buđenje
Ima ti neki ljudi koji odmah kad ustanu ujutro pa naviju muziku, radio, teve, galamu, štogod sam da ne čuju vlastite misli, meni to kad ne mogu slušati vlastite misli pa se osjećam onda nekako sakato i oduzeto i nije mi baš dobro. I to što sam starija pa su mi misli sve klimavije, pa mi onda sve više pašu jutra u tišini. Jako mi paše i ovo kad konačno dođe baba marta pa posijem neke klice pa onda niknu te biljčice pa onda kad ih ujutro u miru i tišini u društvu mučaljive kave gledam kako rastu. Čini se tako tiho, mirno, staloženo i nenametljivo a ustvarnosti samo svjedočim nekoj usporenoj borbi na život i smrt, toliko sporoj da mi se čini kao nepokretna vječnost, ali nije. Stvari su nam uvijek onakve kakve nam se čine, ali ustvari nisu. Stvari su svakake, ovisi kako odlučimo da jesu. Uglavnom, biljčice niču i požudno šire svoje zelene ručice i to izgleda nekako snažno, nezaustavljivo i obećavajuće. Onojednom kad na kontinent konačno stigne ta dementna marta baba osjećam se onako, nekako, kako se vjerojatno osjećaju brodolomci kad ih valovi konačno izbace na neku obalu, spašeni su ali u nesvjestici. Negdje u primozgu tijelo znade da su spašeni pa si mogu priuštiti tu odsutnost svijesti dok se ne rekuperaju. Valjda je do svjetlosti. Svijetlo se već promijenilo, dobilo na žutoj boji, dani su nekako duži i onda mi nekako postane svejedno. To je prvi znak proljeća, to svejedno mi je jer neka unutarnja snaga daje neke signale, lažne ili prave, nema veze. Biljčice niču i golubovi postaju razmetljivi i energija nadire kao usporena poplava. Ove godine sam posijala mini rajčice, (to kad je tako maleno to se ne može zvati paradajzom ni pomidorom, to može biti samo račica), bosiljke, kopar i neke smišne male crne papričice koje nikako da niknu. Na balkonu su među starim ružmarinom sami od sebe niknuli tajlandski bosiljci, koje ni polarna hladnoća usred proljeća nije uspjela uništiti. Tajlandski bosiljak čini mi se kao invanzivna vrsta, invanzivnija od metvice, ne bi se to dalo očekivati od biljke koju smo odlučili pripisati jednoj tako naizgled nenametljivoj naciji... hrvati su na tajlandu postali također invanzivna vrsta i to baš ne volim. Naviru u nakupinama i onda u hostelskim sobama nabijaju mišu i rozgu nek se čuje nek se zna i to baš baš ne volim. Vijetnam volim jer su hrvati u većini prestrašena vrsta koja zazire od nepoznatog i neistraženog, pa ih tamo još uvijek nema u neograničenim količinama. I volim zato jer Vijetnam raste kao mlade biljčice u cik proljeća pa su ljudi tamo onda pozitivni i optimistični, zrače energijom najsličnijom onoj kojom mlade billjčice mašu svojim zelenim ručicama dok na miru i tišini pijem svoju prvu i jedinu dnevnu kavu. O Vijetnamu ti nisam nikad pričala zato jer si otišao odavde prije nego ja tamo, o Tajlandu onojednom jesam, činilo ti se kao da izmišljam, kao da je nemoguće da tako nešto postoji i kao da je tužno potrošiti život a ne vidjeti tako nešto što na svijetu postoji. Tužno je da, potrošiti život u sekiraciji u nekoj tako malenoj i ograničenoj bašti kao što je ovaj naš zatucani komadićak zemlje, ali stvari su nam uvijek onakve kakve nam se čine... ne znam gdje si sada, nadam se potajno da si već zaboravio sve ove naše debilane i sve nas redom i da si na nekom fantastičnom mjestu, jer, ono, kad se puno mučiš za života onda zaslužuješ samo fantastična mjesta, nekako, logično je, nekako nam se tako čini jer inače ne nalazimo smisao, a smisao je sve što želimo naći pa kad se smorimo od nenalaženja onda ga izmislimo, bilo bi skroz smisleno da je život samo neki test na kraju kojega je ocjena i nagrada, najveća nagrada čini mi se instant zaboravljanje svega ovdje... a ponekad, ipak, kako se neke stvari slažu i odvijaju, čini mi se kao da netko nevidljiv vuče konce i slaže kockice života kao ono kad kreneš negdje a pred tobom se gradi put tako da ne hodaš po blatu, ne ide mi vjerovanje u takve sile, totalno mi nedostaje veza između čvrste vjere i onoga što mi se čini, ali ponekad mi se ipak učini kao da si tu i slažeš kockice nama izvan dometa. A ponekad pomislim samo da bi možda volio znati što si sve propustio u zadnje dvije godine otkad te nema, nekako iz sigurnosti života čini se da se ne propušta ništa spektakularno, ali to ti je isto ono kako nam se