo dobiti baš u svakoj birtiji, a za hotelskim barom, gdje je Bogović naručivao, imali su jednu jedinu vrstu Teachers. Naručio bi čitavu bocu i čaša koliko je bilo prijatelja, častio bi čitavo društvo, rastakao bi viski dok ne bi stigli do dna, pa bi onda naručio novu bocu Davorin Bogović tvrdi da su likvidirali sve zalihe Teachersa u Baškoj, a posljednju bocu ponijeli su "za po putu", i ispraznili je, navodno, za vožnje do Zagreba.
Dubravom još i danas kruže sočne legende o taksijima, rundama i uopće provodu za čitavo društvo, koje je Rinči galantno plaćao.
"Svega je bilo puno i koncerta i novaca, trošili smo i sebe i lovu doista neumjereno", složit će se Leiner.
Kao u melodramama, stigla je zaslužena satisfakcija za sve one dane koje su proveli praktički praznih džepova. U počecima, trojka u Azri dijelila bi honorare na jednake dijelove. Sada su promijenili pravila: Štuliću, kao skladatelju, pripada polovica, a Leinier i Hrnjak dijele drugu polovicu. U ono što je u počecima bila zajednička strast i zabava, kreativna igra, uvlačila se ekonomska logika.
Oni su jurili iz grada do grada, ja s koncerta na koncert i jedni i drugi sad ovdje, sad tamo, kao kuglice u fliperu, koji su, recimo usput, u to vrijeme bili iznova otkriveni trend, pomodna igra koju smo po diktatu naših životnih autoriteta prihvatili kao stil generacije ("pet dinara u džuboks, pet dinara u fliper, pet piva u sebe", pjevao je Jura Stublić, a Polet je, uz agresivnu reklamu, organizirao natjecanje u fliperima) Navečer na koncertima, a danju uglavnom na ulici, jer tog su se proljeća, ako se dobro sjećam, na ulicama pojavile ulične terase. Pizzerija Zadar na cvjetnom trgu, i opskurni lokal uz Jugoton u Bogovićevoj nikako mu se ne mogu sjetiti imena, pouzdano znam tek da smo ga zvali Šok soba prvi su na trotoar iznijeli stolove i stolice. Bio je tu i Kavkaz, još nešto poslije jedna ili dvije birtije u gradskom središtu na gradskim se ulicama pojavilo tih nekoliko terasa, što osobno pamtim kao jedan od najvažnijih događaja iz vremena svog školovanja, čudesnu preobrazbu dosadnih ulica koja nam je omogućila da u potpunosti i komforno uživamo u jedinom što nas je zanimalo gubljenju vremena na gradskom asfaltu. Kad danas pokušam zbrojiti kolike sam sate proveo na terasi u Bogovićevoj ili na svojoj stalnoj osmatračnici pred Malim Kavkazom, ne mogu a da pritom, uz dubok uzdah, ne zavrtim glavom. Sjedili smo satima, danima i tjednima, bez osobitog posla, promatrajući prolaznike ili pažljivo prateći kako nad ulazom u kino Zagreb mijenjanju reklamna platna s ispisanim imenima filmova najprije Ko to tamo peva, pa nekoliko mjeseci poslije Samo jednom se ljubi, Sjećaš li se, Dolly Bell, jer uza sve ostalo, osamdeset i prve su i s festivala domaće produkcije u Puli stizali filmovi koje ćemo, kao dio generacijske povijesti, prepričavati ostatak života. Svuda oko nas rasle su goleme bundeve, i to na škrtim i oduvijek slabo rodnim poljima, a mi smo se brzo navikli na to obilje, nismo gubili vrijeme razmišljajući je li uvijek bilo tako, nesvjesno smo vjerovali da će od sada uvijek tako biti i da je to jedino važno... Izravno s velikog beogradskog filmskog festivala FEST u kina je također stigao i Dečko koji obećava, film Miše Radivojevića, koji je rekordnom brzinom na celuloidnu vrpcu prenio bajku o beogradskoj muzičkoj sceni u nastajanju. Bila je to priča o momku koji je napustio studij medicine i predao se rock'n'rollu što je odluka koju bi svatko od nas također bez dvoumljenja potpisao u kojoj glume likovi iz Šarla akrobate, sviraju Idoli, a sve se događa u SKC-u, film u kojem se likovi ponašaju drsko i preziru tabue, film u kojem su stari frustrirani, a mladi superiorni, film impregniran pjesmama Pankrta, Parafa, Kazališta, Orgazma, film u kojem se, kao i u najboljim pločama tog vremena, osjeća nešto od mirisa i okusa vremena, iz kojeg se može iščitati fascinacija koju smo svi mi redom osjećali... Nova je scena tako, praktično u istom paketu s novim grupama, porodila i pravi, istinski film, možda jedini rock-film ikada snimljen u Jugoslaviji, proširila se i na veliko platno, što je u našem doživljaju imalo iznimnu težinu: smatrali smo to znakom da se naša muzika proširila i u sfere koje smo smatrali ozbiljnijom, vrednijom umjetnošću.
Donedavna zatvorene institucije nadmetale su se odjednom koja će zauzeti otvorenije stajalište prema invaziji rockera, otvarala su se vrata donedavna čvrsto zatvorenih utvrda. Muzička omladina na primjer, pretplatni ciklus kojim se srednjoškolce i starije osnovce nastoji privoljeti da zavole operu i klasičnu glazbu premda je učinak uglavnom bio potpuno obrnut u svoj je program te godine uvrstila i rock-koncert. Odabir je, reda radi, bio pomalo konzervativan, za brojnu muzičku omladinu na tri je uzastopna koncerta u istom danu svirala neekscesna grupa Leb i sol, ali ipak: bio je to slučaj koji se nikada prije nije mogao dogoditi.

I poklon slika Jure,Massima i Stefanovskoga

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


- 12:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.02.2007.

Jura Stublić i Film u splitskom Tribu

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Nove slike možete vidjeti na dnu boxa!

- 17:20 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 02.02.2007.

