Prosječni život običnog smrtnika https://blog.dnevnik.hr/prosjecnizivot-obicnogsmrtnika

srijeda, 22.03.2017.

Guess who's back?

Toliko dugo nisam pisala da sam se jedva prisjetila vlastite lozinke. A zašto? Eto, život se upleo, tako reći. Od potrage za poslom, životom u novoj okolini, brojanja svake kune pa do konačnog pronalaska iole dobrog posla i pokoje kune viška, dosta toga se zbilo. Tu sam sad gdje jesam, i valjalo bi malo podijeliti iskustvo.

Posao koji trenutno imam je ponovno konobarenje, ali mogu sa sigurnošću reći najbolje do sada. Kafić u sklopu dječje igraonice, gdje nema pijanaca i barskih tuča, plaća redovita i za moje standarde aman-taman, kolegice simpatične i susretljive i šef koji ne viče (još uvijek se navikavam na to) i koji je svjestan mojeg iskustva i poštuje to. Kao i na svakom poslu, pojave se tu i tamo ljudi koji te izbace iz takta, ljudi koji imaju čudne prohtjeve i ljudi koji imaju ti-si-moj-sluga kompleks, ali ne u tolikoj količini na koju sam prethodno navikla. Više ne odlazim sa grčem u želucu na posao to je ono što mi je najbitnije.

Nekako se naslućuje dolazak jednog ALI, no to je čisto jedna anegdotica koja se dogodila u proteklih tjedan dana koja mi je, recimo, simpatična.

Često nam dolazi jedan postariji čovjek koji je rođen da bude mrgud i da mrzi cijeli svijet oko sebe. Mislim da svi znamo jednu takvu osobu koja voli pljuvati po današnjem svijetu, politici, sunčanom danu, kišnom danu, mačićima i psićima i svemu ostalom što im zapne za oko, jer se, gle čuda, sve kosi sa njihovim mišljenjem. To bi bio okvirni opis ovog ''gospodina''.
U početku su mi kolegice rekle kako ''gospodin'' voli kad mu se mi konobarice kesimo na svaku njegovu riječ i kad smo ekstra ljubazne pa on na svoju kavu od 8 kuna doda jednu kunu manče. Programirana da se smješkam ljubazno kretenima, smatrala sam da to uopće nije problem. No, svaki put kada bi ''gospodin'' naišao, nalazila sam samu sebe kako se sve teže smješkam. ''Gospodin'' je uvijek dolazio sa nekom žalbom:
-8 kuna kava??!! Kakve su to cijene, kakve su to guposti, politika, država, bla bla bla (ali dolazi on i dalje na skupu kavu)
-kakva je to buka, ne može čovjek ni misliti koliko je glasno, ovdje vam je užasno i odvratno (u dječjoj si igraonici, naravno da djeca viču i da je glasna muzika, ali ti i dalje sjediš i žališ se)
-zašto ja ne plaćam kavu za djelatnike koja je jeftinija, kad sam već stalno tu (možda zato što nisi djelatnik!!!!)
Sve bi se to dalo prožvakati da ''gospodin'' nema osebujan vokabular kad se sprema platiti kavu, pri čemu omalovažava i vrijeđa moje kolegice i mene:
-Za koliko biste pristale?
-8 kuna vam je kava.
- Za toliko bi pristale? Dobro je znati.
Drugom prilikom:
-Mogu li ja platiti?
-8 kuna vam je kava.
-Žena prima novac? Zanimljivo, zanimljivo.

Iziritirana takvim insinuacijama, počela sam ga prezirati iz dna duše, i dok su se moje kolegice nastavile smješkati ''gospodinu'', ja sam po prvi put otkad radim ovaj posao prestala sa osmijehom, i počela čekati dan kad ću puknuti i otjerati ga na vlastitu odgovornost.

Jednog dana, dok sam bila sama u smjeni, dolazi ''gospodin'' i naručuje kavu, a ja mu je donosim. Sjedi neko vrijeme, istražuje tko zna šta na mobitelu, i kad je došlo vrijeme da plati, uviđa da nema novca kod sebe. Ja strpljivo stojim kraj njega i čekam dok on kopa po novčaniku i džepovima i ne pronalazi ni kune. Izvlači osobnu iz novčanika:
-drži to dok ne odem po novce.
Sa kamenim licem odgovaram:
-ne treba, vjerujem da ćete se vratiti i platiti.
Odlazim za šank, i on prilazi i pruža mi kartu za gradski bus:
-primate li ovo? ovo vrijedi više od kave.
Mrtva-hladna odgovaram:
-žao mi je, ne primamo karte za bus umjesto novca.
''Gospodin'' odlazi i kaže da će donesti novce.

Došao je platiti kad je već kolegica došla a ja bila u skladištu, tako da se uspio njoj požaliti kako nisam htjela uzeti kartu i kako mu je žao što umjesto mene nisu bile ona ili druga kolegica jer je uvjeren kako bi ga one pustile. Naravno da ne bi.

Od toga je prošlo nekoliko dana i jedan dan opet dolazi na kavu ''gospodin'', i ovaj put ga poslužuje moja druga kolegica. Kada se vratila u šank, počela mi je pričati kako se žali na mene, kako sam ja krivo shvatila, da on nije mislio sa kartom platiti već samo ostaviti kao osiguranje da će se vratiti. Moš' si misliti. Na kraju svega je izjavio kako više neće dolaziti u moju smjenu, dolazit će samo kad su kolegice tamo. Ajme ne, kakvu mi je samo štetu učinio hahaha. Misli ''gospodin'' da me ražalostio, ne znam kako ću živjeti sa tom spoznajom.

Ostalim gostima se i dalje smješkam, čak i onima pomalo bezobraznim, ali shvatila sam jednu stvar, to jest, shvatila sam je odavno, ali počet ću je sada primjenjivati: gost nije uvijek u pravu! Gost nema pravo insinuirati da se prodajem za 8 kuna, nema me pravo vrijeđati i očekivati da ću se smješkati dok mi on kao psetu baca jednu kunu. Nema apsolutno nikakvo pravo.
Koje pravo ima gost? Ima pravo požaliti se ako sam bez ikakvog razloga bezobrazna, ima pravo požaliti se ako napravim lošu kavu, ako zaboravim narudžbu i ako namjerno ignoriram njihov stol. Sve ostalo je čista ljudska zloba.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog sam otvorila iz jednostavnog razloga da podijelim svoje skromne misli sa ostatkom svijeta u nadi da će se pronaći pokoji istomišljenik. Dakle, ništa drugo do mojeg pogleda i perspektive na svakodnevni tok života.

The way I see it, every life is a pile of good things and bad things. The good things don't always soften the bad things, but vice-versa, the bad things don't necessarily spoil the good things and make them unimportant.

The universe is big. It’s vast and complicated and ridiculous. And sometimes, very rarely, impossible things just happen and we call them miracles.