Prosječni život običnog smrtnika https://blog.dnevnik.hr/prosjecnizivot-obicnogsmrtnika

subota, 29.07.2017.

O feminizmu ilitiga zašto pobogu?

Koliko puta dnevno se čuje riječ feminizam? Novine, televizija, društvene mreže, web portali, radio, ploče, kasete, cd-i, usb stickovi... samo iskače feminizam, zenska potlačenost, zenska nadmoć. Žene moje drage, znate li vi uopće što je potlačenost, što je feminizam? Kako je feminizam uopće krenuo? I koliko ste zastranile od izvornog pojma?

Žena sam. I prezirem moderni feminizam. Dopustite za početak jednu kratku crticu iz vlastitog života.

Odrasla sam sa bratom i dva bratića. Bila sam najmlađe dijete i jedino žensko dijete dugo vremena. Nekoliko godina nakon mene na svijet je došao još jedan bratić. Dakle njih četvorica i ja. Odrasla sam na selu, gdje je oduvijek bila jasna raspodjela spolova, i gdje je sve više-manje bivalo tradicionalno. Odrastajući tako nebrojeno sam puta čula rečenice "zato što si žensko", i "zato jer je on muško".
-Zašto se ja ne smijem popeti na jabuku?
-Zato što si žensko.
-Zašto on može ići tamo sam a ja ne?
-Zato što je on muško.
Naravno, pojavljivao se prkos. S obzirom da sam odrastala među muškom populacijom, vrijeđala sam se na te rečenice, jer sam smatrala da sam im ravnopravna, i da sam sposobna za sve za što su i oni sposobni. Osim pišanja stojećki.
Moji roditelji su bili drugačijeg mišljenja, i zabrane su se nastavile. Tada to nisam shvaćala, ali to je vjerojatno bilo doba kada sam odlučila dokazati svijetu i samoj sebi da nisam slabašna ženskica koja će tražiti pomoć. Kroz pubertet sam prošla prgavo, u smislu da sam davala do znanja ako ćeš čačkati mečku, mečka će napasti. Danas se smijem kad pomislim kako sam smiješno izgledala, kao pekinezer kad se razljuti.

Prvo dokazivanje je stiglo kad je stigao i prvi posao, sa 17 godina. Pomoćna radnica u kuhinji. U nijednom trenutku nisam zatražila pomoć dok sam teglila kante pune smeća, lonce u koje stanem ja cijela i vreće pune kupusa. Misao vodilja mi je bila čemu služim ako ću za sve tražiti pomoć. Takav stav se nastavio sve ostale godine sa svim ostalim poslovima. Na žalost mojih nogu i leđa. Na radost svih mojih šefova. I uvijek je bila prisutna ta prokleta misao vodilja: "ako moj muški kolega nosi bačvu od 50 litara, zašto ne bi i ja? Isto smo plaćeni, onda valjda i isti posao moramo obavljati".
I onda su došle moderne feministice, sa galamom o ravnopravnosti, dapače nadmoći žena, o zapošljavanju više žena, ali gle čuda, samo na finim, uredskim i politički protkanim poslovima.

Počela se zahtijevati jednosmjerno orijentirana ravnopravnost, gdje su odjednom muškarci postali neprijatelj broj jedan, ništkoristi i utezi koji koče modernu ženu da zablista u punom sjaju. Da prostite, veću hrpu sranja dugo nisam čula.
Žene su se nekada borile za pravo glasa i pravo rada općenito, i što smo na kraju svega dobili od toga? Dobili smo današnje moderne nezavisne žene, koje pod opaskom "ravnopravnosti" nameću svoju volju i paradiraju pod stavom "žene su bolje od muškaraca".

Ono što je također zanimljivo kako te iste moderne nezavisne žene ustuknu čim osjete mali dašak surove strane ravnopravnosti, i odjednom se ploča okrene na dobru staru "ali ja sam žensko, za mene vrijede drugačija pravila". Licemjerje u punom sjaju. To bi dakle značilo da ja tebe mogu šamarati koliko želim, ali ako mi ti vratiš, to je nasilje nad ženama. To bi značilo da ćeš ti meni plaćati sve večere, ali ako zatražiš da ja platim, ti si snob i škrtica. To bi značilo da ćemo oboje konobariti i imati istu plaću ali ja neću ponesti nijednu gajbu jer sam žena. Halo svijete!

Da se razumijemo, ovo nije oda muškarcima, niti stajanje u njihovu obranu. Ovo je jednostavno izbacivanje frustracija jedne "moderne" žene koju nijedom, ali niti jednom u njezinih 26 godina života muškarac nije gledao svisoka niti ju je omalovažavao. A zašto? Jer sam radila sve što su i oni radili. Jer nijednom nisam za nekog lošeg pomislila da je muška svinja, već da je loša osoba. Jer sam se trudila biti ravnopravna u punom smislu riječi, nekad je išlo, nekad nije, ali sam se trudila, i još uvijek se trudim.
Ne znam na kakve to muškarce žene nailaze, ali ja sam zadnji put čula "ne možeš zato jer si žensko" dok sam bila mala, što će reći da mi nijedan muškarac u mojem odraslom životu nije rekao da sam ja samo žensko i da nešto ne mogu zbog svojeg spola. Naravno, još uvijek ne mogu piškiti stojećki i zbog toga ću ima vječno biti zavidna.

Ima li neka pouka u ovom mom nabacivanju misli? Ne znam, ovo je zbilja sam jedan frustrirani tekst. Dame, želite poštovanje? Želite ravnopravnost? Uzmite trimer u ruke pa pokosite dvorište. Uzmite lopatu u ruke pa očistite snijeg ispred ulaza. Gledajte što majstor radi pa ćete idući put znati same popraviti cijev koja curi. Ali to nije ravnopravnost koju želite, zar ne? To je rezervirano samo za nas budale. Toliko od mene.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog sam otvorila iz jednostavnog razloga da podijelim svoje skromne misli sa ostatkom svijeta u nadi da će se pronaći pokoji istomišljenik. Dakle, ništa drugo do mojeg pogleda i perspektive na svakodnevni tok života.

The way I see it, every life is a pile of good things and bad things. The good things don't always soften the bad things, but vice-versa, the bad things don't necessarily spoil the good things and make them unimportant.

The universe is big. It’s vast and complicated and ridiculous. And sometimes, very rarely, impossible things just happen and we call them miracles.