Pismo od Filma

POZDRAV SVIMA!
NADAMO SE DA STE USPJEŠNO KRENULI U NOVU 2007. GODINU, U KOJOJ VAS OD NAS OČEKUJE PUNO IZNENAĐENJA I NOVOSTI.
NASTOJAT ĆEMO VAM SVE JAVITI NA VRIJEME, A ZA POČETAK VAM NAJAVLJUJEMO NAŠ SLIJEDEĆI KONCERT, U PETAK 2.VELJAČE
U SPLITU, U KLUBU "TRIBU". SA NAŠEG POSLJEDNJEG KONCERTA U "TRIBU", U LISTOPADU 2005. GODINE, PAMTIMO NEZABORAVNU
ATMOSFERU I ZABAVU SA UVIJEK ODLIČNOM I RASPOLOŽENOM SPLITSKOM PUBLIKOM, A ZVIJEZDE KAŽU DA ĆE OVAJ KONCERT BITI JOŠ BOLJI I LUĐI:-)
UZ SVE NAŠE STARE DOBRE HITOVE KOJE SVI VOLIMO, SVIRATI ĆEMO I NEKE PJESME KOJE NISU IZVOĐENE VIŠE OD DVADESET GODINA,
KAO I PJESME KOJE NIKADA DO SAD NISU SVIRANE NA KONCERTIMA GRUPE FILM, I KOJE ĆE SVOJU LIVE PREMIJERU IMATI UPRAVO U SPLITU,
POPUT "KRAJ RIJEKE (IDEMO KROZ ŽIVOT)", "VLAK DO ZEMLJE SREĆE", "GRADE, GRADE", "ISTINA PIŠE NA ZIDU" ITD.
DAKLE, AKO STE U SPLITU ILI VAŠIM AUTOM, ROMOBILOM, BICIKLOM, BRODOM, PODMORNICOM, SVEMIRSKIM BRODOM ILI PJEŠICE
MOŽETE DO NJEGA DOĆI, VIDIMO SE U PETAK NAVEČER U "TRIBU"!

SVE VAS VOLI VAŠA GRUPA FILM!

I par novih slika,zahvaljujući Matiji iz Zagreba

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


- 11:34 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga



OBAVIJEST!!!

ZANIMLJIVOSTI I INTERVIEWI NA POČETKU I U SREDINI,A FOTOGRAFIJE I VIDEO SPOTOVI NA DNU BOXA


Cursors

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se



Hit Counter
Hit Counter

Sve o legendarnoj rock grupi Film i njezinom frontmenu Juri Stubliću

JURISLAV-JURA STUBLIĆ(JUPITER)__vokal,glazba i tekstovi__ rodio se 1954., o čemu nerado govori. Godine, smatra, nisu važne, a dok priča o tome, prisjećamo se njegove faze s početka devedesetih kad se u javnosti pojavljivao s golemim sunčanim naočalama, koje su uspješno skrivale prve bore oko očiju. Jura danas više ne skriva pogled iza tamnih stakala, a bora, ruku na srce, i nema previše.
Ljubav prema glazbi naslijedio je od oca Tomislava, Prigorca iz Sesvetskog Kraljevca. Početkom pedesetih, on je "trbuhom za kruhom" otišao u Sarajevo, jer se u to vrijeme ondje otvaralo Narodno pozorište, u čijoj je operi počeo pjevati. U Sarajevu je upoznao svoju buduću suprugu Vesnu, ubrzo su se vjenčali, pa je Jura rođen u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Jurina majka bila je domaćica, a povremeno se bavila i šivanjem. Mnoge sarajevske, a kasnije i zagrebačke dame, nosile su kreacije gospođe Vesne, koja je svojedobno odijevala i opernu divu Ljiljanu Molnar- Talajić.
- Odrastajući u kući s pogledom na sarajevsku operu, odmalena sam zavolio glazbu. Kao klinac, zajedno s ostalom djecom iz četvrti, došuljao bih se na pokuse glumaca ili opernih pjevača, i sat-dva "živio" u njihovom maštovitom svijetu. Oni su prema nama bili dosta dobrohotni. Odrasli, uostalom, djeci uvijek dopuštaju da rade kaj god hoće. Ja sam to koristio, uvaljivao sam im se maksimalno, išao na scenu, iza scene, ispod scene... Uz to, moj je tata doma neprestance pjevao, a često su nam u posjet dolazili i njegovi kolege pjevači, pa bi svi zajedno, nakon čaše dobrog vina, nerijetko i zapjevali. U mom se djetinjstvu, zapravo, uvijek pjevalo pa bi bilo čudo da i ja nisam propjevao - govori Jura, koji se zajedno s roditeljima, ujesen 1961., doselio u Sesvetski Kraljevec. Otac je shvatio da svom sinu jedincu neće u Sarajevu, baveći se glazbom, omogućiti život kakav bi htio. Jura je djetinjstvo i mladenaštvo proveo u idiličnom mjestašcu, petnaestak kilometara udaljenom od Tinove kavane Blato u središtu Zagreba. Upravo na toj relaciji stvarao je svoje najbolje pjesme i pronalazio inspiraciju.

Tako se kalio rock'nroll

Njegovi prvi dolasci u Zagreb vezani su uz prvu eksperimentalnu glazbenu školu na Zvijezdi. Jura priznaje da je kao jedanaestogodišnjak jedva čekao završetak nastave, kako bi mogao prošvrljati gradom. Gimnaziju je pohađao u Kušlanovoj ulici. Potom je upisao fakultet: najprije kemiju (od koje je brzo odustao), a potom sociologiju i filozofiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Tih sedamdesetih godina počeo je svirati u podrumu studentskog kluba u Ulici Đure Salaja, zajedno s još anonimnim Branimirom Johnnyjem Štulićem i Darkom Rundekom. Kako je posljednji autobus za Sesvetski Kraljevec polazio u 22.45, a sva događanja koja su Juru u to vrijeme zanimala trajala su dulje, često bi, kao "ilegalac", prespavao u studentskoj sobi Bože Kovačevića. Jura je studij prekinuo kao apsolvent. Jednog je dana, kaže, na faksu ostavio indeks i nikad se više nije vratio po njega. Umjesto toga, čvrsto se primio gitare, na ne baš preveliko oduševljenje svojih roditelja.
- Tata je oduvijek imao razumijevanja za moju glazbu, ali mi je isto tako uvijek govorio da se prihvatim nekog pametnijeg posla. Zapravo sam jedini ja vjerovao u ono što sam radio. Prva moja pjesma, koja je imala glavu i rep, zvala se "Dijete ulice", a nju sam uvrstio na kompilaciju "Sve najbolje". Bilo mi je dvadesetak godina kad sam je napisao. Dakako, i prije toga nešto sam pjevušio s gitarom, ali "Dijete ulice" je moj pravi početak. Pamtim kako sam tu pjesmu svirao na jednom tulumu kod Paola Sfecija, današnjeg predsjednika Hrvatske glazbene unije. Na tom tulumu bio je i Jurica Pađen, pa kad je čuo pjesmu, odmah me htio angažirati u svojoj grupi Aerodrom. Ipak, od toga nije bilo ništa jer su oni svirali simfo-rock, a ja sam brijao po punku ili, ako hoćete, punk-rocku - priča Jura, čija je prva ploča prodana u 20.000 primjeraka. No, već druga ploča, snimljena u zagrebačkom klubu "Kulušić", imala je trostruko veću tiražu od prve. Bile su to, prisjeća se Jura, zlatne osamdesete. Gotovo na svakom koraku nešto se događalo, živjelo se veselo i poletno, svatko tko je držao do sebe, obišao bi barem jednom dnevno "bermudski trokut" - popularna okupljališta Kavkaz, Zvečku i Blato. Jura je pjevao da će "baciti radio kroz prozor", nudeći svojim obožavateljima novi svjetonazor: "Zamisli život u ritmu muzike za ples".