čini, nepredvidljivost se čini najspektakularnijom, ali, opet, ali... mene je zaposlilo, dvaput, činilo se kao da sam odjednom tražena roba na tržištu rada, tržište rada nam se osušilo otkad su se otvorile brane razvijenog svijeta pa sve brzo i mlado pobjeglo i tako došao red na nas sredovječne, smorene i s kroničnim nedostatkom ambicije, postali smo tražena i cijenjena roba, cijenjena onako kao što se kod nas cijeni, cijeđenje i plaja na minimalcu, ali, eto, nismo na burzi... Prvi posao me stresao i razbudio, na drugome se uglavnom zabavljam i ne žalim. Brak stabilan. Smišljamo novu kuhinju. Žena ti je, naravno, već prodala onaj nesretni stan koje te dopao pred kraj života. Jer da joj je velik, jer da sam joj daleko, jer da ovo, jer da ono. Mladunče je reklo da ona to radi samo da mi ne natjerala da se bavim njome, drago mi je da trošim život okružena pametnim bićima. Sad se doselila bliže, u međuvremenu operisala štitnjaču jer da neka kvržica. Ne znam reći je li dobro ili loše što si izmakao svim njenim hipohondarskim ispadima, jer ne znam reći da li je iza onoga znaš ti mamu stajao humor ili možda ipak neka santa brige u maglovitoj dozi opuštenosti. Uglavnom, malo bolest, malo seoba, čini mi se da je ovu zimu uspješno prezimila u centru pažnje, što mene, što doktora, što investitora, kupaca, električara, prodavača, kupaca. Potrošila pun kua para, s onom njenom patetičnom penzijom ionako možeš samo ležat i čekat da ti prođu dani ako želiš biti u plusu, al, jbg, valjda ste zato radili, da možete sve spizditi pod stare dane. I da, bila sam ti na otoku! Prvi puta nakon trideset godina, radi one zemlje, koju je dida ostavio tebi, a ti si mijenjao s nekim strininim rođacima, pa sad ima ona gomila dalmatinskih imena koju treba počistiti, e da bi se shvatilo što je čije. Sad se to, kao uređuje, katastar i uređena država i to. Jedna zemlja ti je zarasla u draču, a ona pokraj mora još uvijek ima stare masline i stare smokve i lipo ju je vidjeti. Preko one prve zemlje ide cesta, to se moram raspitati o nekoj naknadi od uređene države koja koristi sada moju zemlju u svoje svrhe. Nije u redu. Uglavnom, stara kuća još se drži, strina je stara i debela i otpale su joj sve dlake s brade i ne bih ju prepoznala nikad, a ni ona mene. Njen mali sad je stari sredovječan muškarac, jedan od onih koje kada viđaš kako bauljaju ofucani po cesti pa se malo pitaš gdje je krenulo po zlu, uglavnom, kažu svi da je sad krenulo po dobru jer da mu je zadnji koktel tableta baš dobro sjeo i da se sad može s njime komunicirati. Pa smo malo komunicirali. Meni se ne čini bolestan, čini mi se samo kao jedan od onih ljudi koji su u jednom trenutku jednostavno odustali od sebe i svojega života, ili barem od svih onih snova o vlastitom životu, ili je to sve jedno te isto, pa se sad samo sklupčao u onom zapećku kraj peći i čeka da taj život razrušenih snova jednostavno nekako prođe sam od sebe. Druga strina me unaprijed upozorila da bi mi sve to zajedno moglo biti jako stresno, jer ja sam, kakti, osjetljiva, ali ustvari, nakraju, bio mi je to jedan jako lijepi dan i bila sam tamo jako sretna. Znaš, onojednom kad probaš malo živjeti po planinarskim skloništima, onda ti nije neki stres kada dođeš kod ljudi koji griju samo kuhinju na pećicu. A u kuhinji imaju teve, frizer, tekuću vodu i kuća se još drži i zidovi su još zdravi. Dida je to zbilja znao napraviti, onako, inžinjerski stabilno i dugoročno, reklo bi se. Pokazala mi je strina grob od tvojeg brata i sve one spomenike koje je još dida klesao pa eno ih, stoje. Prepoznaju se po raskošnim naslagama lišaja. I po savršeno izvedenim inžinjerskoumjetničkim linijama. Sve mi je to nekako izgledalo lijepo i bilo drago. I još uvijek ne znam reći da li mi je žao što te nismo nikad tamo odveli otkad si se razbolio, nekako nisam bila sigurna da bi to mogao podnijeti bez onih, razornih emocija i da ne bi bilo dobro nakraju. A nisi nikad ni tražio. To zato jer nikad ništa nisi ni tražio. Pretpostavljam da dida. I strogi odgoj. I to nekako, kad odrastaš u siromaštvu pa navikneš da svi snovi samo tonu kao lađice i da nemaš prava, pa se prepustiš. Pa se sada samo nadam da si na nekom fantastičnom mjestu slobodan od zemaljskih tereta. Onako, zaborav.
10.03.2018. u 11:16 | 7 Komentara | Print | # | ^