neki dan i kameno doba

  veljača, 2017  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28          

Veljača 2017 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga


Linkovi

23.02.2017., četvrtak

Ples oko logorske vatre (Čaga je bol...)



Još su nas i oni najstariji latini učili da je kretanje život. Kao da to oni prije njih nisu znali. Kako ne bi znali kad im je svako nepotrebno zastajkivanje radilo o glavi! Krećeš se u grupi i sve je u redu dok biološke potrebe ne zazovu. Skreneš u privatnost prvog grma kraj puta, a onda kukusigamajci! Možeš birat' kako ćeš skončat'. Ili je zmija, ili je medvjed već zauzeo isto grmlje iz istih razloga, ili je klopka koju je postavio neko s čela kolone... tisuću načina! ''Il' se kreći il' će krvca teći'' kao što je opjevao... e sad neznam je li Vladimir Nazor ili Kemal Monteno...Neko je od njih dvojice. U svakom slučaju, od pamtivijeka je čovjek osuđen na pokret, na gibanje...bilo što, samo nek' je moving. Naravno, tragove određenih vrsta pokreta i kretanja uopće našlo se i na zidovima špilja a jedna od otkrivenih praslikovnica priča ovakvu priču:

U to davno doba izumrlih vrsta i netom otkrivene vatre, živjelo je malo pleme špiljskih ljudi. Svatko sa svojom ulogom, većom ili manjom u svom ne predugom životu na netom ohlađenoj Zemlji.
Ime našeg heroja bilo je, kako šturi zapisi kažu, Sačmara Grožđe. Samo ime nema veze s modernim oružjem, podrazumijeva se. Svatko je u to doba ime dobivao prema nečemu što bi toj osobi bilo svojstveno, najčešće u opisnom smislu.
Stoga, preporučujem čitatelju da pokuša odvojiti ime na samo dva sloga pa će biti jasnije otkud našem junaku upravo to ime.

Dakle, Sačmara je Grožđe u plemenu slovio kao vrstan lovac. U tandemu s bratom Zmijom U Krznu ostvarivao je lovačke pothvate o kojima su kružile priče daleko izvan granica plemena. Jednom je kažu, natjerao u stampedo cijelo stado mamuta, samo s toljagom u ruci! No pitanje je, da li su se mamuti uplašili toljage ili nečega što je Sačmara vukao za sobom odmalena i po čemu je na kraju i dobio ime? Bilo kako bilo, zahvaljujući velikim uspjesima u lovu, Sačmara je bio izuzetno cijenjen i slavljen u plemenu jer, nije mala stvar živjeti okružen obiljem hrane i ne znati za glad dok se rođaci iz udaljenih sela bore i međusobno i sa svom silom strvinara za otpali papak divlje svinje. Kako to obično biva, a pravilo vrijedi i danas, kad problema nema-valja ga izmisliti. Tako se desilo da pleme sve manje doživljava Sačmaru kao idealnog mužjaka i kao uzor po svim kriterijima ondašnjeg vremena. Sačmara nije imao životnu družicu a to je nešto što je postajalo plemenski problem. Bar su to njegovi suplemenici tako doživljavali, a u nedostatku konkretnijeg taj je problem trebalo hitno riješiti. Stoga je plemenski vođa sazvao Vijeće starješina te naložio Sačmari da u što kraćem roku promjeni svoj status lovca-samca u status lovca-obiteljskog čovjeka. Kako je to vrijeme sam život predstavljao krajnje opasnu stvar tako je i pronalazak životne družice bio ne manje pogibeljan jer, lako je za pretpostaviti, takav je čin bio prema prastarim zakonima uvjetovan strogim pravilima.

Dakle, znalo se da odabrana družica mora biti dovedena iz što manje prijateljskog plemena. Nadalje, to za sobom povlači cijeli niz pogibeljnih situacija koje se mladom ženiku priječe na putu braka.
Sljedeće, odabrana kandidatkinja ne smije pristati na ponuđeni brak dok ne prođe obredno nagovaranje. Vezano uz to, obredno nagovaranje se ne priznaje ako obje strane, jedna drugoj ne puste krv. Tijekom obreda dozvoljeno je korištenje svih dostupnih alata i oružja kao i upotreba vatre. Sam teren rituala je proizvoljan. U pećini, na stablu, u močvari, stepi... sve je u granicama postavljenih pravila. Na kraju svakog obreda, kao kruna eventa, potreban je još samo blagoslov najstarijeg člana najuže obitelji mlade. Otac, majka, brat, sestra... I nije važno pod kojim se uvjetima taj blagoslov dobije. Pod mukama, u agoniji sa zadnjim dahom, pomoću prijevare... Dozvoljeno je.