Slijep od ljubavi

Mnoge njegove pjesme posvećene su i nadahnute ženama. No, on o ženama ne voli pričati, tek kratko kaže da nije sam, da ima djevojku, koju, međutim, skriva od javnosti.
- Volim žene, oduvijek sam ih volio. Kad sam bio mlad, zaljubljivao sam se u vrlo zgodne djevojke. Privlačio me, dakle, ponajprije fizički izgled, ali bila mi je važna i unutarnja ljepota. Uvijek sam, zapravo, tražio srodnu dušu: bilo da smo vrlo slični, ili posve različiti. U tom drugom slučaju funkcionirali bismo po zakonu suprotnosti koje se privlače. Ljubav gledam kao vezu ruke i rukavice. Rukavica mora pristajati ruci, kako bi se ljubav dogodila - priča Jura, odajući da mu je trebalo mnogo vremena da počne razlikovati zaljubljenost od ljubavi.
- Kao mlađi, bio sam zanesen, poput svakog pjesnika, zaljubljive prirode. Priznajem, u neke dame zatelebao sam se do ušiju i to bi me držalo oko dvije godine. Nitko me u tom razdoblju nije mogao uvjeriti da dotična, možda, i nije prava žena za mene. Kad sam zaljubljen, ja sam slijep, i ne primjećujem druge žene - priča.
Uz pjesme ljubavne tematike, Jura je napisao i mnogo crnih, depresivnih stihova. Već na trećoj ploči, "Sva čuda svijeta", izašloj sredinom osamdesetih godina, on piše proročansku pjesmu "Kad budu gorjeli gradovi", u kojoj gotovo predviđa početak devedesetih u Hrvatskoj. Na istom je albumu i skladba "Na drugoj strani neba" čiji stihovi glase: "znaš li, djevojčice, jednom će gradovi biti pusti, probudit ćeš se u zoru i bit ćeš sama s crvenim suncem..." Nekoliko godina kasnije, točnije ujesen 1993., piše "Chicago", skladbu inspiriranu mafijaškim obračunima, kojima smo svjedoci ovih dana na ulicama Zagreba.

Beogradski drugovi

Naš sugovornik to objašnjava činjenicom da je on prije svega pjesnik. Pjesnici, pojašnjava Stublić, iz svog nesvjesnog dijela duše ljudima prenose svoja iskustva putem pjesama, iskaza ili proročanstava. A on je, kaže, ponajprije pjesnik. On je očekivao rat u Hrvatskoj, a pokušavao ga odgoditi antiratnim pjesmama kao što su "Dobre vibracije" ili "Ljubav je zakon".
- Znao sam da vrlo vjerojatno neću uspjeti i da nije realno očekivati da nekoliko pjesama može zaustaviti rat, ali barem znam da sam učinio ono što sam mogao. Usput, nisam ja jedini glazbenik koji je pogodio što će nam se dogoditi. Podsjećam vas da je Električni orgazam svojedobno imao hit "Igra rock and roll cela Jugoslavija", a Siniša Škarica iz Croatia Recordsa priznao mi je da su ga trnci prošli kada je čuo da su NATO-vi napadi na Srbiju bili pod šifrom rock and roll - napominje.
U skupinu tih tzv. antiratnih pjesama on svrstava i "Bili cvitak", pjesmu inspiriranu ratnom situacijom u Dalmaciji, te "E moj druže beogradski" posvećenu ratnim vihorom poharanoj Slavoniji. No, te pjesme se ne nalaze na albumu "Sve najbolje".
- One pripadaju posebnom vremenu, često sam plakao dok sam ih svirao i nakon nekog vremena shvatio sam da ih više ne mogu izvoditi - kaže Jura, do kojeg su doprli glasovi da bi ga Beograđani rado ugostili na koncertu u svom gradu. To ga ne čudi, jer su, kaže, Beograđani uvijek voljeli njegove pjesme.
- Iskreno, da me pozovu, možda bih i otišao. U meni nema nikakvih negativnih osjećaja prema ljudima koji ondje žive. Koliko znam, nitko od mojih tamošnjih prijatelja nije Hrvatskoj učinio ništa loše. Zvučim vam pomirljivo? Ha, ne znam. Mislim da je rat na mene utjecao mnogo jače nego na ljude koji nikad nisu bili u Beogradu. Teško mi je danas govoriti o pjesmama "Bili cvitak" i "E, moj druže beogradski", a bila bi laž kad bih vam sada rekao da mi je žao što sam ih napisao. Obje su pjesme antiratne: u "Bilom cvitku" gine Hrvat, a u ovoj drugoj pogiba Beograđanin. Ratna pjesma, za razliku od ovih dviju, pjeva o junaku koji odlazi u boj i poubija sve protivnike. U mojim pjesmama to se nije dogodilo. Nisam od onih koji generaliziraju, i na drugoj strani bilo je mnogo ljudi koji su bili protiv rata. Stoga ne volim izjave tipa "ja ne volim Srbe'. Ponavljam, ja sam samo pjesnik i veoma sam osjetljiv. Rat je ostavio velike traume na mene i zbog svih tih ružnih stvari ja sam se na nekoliko godina i povukao iz javnosti. Na pozornici sam posljednji put bio 1998., kad sam na koncertu na zagrebačkoj Šalati nastupio sa starom postavom grupe Film. No, odmah sam shvatio da sam se malo prerano vratio. Mislim da je proljeće 2001. pravo vrijeme za povratak i jedva čekam da sa svojim dečkima otprašim neki dobar koncert. Doista sam se zaželio dobre, žestoke svirke! Svirke i, u posljednje vrijeme, mira moje oaze u Sesvetskom Kraljevcu. Ne znam zašto, no kad pogledam s prozora na užurbanu i prašnu "petlju", dođe mi da pokupim stvari i vratim se u dom moga djetinjstva - priznaje Jura Stublić.

