U svim fotografskim krugovima, bilo amaterskim bilo profesionalnim, s vremena na vrijeme se provuče tematika etike i morala posebno kod dokumentarne, ulične fotografije.
Iako je kod mene nešto manje zastupljena, barem što pokazujem ovdje na blogu, volim uličnu fotografiju sa svim svojim komponentama. Kod socijalne tematike se najviše zadržim, pa sam u skladu s njom dobivala i najviše komentara, valjda utvarajući da me i osobno poznaju, da sam senzibilna empatijska duša do onih koji se kunu u nedostatak nemorala i etike jer se "uhvatim" marginalnih likova koji su ionako nezaštićeni, odbačeni od društva i najviše ranjivi, pa ih svojim objektivom dodatno nagazim za koji lajk više.

Po nekakvoj definiciji ;
Ulična fotografija je kritičar društva. A njen tvorac zamrzava vrijeme i dokumentira urbani život.











E sad, u Hrvatskoj nema zakona, odnosno nema striktne zabrane fotografiranja osim na mjestima na kojima je to jasno naznačeno.
Na javnim površinama ne postoji privatnost pojedinca, ukratko, može vas fotkati tko god hoće, kako god hoće i u kojim god pozama hoće jer je to dopušteno. O vlastitoj privatnosti morate voditi računa sami i paziti kako se ponašate da ne bi kakve vaše inkriminirajuće fotografije ugledale svjetlo dana na nekom od portala. Ako vam vjetar digne suknju, a negdje se pronađe dovoljno brzo-okidajući fotograf sami ste krivi. O tome se treba razmišljati prije.
Može se i smije fotografirati i djecu bez obzira na hajku koja se oko toga vodi.
Važno je da fotoaparat nije skriven, transparentno fotografiranje svima je dozvoljeno na javnim površinama.
Za objavljivanje fotografija, pa i na javne servere, ne treba vam dozvola subjekta ukoliko se ne radi o komercijalnoj fotografiji i ne distribuira se u iste svrhe. I opet ta dignuta suknja može ugledati svjetlo dana, a vi lajite na vjetar.
I tu bi trebala nasupiti ta moralna granica, etička komponenta fotografa i onih koji se vole tako nazivati.
Poplavom svih dostupnih medija za fotografiranje sve je više i fotografa koji pod krinkom umjetnosti svašta podvaljuju. Najnormalnije je zavući se snapshotom (doslovno) pod suknju s objektivom, voajerski, s boka hvatajući kadrove mješajućih stražnjica, ljeti je jako popularno hvatanje kadrova s plaže, naravno što golije to srcu toplije bez ikakvih naznaka objektu da su uhvaćeni.
U bilo kojoj prilici, u bilo kojoj situaciji...
Pa sve je to umjetnost, konzervativni zatucani narod jednostavno ne shvaća sofisticiranu umjetničku crtu i poruku fotografije.
Postoji nešto što se u cijelom svijetu zove i intima. Iako izlaskom iz kuće na javni prostor ostavljam privatnost kući valjda zadržavam pravo na vlastitu intimnost i hodanje ulicom bez da će mi se neki lešinarski objektiv zavući u dekolte i objaviti ga negdje cijelom svijetu na uvid. Iskreno, ne bih se voljela pronaći u takvom kontekstu, ne bih voljela vidjeti svoju kćer, mamu, tetu, rodicu...
I zbog ovakvih, ljudi sve više zaziru od "fotografa" i fotografa.
Ukratko ne činiti drugome ono što ni sam ne želiš da se tebi čini.
Iliti, koristi svoju slobodu ali pri tome ne iskorištavaj tuđu.

Koja je onda razlika ovakvog lešinarenja i lešinarenja socijalnih momenata? Slobodna definicija,
takva fotografija bi trebala imati duboke i dramatične poruke, buđenje empatije kod ljudi, suosjećanje, da razmišljaju o strahotama koje činimo, da nastojimo biti bolji jedni prema drugima, štojaznam...svijet nije samo jedna velika bajka jednoroga na sunčevim livadama, ponekad je potrebno uprijeti prstom za buđenje nekakve svijesti kod čovjeka. Može li u tome pomoći fotografija? Mislim da da.
Možda ne zamrzava vrijeme, ali dokumentira jedan period, ako ne nikako,a ono kroz osobni uvid pojedinca iza objektiva.







Kakav vam je osjećaj da bilo kada, u bilo kojoj situaciji, možete osvanuti kao sredstvo nečije promocije, bez obzira na motiv dotičnih?
Da netko voajerski vreba (ne)zgodnu situaciju u kojoj se možete zateći na ulici, javnoj površini, javnom prostoru?
Kada zatvorite ulazna vrata vašeg stana i nogom kročite na cestu da se odričete privatnosti i svih posljedica koje vas tamo vanka mogu zateći, a netko ima sva prava da vas u tome uhvati i negdje ovjekovječi?
Ma shvačate poantu...