Marko Mežnarić
15.03.2018., četvrtak
Tekst 46. - Nulla dies sine linea...
|
... od rujna prošle godine nisam napisao išta. ne nešto nekvalitetno, nego baš ono, nula. ništa. tematike sam imao napretek, propustio sam barem dvoznamenkasti broj kvalitetnih tema za pisanje. uglavnom sam imao i vremena. ponekad sam imao i motivacije, no nikako nisam imao dobitnu kombinaciju ovog trojeg. ustvari, nedostatak vremena nije me toliko zabrinuo, koliko nedostatak volje da nešto, od onog što imam u glavi, barem pokušam prenijeti na papir. tješio sam se činjenicom da većina pisaca u svom stvaralaštvu naiđe na mrtve periode i da samo treba proći neko vrijeme dok se glava ne napuni kreativnošću i sokovi ne krenu. ipak, pisac tek trebam postati i nekako mi je u glavi ideja da još nemam pravo na kreativne pauze i blokade u pisanju. uspoređujem to sa dolaskom na novo radno mjesto, oni prvi radni dani uvijek su nekako uštogljeni, kruti, sve po pravilima struke i strogo na minutu. tek kad osiguraš mjesto u tom nekom mikrokozmosu, onda možeš odahnuti, priuštiti si neke male pauze i zadovoljstva, staviti slike najmilijih na vidljivo unutar svog radnog mjesta, a bez da ti netko zbog toga prigovara. jbga, u pisanju, ja sam još uvijek nov i neafirmiran, nema mjesta komforu. nulla dies sine linea - Plinije je rekao. kad sam krenuo pisati, u svojoj popriličnoj nadobudnosti, sam sebi obećao sam voditi se tom uzrečicom, svaki dan napisati barem nešto, a tjedno skalupiti minimalno 1 tekst, jednu rekapitulaciju svojih doživljaja i misli. obećanje sam prekršio već prvi mjesec, napisavši samo jedan tekst, a nije, da nisam mogao više, svakako jesam. no, nakon promišljanja, neke sam misli odlučio zadržati za sebe kao preintimne ili prebrutalne, a neke nisam uspijevao kvalitetno prenijeti u pisani oblik, pa onda nisam htio nikako. dakle, dobar dio tekstova neću nikad objaviti, neke čuvam u arhivi, neke sam uništio. u nastavku toga, a nakon nekoliko neugodnih situacija i prijetnji tužbama, strateški sam se ogradio od bilo kakvih ocjenjivanja, političkih i društvenih komentara, javnih prozivanja i slično tome, jer ljudi su uglavnom tašte i razmažene pizde bez pokrića, ali zato vrlo brzo potežu za pravnom zaštitom svoje zablude, a to je pažnja kakvu ne želim nikome, najmanje sebi. jbga, ako ne mogu kako želim, radije neću nikako. nitko se s pola kurca nije proslavio. ups, jesam to napisao naglas?! picajzla sam po tom pitanju. ova izjava ne može biti bolje ublažena, jer ustvari sam pomalo opsesivni kompulzivac. koliko?! pa, pomalo. npr., smeta me ako brojčanik na benzinskoj pumpi ne bude zaokružen na znamenke 5 ili 0, takve pizdarije, ali... to je to, smeta me, ne dramim oko toga, prođe me nelagoda brzo i sama od sebe. unutar novih parametara, dao sam si drugo obećanje - jedan tekst mjesečno. nešto, kao tempiram sam sebe, da ne izgorim prebrzo. držao sam se tempa nekoliko mjeseci, pa onda opet počeo preskakati, a moji opsesivno - kompulzivni momenti malo su dobili na intenzitetu. ipak, nisam se dao, jer nikad se ne dam tako lako, a k tome sam i malo mazohist, volim vidjeti dokle se mogu tjerati i pomicati granice. kvragu, trebalo je 23 puta položiti pismeni, a zatim pasti na usmenom dijelu ispita iz opće povijesti prava i države, a da bih odustao od studiranja prava, iako sam već i treću godinu mogao upisati, samo da sam platio dvojku. da, platio. no, to je priča već ispričana, digresiram. zakratko, izgledalo je kao da sam pronašao neki svoj tempo, ali sad vidim da to nikako nije istina, prevelika je pauza. od listopada, silenzio stampa. sad ovo pišem i totalno si idem na živce, jer se skroz sježila neka, samo meni vidljiva simetrija na kalendaru. jedno kratko vrijeme razmišljao sam i da potpuno odustanem od pisanja i samo se prebacim na boksačku vreću. učinak je isti, za mene sasvim terapeutski. smirim živce, ohladim glavu, posložim misli i projiciram buduće poteze u partiji šaha što se životom zove. jedina razlika ovdje je, što se pisanjem izražavam i kreativno, no pitanje je, bih li ikoga stvarno zakinuo, kad bih prestao?! ne znam. neki govore da, neki ne govore ništa, pa to shvaćam kao nelagodu da kažu ne. jedino se mater pita zašto već nisam pri kraju s pisanjem prve knjige. iako mama zna najbolje, mama je i skroz subjektivna. ono, što svakako znam, dajem ovom blogu (sebi, naravno) novu šansu, i to na dan kad uglavnom svakog mentalno tri puta pošaljem u rodno mjesto dok izgovaram pozdrav. dovoljno jako volim pisati, da još ne odustanem prilikom spoticanja. možda sam stvarno u nekoj trenutnoj blokadi i samo moram malo forsirati, da stvari ponovno krenu. slično je kad se zaštopa odvod kanalizacije, malo poguraš sajlu i probiješ čep od govana i otpada, pa voda nastavi teći. možda ovaj tekst nije nešto, ali nešto ipak jest. možda je ova oskudica samo etapa u mom razvoju. jbga, i leptir je prvo gusjenica. čitamo se. pozdrav, dobri ljudi. ... |