Ostali članovi

1978. OSNIVA GRUPU FILM S MLADENOM JURČIĆEM-MAXOM(električne gitare i distorzije),MARINOM PELAIĆEM-UDOM(bas i kontrabas),IVANOM STANČIĆEM-PIKOM(bubnjevi i 12-žičana gitara),JURIJEM NOVOSELIĆEM-KUZMOM(saksofoni i klavijature) I TINIEM VARGOM-IRVASOM(električne i akustične gitare,synthesizer,ritam mašine i zvučni efekti)..PRVI VELIK USPJEH OSTVARILI SU S PJESMOM NEPRILAGOĐEN.SLIJEDE HITOVI:KAD SI MLAD,RADIO LJUBAV,ZAMISLI ŽIVOT U RITMU MUZIKE ZA PLES,DIJETE ULICE,ZONA SUMRAKA,MI NISMO SAMI...
1986. GRUPA MIJENJA NAZIV U JURA STUBLIĆ I FILM.I TADA OSTVARUJU MNOGE USPJEŠNICE KAO DOBRE VIBRACIJE,PONEKAD POŽELIM,SJEĆAM SE PRVOG POLJUPCA,VALOVI,DOM,BILI CVITAK,IVANA,SRCE NA CESTI...
GRUPA FILM OSTAT ĆE ZAPAMĆENA KAO DIO NOVOG VALA KOJI JE NE SAMO U GLAZBI , NEGO I U OSTALIM MODERNIM UMJETNOSTIMA (DIZAJN,FOTOGRAFIJA) NA NAŠIM ŠIRIM PROSTORIMA OSTAVIO NEIZBRISIV TRAG.
O TOM VREMENU SADA S VREMENSKE DISTANCE GOVORI I SAM JURA STUBLIĆ:
UVJEREN SAM U TO DA JE TADA DJELOVALA SKUPINA AUTORA KOJA JE KREIRALA NAJSVJETLIJE TRENUTKE KULTURE.

"GRUPA FILM ZASLUŽUJE DA BUDE SLUŠANA,CIJENJENA I OBOŽAVANA,JER SE RADI O ODLIČNOM,MOŽDA I NAJBOLJEM ROCK SASTAVU KOJI DJELUJE U NAŠOJ ZEMLJI.ONI SU NEPRIKOSNOVENI.ONI SU FILM,KAŽEM VAM,BUDIMO SRETNI ŠTO SMO NJIHOVI SUVREMENICI."

ŽELJKO MARKOVIĆ,
POLET 148,18.2.1981.

DISKOGRAFIJA

1.NOVO!NOVO!NOVO!.OD JUČER SAMO NA FILMU,A OD SADA I U VAŠOJ GLAVI.

Ovaj debi je objavljen u prvoj fazi yu punk new wave najezde. Svoje prve albume su već objavili Prljavo kazalište, Pankrti, Pekinška patka, Parafi, a tom putanjom krenuli su i neki bivši rock sastavi koji su počeli kao standardni izvođači bazirani na ostavštini rocka šezdesetih i sedamdesetih, primjerice Labaratorija zvuka, Bijelo dugme, Parni valjak ili Buldožer. Naglo je počeo cvasti interes za novi rock izraz - ska, reggae, power pop i new wave zahvaljujući velikim hitovima The Police, Madness, The Jam, Blondie, The Pretenders, The Clash, The Specials… tako da je Film na svojem debiju spojio u svoj izraz mnoge utjecaje. Bile su to vrlo dobre rock pjesme plesnih ritmova i odličnih tekstova koji su bili potpuno nepretenciozni, te je objavljen i singl "Kad si mlad / Zajedno" kojim su se otisnuli u samu borbu za vrh tadašnje rock scene. Na albumu se također nalaze i pjesme "Moderna djevojka", "Neprilagođen" i "Zamisli život u ritmu muzike za ples" koje će godinu dana kasnije napraviti pravu medijsku pomutnju.
Uz sve odlične kritike, album je prošao prilično blijedo na tržištu, pa Film raskida ugovor s Helidonom i prelazi u Jugoton.

