Čekajući zeleno

19.12.2017.

Opet je zaglavio na poslu dulje no što je računao. U posljednje vrijeme je učestalo da mu deset minuta prije završetka radnog dana onaj buzdovan od šefa uleti poput harpije u ured i utrapi novi snop nacrta na kojem se kočoperi natpis HITNO!!!

S tri uskličnika. Poput tri iglice za mozak-presuru. Samo bi tresnule s visine, odskočile od korice fascikle i zabile se u stol. Cap-cap-cap!

Što li mu znače ta tri uskličnika, kao da bi samo jedan uskličnik iza HITNO, bitno smanjio stupanj hitnosti. Enivej, ovako ga je trozub boga Posjedona ubadao među rebra, kao da mu je govorio - nema ti doma kume moj, a pogotovo mu je išla na nerve kvazimolećiva poza šefa koji bi mu kao u povjerenju prišapnuo - dao bih ja ovo nekom drugom, ali ajde reci pošteno, tko ovo može ako ne ti, tko!? Možda bi mu za trenutak, ali samo na trenutak, takvo priznanje i godilo, ali već u sljedećem bi postao svjestan činjenice da kad god se dijele povišice, taj isti buzdovandžija mu uvijek nekako zaboravi prići i kao u povjerenju reći - tko ovo može ako ne ti, tko?

Ah, ništa ništa, promrsio bi sebi u bradu i odradio još tih pola sata, sat, možda dva, kako kad. Njegove kolege iz ureda, oni isti koji kao nisu bili sposobni odraditi zadatke s tri uskličnika, već su odavno stigli do svojih domova, objedovali i sad se siti i mirni lupkaju po trbuščićima dok ubadaju programe na daljinskom.
Sve ćešće se pitao - što je pošlo krivo? Donedavno je izgledalo kao da su najbolje godine pred njim, a onda preko noći, isuviše naglo, postao je svjestan da su upravo te, najbolje, prohujale pored njega a da ih nije ni primijetio.

Nije bio glup a ni lijen, istina, imao je mrgudne faze, ali je u mnogim društvima bio rado viđen gost. Ipak, osjećao je da u svemu tome nedostaje neki šug, neki začin, neki tajni sastojak koji bi životu mogao dati viši smisao. Do ovih godina sve se već nekako moralo posložiti, ali eto - nije.
Netko mu je jednom spočitnuo da je bolesno neambiciozan. Isprva ga je to nasmijalo a nešto kasnije i zabrinulo. Doduše, nije se mogao odlučiti boli li ga više ovo "bolesno" ili "neambiciozno".

Nije se mogao otresti osjećaja da se stalno nalazi u krivom redu, kao pred blagajnama supermarketa. Kako to da uvijek red kojeg on odabere stoji nepomično ili u najboljem slučaju napreduje kilavo da kilavije ne može, dok srećkovići iz susjednih ešalona prolaze bez muke? To nije pravedno! Nenaviknut na laktanje i gurkanje, uvjeren da za sve na ovome svijetu postoji red, razlog i način, ostao je previše dugo u sporednoj traci.

Nakon posla, obično bi se kući vraćao autobusom, ali ovoga puta je odlučio razdaljinu od tri kilometra proći pješice. Grad pored njega disao je teško poput sušićavog starca i mada su ulice blistale osvijetljene bezbrojnim lampicama i blagdanskim uresima, nije se mogla sakriti duboka potištenost njegovih mračnih kutaka.

Štoviše, pomislio je, evo da me ovog trena kakav mulac zaskoči iz mraka i mlatne bejzbol-palicom ili da me neki obijesni vozač izravna s trotoarom, što bi ostalo zapisano kao najveće postignuće mog života? Skoro pa ništa, možda jedino zgoda kad su lokalne novine objavile kratku crticu kako je u njegovom vrtu, o kojem se istinu govoreći i nije previše strasno brinuo, na jedinom stablu limuna izrastao gigantski plod težak gotovo sedamdeset i pet dekagrama! Izrezao je taj članak iz novina, par rečenica s potpisom novinara S.M, a iznad teksta slika na kojoj se vide i on i divovski limun i onako odoka, teško bi čovjek prepoznao tko je od njih dvoje kiseliji. Život mu je tada ponudio limun, ali on očito od njega nije umio napraviti limunadu.

Ona će tog popodneva krenuti u grad da bi kupila poklone za svoje nećakinje. Već naslućuje kako će je ovo predbožićno vrijeme raznježiti i da će potrošiti i više nego što je planirala, ali eto, pomislit će, jednom je u godini Božić, jedna je i sestra, jedino su nećakinje dvije. Uostalom, djevojčice je obožavaju, a ni njoj samoj nije mrsko. I te kako joj godi uloga tete koja je uvijek tu kad zatreba, lako joj se povjeriti, puna je razumijevanja i nije onako stroga kao što mama zna biti.

Odlučila je da će dati otkaz posljednjeg dana ove godine i započeti novi, samostalni projekt. Ispočetka može raditi i od kuće, ako posao krene, iznajmit će neki prostor. Sve će biti dobro - hrabrila je samu sebe.

Pogledi su im se sreli dok su čekali zeleno svjetlo na semaforu. On s jedne, ona s druge strane pješačkog prijelaza. Studen se hvatala za ogoljele grane drveća, a između njih su jurili automobili kao mrlje na ekranu, kao smetnje na televizoru iz sedamdesetih. Učinila mu se poznatom, kao da ju je već nekad negdje vidio, ali nije mogao razabrati kako, kad i gdje. Nije mogao ne primijetiti skladne linije njenog lica i sneni sjaj koji je izvirao iz bademastih očiju.

S druge strane, ona je osjetila da je kontakt očima trajao djelić sekunde predugo pa je lagano oborila pogled. Primijetila je njegove cipele, čvrste, solidne, debelih potplata, obrubljene dodatnim slojem kože. Takve bi, pomislila je, zasigurno nosio i njezin otac da je poživio. A onda je uočila kišobran koji se klatio u njegovoj ruci. Bio je to velik kišobran živih boja i to joj se svidjelo. Grozila se tamnih kišobrana i nikad joj nije bilo jasno zašto je upravo crna boja najčešća, kao da nema dovoljno mraka u kišnim danima i bez crnih kišobrana.

Ipak, ovaj se veseli kišobran nikako nije uklapao u njegovu pojavu. Mada je bio sklopljen, vidjelo se da je prevelik za samo jednu osobu. To bi trebao biti kišobran za dvoje, definitivno.
Misli joj je prenuo zeleni čovjek.čuljak na semaforu i odmah potom zvučni signal bip-bip-bip-bip-bip!

Mimoišli su se bez riječi i pogleda. Samo je pramen njene kose nošen vjetrom s juga na trenutak poškakljao lice neambicioznog nositelja kišobrana za dvoje. Htio se okrenuti za njom i reći "pardon" ali eto - nije. Nije ni njoj bilo ugodno, ma kud li je taj vjetar morao zapuhati baš u trenutku kad su se mimoilazili. Ali dobro, što ćeš sad. Nastavila je svojim putem kao da se ništa nije zbilo.

Mogla je to biti njihova priča. Ali eto - nije.

<< Arhiva >>