Zadihana

4.


jer zapravo samo želiš
biti stvarna. od ožiljaka, krvi, blata,
od svjetla i mraka,
straha,
od predaje, izdaje, truda,
čovjek ili životinja,
čovjek-životinja,
čovjek-miš, čovjek-orao,
ništa
i sve.
stvarna.


****


vidjela sam razliku u svojim tekstovima, dugu kronologiju mrcvarenja i to kako sam im nekada patetično vjerovala kada bi mi objašnjavali da nešto vrijedi tek ukoliko uzrokuje bol, tu apokalipsu organa kakvu opisuju destruktivne serije, "najskuplje" pjesme po trgovačkim centrima ili višesatne melodrame na ženskim druženjima. poznati Balaševićev traktat o ljubavima.

pa budi kakva god želiš cijelom tom rutom od pucanja u zvijezde do dna, budi kukavica što se koprca kaljužom straha jer se predobro sjeća kako joj je nepodnošljivo podrhtavao svaki živac, kako je, eto, prokleto zaboljelo svaki put kada bi nešto ozbiljno osjetila (lomeći se pritom dušom i tijelom o barijere svojih želja), a zbog čega sada svakako ne želi da joj se dogodi nešto slično, ali mi nikada ne govori da se samo takve i takvi računaju, da su jedino takve prave. jer ja, vidiš, vjerujem jedino Malom princu.

kada prepoznaš materijal od kojega si i sama građena, shvatit ćeš da su i tebi, jednako jeftino kao i meni, cijelo vrijeme lagali: ne, u tom se velikom trenutku neće sudariti masivni planeti niti će se dogoditi pomrčina našeg voljenog Sunca; tlo neće izgubiti ravnotežu te ćeš moći posve mirno izdisati vlastitu znatiželju; nećeš iznova plakati noćima razmišljajući što si i kako mogla napraviti drugačije te u kojem si to životu zgriješila da te baš u ovom karmičko prokletstvo uporno pribija na mazohističke lomače i križeve; naprotiv, bit će to miroljubiva najezda mira i tišine, taj susret, to zaustavljanje vremena u trenutku koji je opipljivo stvaran i polagan, bez pitanja i odgovora o nudećem smislu. tek tako, bez fanfara i navijača, bez zabrana, manipulacija ili velikih uvoda u još veće priče, stvari će gotovo neprimjetno sjesti na svoje mjesto.

i ne, ništa te neće boljeti, nikakve grubosti nećeš ubrajati u razloge za izmicanja, pa ćeš razumjeti i sve ono što se događa onkraj izgovorenih riječi: da je tvoj strah tek sjećanje na nanose prijašnjih zidova, nikako realna reakcija na prepoznavanje materijala od kojega si građena i koji te sada promatra iz pitomih očiju sugovornika. posve suprotno tvojim autodestruktivnim očekivanjima, bit će to nešto poput susreta dvaju umornih putnika koji su se sa suprotnih krajeva mimoilaženja konačno vratili kući.

tek ćeš tada usred gomile življenih i stečenih laži napokon spoznati istinu.

i ne, draga, ništa te neće boljeti.


__________________________



kako bi to genijalac rekao
(čije se stvaranje nikada neću usuditi komentirati):