2.ZONA SUMRAKA

Sve oči javnosti su bile uperene u Film nakon epohalnog mini LP-ija "Uživo u Kulušiću" i očekivao se novi veliki euforični povratak s novim radom. Ovaj album su snimali početkom 1982. i obrađivali ga dva mjeseca. No, album je pokazao onu uobičajenu grešku drugog albuma - Film je preslikao sve bitne glazbene crte s prethodnih radova - snažne ritmove, melodije i ska / reggae power pop formu što je bio u principu vrlo dobar rad, no taj stil je već bio pomalo izlizan. Albumu je manjkao veliki hit jer prilično hladni singlovi "Zona sumraka / Espagna" i "Pljačka stoljeća / Zagreb je hladan grad" uz svu svoju plesnu strukturu nisu imali dovoljno jak komercijalan potencijal. U "20.000 milja iznad mora", "Beli prah" i "Krvariš oko ponoći" Jura je ispričao priče sa svojih tuluma na kojima je glavnu ulogu imao sex'n'drugs'n'r'n'r, no te priče premda iskrene, nisu demagoški uklopljene u sasvim dobre rock melodije tako da Jura djeluje pomalo izgubljeno u interpretaciji vlastitih tekstova koji imaju poprilično naivne refrene ("…Zemlja je plava naranča, vidim kako se okreće, ona se rol, rol, rola oko sola, nikog nema kod kontrola" ili "…pitao sam te djevojko: voliš li još nekog osim mene? Rekla si: oh, da, da, ja volim beli prah, volim beli prah, beli prah, beli prah…"). Neke također naivne pjesme ("Tajni tata" ili "Bizz") su samo dodatno ohladili njihovu publiku koja nije na albumu pronašla niti jednu vedru i optimističnu temu kakvim su isplivali u sam vrh yu scene. Suviše morbidno - patetična pjesma "Dokaži" o tzv. špijuniranju od strane "vanjskih i unutarnjih" elemenata bila je ogromni zalogaj za Juru koji se pokušao poigrati Štulićevim rječnikom, no bolje bi mu bilo da se u to nije upuštao jer je očito potpuno izgubio sav sjaj i kontrolu nad svojim tekstovima u kojima je htio opisati situaciju u Jugoslaviji kao o zatvorenom sistemu samo mu to nije uspjelo. Dva odlična instrumentala "James Bond 007" (ska) i "Espagna" (pokušaj elektronskog rocka) su ipak izvukla album kao jedno koliko - toliko konceptualno djelo na kojem je ipak najveća odlika prvenstveno glazbena i kompozitorska struktura.
Sav eklektičan glazbeni sadržaj i dosta konfuzni tekstovi, te pomanjkanje velikog hita bili su uzrokom loših kritika i prilično slabog tiraža u vrijeme kada je rock u Jugoslaviji bio na vrhuncu popularnosti i mjerio se nakladama u stotinama tisuća. No, i u takvoj situaciji je nekih 50.000 prodanih ploča za ovakav album Filma bio sasvim zadovoljavajući rezultat.

3.SVA ČUDA SVIJETA

Cd izdanjem albuma "Sva čuda svijeta" glazba Filma s velikim zakašnjenjem napokon postaje dostupna na compact disc formatu,što je svakako najprimjereniji način obilježavanja 20.godišnjice izlaska treće studijske ploče grupe i jedan od najznačajnijih doprinosa 25.rođendanu zagrebačkog novog vala uz koji bi nas,bez klasične postave Stublićeva kvinteta,vezalo upola manje uspomena.
LP "Sva čuda svijeta" izvorno je objavljen u sezoni u kojoj se Zagreb,istina,počeo trijezniti od prve novovalne petoljetke,ali kad su u veljači 1983. ušli u studio Tiva u švedskom Torsbyju, Jura,Max,Udo,Piko i Kuzma imali su za sobom samo dvije godine uživanja u povlaštenom statusu što im ga je donio mini album uživo iz "Kulušića" i nisu se osjećali umornima."Prolazili su dani rada i nerada",prisjeća se Piko koji je producentski posao prepustio Tiniju Vargi,izvježbanom na rezidentima "Zvečke" od Drage Mlinarca i Parnog Valjka do Prljavog kazališta i Aerodroma."Skijanje,tulumi,šetnje od Danske do Norveške,sve je bilo važnije od ploče".
Njezina finalna verzija, međutim ne, ne pokazuje mnogo od zaigranog "Jamaika,Jamaika,pijan sam k`o majka" ugođaja produžene nordijske ekspedicije koja je porodila "Sva čuda svijeta" :naslovna pjesma i "Kad budu gorjeli gradovi" u retrospektivi se doimaju Stublićevim preludijem za "E, moj druže beogradski", a "Boje su u nama", "Mi nismo sami" i "Ti zračiš zrake kroz zrak" ostale su standardima repertoara Filma i poslije razlaza udarne petorke čiji preostali vinilni opus tek očekujemo na CD-u.

Dražen Vrdoljak


4.SIGNALI U NOĆI
5.SUNCE SJA
6.ZEMLJA SREĆE
7.HRANA ZA GOLUBOVE
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
8.SINGLOVI
9.GREATEST HITS 1
Image Hosted by ImageShack.us
10.JURA 2
11.SVE NAJBOLJE
Image Hosted by ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Nakon više od pet godina izbivanja Jura Stublić, jedan od posljednjih preživjelih urbanih kauboja zagrebačkog rock and rolla, koji su u legendu ujahali na krijesti "novog vala", vraća se na glazbenu scenu. Ovih dana na tržištu će se, u izdanju Croatia Recordsa, pojaviti kompilacija koja će uz najveće hitove grupe Film sadržavati i pet novih skladbi. S autorom kultnih pjesama poput "Sjećam se prvog poljupca", "Zamisli život u ritmu muzike za ples", "Signali u noći", "Radio" i "Mi nismo sami" razgovarali smo u njegovoj podstanarskoj garsonijeri, na devetom katu zgrade s čijih prozora pogled puca na zagrebačku "petlju", a u kojoj živi već devet godina. Na vratima, umjesto pločice s prezimenom, stoji znak peace. U Jurinom domu, pretrpanom knjigama i nosačima zvuka, pušenje je strogo zabranjeno. Naš sugovornik, odjeven u traper košulju i traperice, priznaje da, tu i tamo, i sam zapali pokoju cigaretu, no, ističe, to čini u hodniku, jer ne želi da mu se nikotin uvuče u zidove.
- U svemu sam veliki perfekcionist. Želim da sve što radim napravim najbolje moguće, pa zbog toga radim sporo i temeljito. Moj jedanaesti album, "Sve najbolje" (nazvao sam ga tako jer samom sebi i svojim slušateljima doista želim sve najbolje), počeo sam pripremati 1996., pomno birajući dvadeset i jednu pjesmu, koje su svojevrstan vremeplov mog života. Međutim, osim prošlosti, taj vremeplov obuhvaća i sadašnjost i budućnost, a najvažnije mi je to što se tu doista nije našlo ništa zbog čega bih se ja eventualno mogao postidjeti. Doduše, nikad nisam činio stvari zbog kojih bih se trebao sramiti, pa je ispravnije reći da se veoma ponosim svojim novim albumom - kaže Jura, pokazujući nam omot albuma "Sve najbolje", koji je ilustrirao Igor Kordej. Pritom ga ne ispušta iz ruku, u strahu da na pozadini ne pročitamo naslove pjesama, koje drži u strogoj tajnosti. Također, ne želi otkriti ni imena novih glazbenika uz čiju će pomoć obnoviti grupu Film, jer se plaši da ih ne preotmu drugi bendovi.
- Baš me briga ako to nekome zvuči paranoično. Ja znam koliko i kada nešto mogu reći - kategoričan je dugokosi roker, koji je prvi album ("Film") objavio prije dvadeset godina.
- To su bila super vremena! Svi smo bili mladi, puni elana, uvjereni da stvari mogu ići samo nabolje. I glazba koju smo stvarali, bila je takva: puna zanosa i energije, sa socijalno angažiranim tekstovima - prisjeća se.

+

-LIVE IN KULUŠIĆ
Image Hosted by ImageShack.us

Proglašen najboljim albumom snimljenim uživo u bivšoj državi, ovaj rad je objavljen kao mini LP sa samo pet pjesama u koje je uvodnom najavom zakoračio Dražen Vrdoljak na francuskom jeziku. Materijal je snimljen u legendarnom Kulušiću 11. veljače 1981. točno u vrijeme kada je Film imao jugoslavenski hit broj jedan "Zamisli život u ritmu muzike za ples". Pet sjajnih pjesama - "Neprilagođen", "Moderna djevojka", "Zamisli život…", "Kad si mlad" i "Zajedno" dočarale su svu uzbudljivost novovalne euforije tih dana u Zagrebu koji je bio potpuno rasplesan baš kao što kaže tekst "…dječaci koračaju s tranzistorom na uhu, muzika dolazi iz podruma, iz krova i čitav grad pleše kao da je lud…".
Glasne ovacije i skandiranja tijekom koncerta, plesna euforija i ludilo dovedeni su do maksimuma na ovom zapisu, navodno je Kulušić bio krcat publikom koja se penjala na pozornicu i plesala tako da je dočaran potpuni feedback odličnog nastupa kakav Film više nikada neće imati. Album je ostvario pun pogodak i za svega par mjeseci rasprodan, a u kazetnoj verziji je objavljen kao split projekt s mini albumom Idola - "VIS Idoli" pod nazivom "Zajedno". Film je postao najpopularnijim yu new wave bandom, Jura popularniji i od samog Štulića koji ga je prije samo 2-3 godine glatko odbio, a album je proglašen jednim od najboljih rock albuma te godine uz Šarlo akrobatu "Bistriji ili tuplji čovek biva kad…" i Lačni Franc "Ikebana".

-VJEČNE VIBRACIJE

Image Hosted by ImageShack.us

Stublićeva izjava:

Ona će biti moja prva publika.Biljke su jako osjetljive na zvuk.Ako preživi vašu glazbu,to je znak da je glazba dobra,a ako se osuši,znači da glazba ne valja.Nadam se da će biljka unaprijediti moj socijalni život.

ZANIMLJIVOSTI:

-Interview s Jurom Stublićem(večernji list)


Nakon odličnog nastupa slovenskog sastava Lačni Franz koji je otvorio ciklus "25 godina Kulušića", na pozornicu Tvornice ponovno će se popeti legenda Novog vala - Jura Stublić s novom, pomlađenom postavom grupe Film. Jura je već dokazao kako odlično funkcionira u prostoru udaljenom od Kulušića, tek nekih stotinjak metara, a obožavatelji koji dođu na koncert imat će priliku ponovno osjetiti ritam muzike za ples. Grupa Film je tijekom osamdesetih oduševljavala cijelu Jugoslaviju svojim nastupima te je svakako ostavila neizbrisivi trag na ovim prostorima.
- Finalne pripreme teku odlično i mislim da ćemo biti spremni za Tvornicu. Sa mnom trenutačno sviraju dvadesetogodišnjaci. I nekada kada smo svirali u Kulušiću svi smo bili dvadesetogodišnjaci. Ima ljudi koji su nekrofili, vole gledati stare osobe, tako da oni mogu gledati mene, a ovi koji vole gledati mlade zgodne dečke, mogu gledati moje kolege iz grupe. I svi su zadovoljni. Pretvaramo se u multigeneracijski sastav - kaže Jura.

Koncert posvećen Novom valu za njega je isti kao i svi drugi, jer se ne voli vraćati u prošlost već razmišlja o sadašnjosti i budućnosti. - Na probama sam tiranin i diktator! To je pretrašno i prestrogo pa me dečki do kraja svake probe uspiju zamrziti do dna duše. Stoga se prije probe moraju pripremiti raznim napitcima kako bi mogli sve to izdržati (smijeh) - objašnjava atmosferu na probama. Kad daje intervjue osjeća se kao kod zubara, a ni slikanje mu nije baš blisko, jer je njegov posao pisanje i pjevanje pjesama. - Kad bi mi netko rekao da ću intervjue morati raditi čitavo vrijeme za bavljenja glazbom, ja bih mu se zahvalio i rekao da idem u podmorničare, austronaute ili nešto drugo. U nekim videospotovima uopće ne želim vidjeti sebe. Ovako mi ostane više vremena za sebe, jer više volim čitati negoli se slikati.

Zbog pjesme "Čikago" Stublić se bio skroz povukao iz javnosti uz tvrdnje kako je zabranjen, pa je od tada (sredina devedesetih) diskografski mrtav. Kaže kako danas više ništa nije zabranjeno, pa tako ni on, te bi ga uskoro mogli više gledati. Jedini je problem što sponzori nemaju sluha za njega. - Sponzori misle kako ja imam premale grudi te da bih trebao imati barem peticu. Piratstvo je slomilo diskografiju i ja sad nemam dovoljno novca da sve postavim na zdrave noge. Nedavno sam uselio u kućicu kraj Maksimira te planiram napraviti studio u kojem ću snimati svoje pjesme. To će me prisiliti na rad. Mogu slobodno reći da sam napisao 60 dobrih pjesama, a pokušat ću doći do 100 - uz smijeh nam priča Jura.

Misli da će CD-i uskoro izumrijeti, pa će pjesme postojati kao fileovi koje će svi htjeti skinuti u formatu kakav će im odgovarati. Čini mu se kako je najrealnije da svoje buduće pjesme objavi na internetu jer diskografija kao gospodarstvena grana sve više propada. Siguran je da će se vrijeme njegovih pjesama vratiti. Posebna epizoda u Stublićevu životu je ona o odnosu s Branimirom Štulićem, frontmanom grupe Azra. Jura je pjevao u Azrinoj prvoj postavi koja je pak iznjedrila prvu postavu Filma.

- Ja mislim da sam mu bio dobar prijatelj i činilo mi se da je on dobar prijatelj meni. U posljednje vrijeme zbog njegove izolacije i zbog toga što nismo u kontaktu već više od 15 godina, njemu vijesti interpretiraju neki drugi ljudi i ja ne znam što se događa. Vjerovatno me trenutačno mrzi iz dubine duše, ali ja njega ne - priča Jura živo o Johnnyju čiju izolaciju nema namjeru komentirati. Pretpostavlja da je pobjegao od novinara te ne vjeruje svim njegovim izjavama koje su u Hrvatskoj prenesene, jer je udaljen nekoliko tisuća kilometara pa mu svatko može staviti svašta u usta. - Naravno da bi ga volio vidjeti! Znate kako to ide. Novinari mu okupiraju kuću, onda ih on mora pustiti unutra, pa krene taj njegov poznati tijek misli... Moram priznati da je to zanimljivo, ali ja si ne bih mogao dopustiti prema svojim prijateljima slobodu koju si on dopušta. Uvijek je on bio takav, recimo osebujan - završava Jura priču o Johnnyju.

Na pitanje jesu li Filmovci doista imali najljepše djevojke u gradu, odgovara da je, iako su na taj način komplimentirali svojim djevojkama, on oduvijek mislio da one to jesu. Njegove pjesme često govore o djevojkama koje ga nadahnjuju kada je nesretno zaljubljen, a osim žena najveća su mu inspiracija neprijatelji. - Postoji jedna osoba koja mi je važna u životu i ta se vrsta odnosa pretvorila u prijateljstvo. Ja pomažem njoj, ona meni, i to je lijepo. Ali mislim da svadbe još dugo neće biti. Barem dok ne izdam još dvije ploče.

Ništa od reizdanja grupe Film

Unatoč raznim reizdanjima i kompilacijama domaćih sastava, grupa Film još nije dobila suvislu kompilaciju originalnih hitova. - Od 1987. godine nastupam pod nazivom Jura Stublić i Film, tako da sam ja uglavnom kompilirao pjesme koje su nastale pod tim nazivom. Nisam dirao materijale koji su rađeni samo za Film. U više sam navrata davao prijedloge Croatiji Records da izda "Live u Kulušiću" koji je doista zanimljiv. Mislim da bi se iz te ranije faze dala napraviti zanimljiva kompilacija - ističe Jura koji nije naišao na razumijevnje Croatije Recordsa.

E, moji drugovi beogradski

U nekoliko puta je nastupio i u Srbiji i Crnoj Gori gdje su nastupi unatoč velikom medijskom linču i prijetnjama bacanja bombe prošli bez i jednog incidenta jer je, kako kaže Jura, osiguranje bilo jako koncentrirano. Primjetio je kako njega slušaju ljudi sličnog profila u Hrvatskoj i u Srbiji, bez nacionalnih predrasuda, otvoreni za glazbu... - Pjesmu "E, moj druže beogradski" izveo sam samo jednom u Podgorici jer su ljudi od prve do zadnje pjesme to tražili, i naravno, dizala mi se kosa na glavi. Više je nikada neću izvoditi (smijeh) - dodaje Stublić o svojim gostovanjima u Srbiji i Crnoj Gori.

-Interview s Maxom Jurčićem

EKRAN: U počecima ste, u prvoj postavi Azre, baš kao i Jura Stublić, surađivali s Johnnyjem Štulićem. Zašto se se između suradnje s njim i one sa Jurom Stublićem odlučili baš za Stublića i otišli u Film?
JURIČIĆ: Johnny je genijalac, a genijalci su vrlo teški za okolinu. Došlo je do zasićenja, on je htio jednim putem, a cijeli sastav je htio drugim. Prirodno je došlo do raspada, nisu tu u pitanju bile nikakve svađe. Ni sa jednim sastavom se nisam razišao u svađi. Jednostavno se potrošio entuzijazam i bilo je vrijeme da se krene dalje.

EKRAN: I zato ste se odlučili za Stublića. A kakav je on?
JURIČIĆ: Kad smo počeli s Filmom bilo nam je bitno da s glazba sviđa nama. Bilo je to klasično mladenačko uvjerenje i bezobrazluk. Mi tupimo svoje i boli nas briga. Ispalo je da su se ljudi pronašli u tome. Stublić je s vremenom smislio ideje kako bi sve to smekšao. Mi to nismo prihvatili. Došlo je do povuci-potegni i zaključili smo da je najbolje da se raziđemo. On je u glavi imao ideju što bi to bilo komercijalno. Oko toga su se uvijek lomila koplja. Kad smo počeli snimati, taj termin uopće nije postojao.

Onda su došli kritičari koji su izmislili taj termin, ali u jednom pozitivnom smislu. Sastavi su tada počeli razmišljati jesu li oni komercijalni ili ne. On je otišao sam, ali kad se podvuče crta vidi se da nije puno profitirao od solo karijere. Možda je neke stvari dobio, ali je izgubio ono što je imao s Filmom. S druge strane, ni mi bez njega nismo mogli biti isti.

EKRAN: Kažete da ste ostali u dobrim odnosima i s jednim i s drugim?
JURIČIĆ: Da. Istina, sa Štulićem se ne čujem jer je ipak prošlo dugo vremena od kad on ne živi ovdje, a sa Stublićem se povremeno čujem. Nađemo se, "ubijemo" noć skupa i to nam je dosta za sljedećih nekoliko mjeseci.

-Jura je pjesmu Rob ljubavi posvetio šesnaestogodišnjoj ljubavi s otoka Oliba (Jura je tad imao 35 godina).Ta djevojka pojavit će se navodno 3 godine kasnije u video-spotu Bili cvitak,koji je sniman na neokupiranom djelu Novskog ždrila.
-Chicago-prva pjesma koja je navodno bila zabranjena u samostalnoj Hrvatskoj,koja priča o stanju u RH tijekom rata,gdje je HDZ-ovska kasta predvođena premijerom V.pauperizirala gotovo svo nacionalno bogatstvo koje je građanska klasa stvarala tijekom 45 godina u komunizmu.
-Lijepo,lijepo,neopisivo(obrada pjesme Giane Nanini)
-Danas postoji jedna žena u njegovom životu,ali kako kaže do svadbe neće doći dok ne izda najmanje 2 albuma.


NEPONOVLJIVI NOVI VAL

Koncert grupe Film, Tvornica, Zagreb, 16. ožujka 2002.

Prvi, istoimeni album zagrebačke grupe Film, s dvanaest svježih, stilski novih i optimističnih pjesama od kojih je većina postala hit, 1980. godine kada je objavljen bio je pravi kvalitativni šok za većinu radio postaja, urednika, glazbenih kritičara i, naravno, za publiku. Pjesme poput Zamisli život u ritmu muzike za ples, Moderna djevojka, Radio ljubav i Neprilagođen neprestalno su odzvanjale eterom, a uvjerljivim i strastvenim koncertnim nastupima grupa je uporno gradila famu novog velikog rock benda. Film je to uistinu i bio. Urbani, životni tekstovi, jednostavna i čvrsta, uigrana svirka, te karizmatični frontmen bili su elementi nužni za stvaranje sjajnog benda, jednog od nosilaca tada zahuktalog novog vala. Njihov drugi album Film u Kulušiću-Live!, s antologijskom najavom Dražena Vrdoljaka, bio je i do danas ostao (uz briljantan Azrin trostruki live album Ravno do dna) najbolji album uživo snimljen na ovim prostorima. U njemu je sublimirana nevjerojatna energija i strast ne samo jednog sjajnog sastava, već i najkreativnijeg i najplodonosnijeg razdoblja hrvatske glazbene scene.

Sold out!

No, kako bi Film zvučao dvadeset godina kasnije da bend svira? Odgovor na to zagrebačka publika dobila je 16. ožujka u dupkom ispunjenoj Tvornici, prostoru kapaciteta tri puta većeg od Kulušića. Prisutnost brojnih novinara, medijskih ličnosti, diskografa, glazbenika, nekadašnjih originalnih članova sastava, gitarista Mladena Juričića Maxa i basista Marina Pelajića Barakude, stvarala je prije početka koncerta onu, starijim posjetiteljima dobro poznatu, pozitivnu, elektricitetom nabijenu atmosferu punu iščekivanja. Iz minute u minutu napetost je rasla, a broj posjetitelja bivao sve veći, tako da su momci iz osiguranja prije koncerta morali zabraniti daljnji ulaz i oko stotinu ljudi je ostalo ispred ulaza u Tvornicu. Sold out! Baš kao nekad pred Kulušićem. Ako se u obzir uzme današnja kupovna (ne)moć i veličina Tvornice, ovaj je podatak upravo fascinantan, pogotovo ako znamo da ovakve prostore u Hrvatskoj može ispuniti tek nekolicina lakonotnih izvođača.

Vremeplov

Napokon, nešto iza 22 sata na pozornicu izlazi Dražen Vrdoljak i ponovno izgovara onu staru, dobro poznatu najavu na francuskom. Publika reagira euforično, iako su to mahom ljudi od 35 do 40 godina, ljudi koji su u doba prvih uspjeha Filma bili tek srednjoškolci ili brucoši. Zaglušujući žamor i povici “Jura, Jura!” dolaze do kulminacije izlaskom benda koji počinje svirati prve taktove pjesme Neprilagođen. Leđima prolaze trnci, osjeća se onaj stari, divni zanos. Meni dobro poznata lica, od kojih mnoga s viškom kila i bora, ili pak manjkom kose, razvlače se u srdačne osmjehe. Njihove žene ponašaju se poput razdraganih adolescentica, vrište, pokrivaju lica, a izlaskom Jure Stublića koji počinje pjevati “danas sam bacio radio kroz prozor, na programu nije bilo ništa za mene, samo reklame i dileme” (kako su i danas aktualne te riječi!) padaju u delirij. Ruke su u zraku, vrisak ne prestaje, atmosfera je luđa nego 1981. u Kulušiću, gdje sam imao privilegiju biti tijekom snimanja prije spomenutog, antologijskog live albuma. Iako u ovom novom Stublićevu Filmu moćnu ritam sekciju ne čine Piko Stančić na bubnjevima i Barakuda na basu, a gitaru ne svira Max, novi klinci koje je okupio vrlo su uvjerljivi i srčani. Sviraju prilično čvrsto i vrlo dobro prate Juru. On je očito u sjajnoj formi, željan nastupa. Iako zakamufliran velikim crnim naočalama i maramom svezanom oko glave, izgleda mlado i vitalno, cijelo vrijeme koncerta, nošen golemom podrškom publike skakao je i evidentno uživao u optimističnoj atmosferi. Kako su odmicale poznate pjesme poput Osjeti me, Zamisli, Radio ljubav, Dijete ulice i Moderna djevojka koncert se sve više pretvarao u ekstatično zborsko pjevanje, pa je Stublić učestalo mikrofon prepuštao publici. Kao da nas je vremeplov vratio u 1981. Ovakvu atmosferu na koncertu doista nisam osjetio odavno, iako koncerte aktivno pratim pune dvadeset i dvije godine i imao sam sreću gledati sve važne nastupe Azre, Haustora, Filma, Idola itd. u Kulušiću, Jabuci ili SC-u početkom osamdesetih.

Bez pretjerivanja, ovaj koncert Filma u Tvornici jedan je od najboljih koncerata ove grupe. Nakon punih sedamdeset minuta svirke bend odlazi, ali ga publika glasnim povicima vrlo skoro izvlači na bis, no pjesme iz samostalne Stublićeve karijere i nešto novih pjesama primirili su atmosferu. Da nije bilo ta dva bisa, koncert, točnije njegove prve tri četvrtine bile bi briljantne. Je li ovaj vrlo dobar, gotovo odličan nastup Filma nagovještaj i njegove diskografske reanimacije, teško je procijeniti. Ocjene da je ovo uvod u revival novog vala čine se prepaušalnima, pa i pretencioznima. Neke stvari su neponovljive i jedinstvene. Na njih se može podsjetiti ali ih je teško pa i nemoguće ponoviti. Pogotovo ne Novi val.






VIDEO SPOTOVI
BILI CVITAK



NEPRILAGOĐEN



NAJAVA KONCERTA


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se