Sačmara je znao za priču o Mokroj Ribici. Neki kažu, divljoj i ubitačnoj jer Mokra je do sada bila nekoliko puta ''prošena'', ali se nikad nijedan prosac nije vratio u pleme. Kao rođenom lovcu, Sačmari je Mokra Ribica bila itekakav izazov, a hrabrom kakav je bio, opasnost po život nije značila ništa. Često je izgarao od želje da provjeri istinitost svih tih priča koje su dopirale do njegovog plemena, ali svakodnevne lovne obaveze su ublažavale takve težnje. No sada se pruža idealna prilika da i tu famu istjera na čistac.
Na pitanje Vijeća, Sačmara Grožđe se javno izjasnio o imenu svoje odabranice. Bit će to Mokra Ribica ili nijedna druga. Pravila su nalagala da se Vijeće s tim odabirom složi. Sljedeće je jutro Sačmara krenuo na put prema udaljenim planinama.

Putovao je već danima u smjeru kojeg je pratio sjećajući se orijentira iz priča o Mokroj. Dva dana prema planini što liči na glavu Želea Iz Nosa, rođaka iz plemena, potom skrenuti kod Urinbare Bivolove pa nastaviti još tri dana u tom pravcu. Kod biljke što izgleda kao treća noga Medvjeđe Noge bi trebao biti blizu. Tu je naumio prenoćiti, ali kad se spustio mrak lako je zamijetio odsjaj logorske vatre u daljini. Odustao je od spavanja kad je već toliko blizu pa je požurio u pravcu svjetla.

Brzo je stigao. Adrenalin je pomogao da tu udaljenost svlada u maniri super praheroja. Skriven iza grmolikog raslinja promatrao je događanje kraj vatre. Tad ju je ugledao. Znao je da je to ona i da tu nema dvojbe.
Stajala je ispred vatre s jednom rukom na boku, lagano raširenog stava, ispred nje su stajali mužjaci u redu, svaki s toljagom u ruci. Jedan po jedan je prilazio, zamahnuo toljagom prema njenoj glavi, ali bi ga teška šamarčina Mokre Ribice složila na tlo bez mogućnosti ustajanja vlastitim snagama.
Nakon svakog šamara, pleme je s odobravanjem skandiralo i uz smijeh se rugalo svakom odbijenom proscu.

Sačmara je bio očaran. Kakva ženka!! Koja elegancija!! Koja snaga!! Nema tog bivola i te divlje svinje koja joj je ravna!
Vidi te šamarčine!!
Uz svu tu euforiju, Sačmara je ipak uspio skovati plan na licu mjesta. Naučilo ga tome iskustvo top lovca. Koristeći sjene, priključiti se redu već polusvjesnih prosaca, iskoristiti rutinu u koju je Mokra Ribica već dobrano zapala šamarajući iste prosce već četvrtu seriju za redom, a potom uz prednost vlastite svježine iznenaditi Mokru, odvaliti je toljagom, dokusuriti poluonesviještene prosce, rastjerati žene i starce iz publike, naći njenu obitelj i natjerati ih da ga priznaju za zeta.

U osnovi, sasvim jednostavno. Kvaka je samo u brzini, a od Sačmare nema bržeg. Zgurivši se što je više moguće krenuo je polupuzeći prema redu prosaca kloneći se svakog i najmanje osvijetljenog dijela. Na korak od reda, kad je vjetar promijenio odsjaj vatre, Sačmara se u jednom skoku priključio redu kao da je već satima u koloni. Nitko nije ni primijetio!

Strpljivo je čekao da svaki u redu ponovno dobije svoju porciju odbijanja, lagano se klateći na nogama kao i svi ostali u redu nakon cijelog niza šamaranja. Još trojica ispred njega. Još dvojica!
Srce stade tući kao onaj majmun, kad je ulovio Zmiju u Krznu sa svojom ženkom u neprikladnoj pozi. Kako je preživio, ni Zmija osobno se ne sjeća, ali to je već jedna druga priča.

Ostao je još samo jedan. Sačmara zatvori oči ne bi li smirio disanje i ruke i noge i sve što mu se na tijelu neobuzdano klati. Polako uspijeva. Vid mu više nije toliko zamagljen, a disanje mu više toliko ne bubnja u ušima. Jadnik do njega je pao i ne mrda.
Više se ne diže, a izgleda da i neće. Prepreka ali mala. Glasan uzdah pa se prolomi Sačmarin bojni poklič znan naširoko.
Uz skok preko nesvjesnog mužjaka te koristeći njegovo mlohavo tijelo kao odskočnu dasku, zavitla Sačmara toljagu pravo prema plemenitoj glavi Mokre Ribice.
Mokra se kao prekaljena udavača ipak nije dala tek tako iznenaditi. Gipkim se pokretom izvinula u stranu propuštajući Sačmarin let koji završava usred vatre. Koristeći svoje atletske sposobnosti i spomenutu brzinu, Sačmara iskoči iz plamena nedodirnut, ali ipak nedovoljno brzo da bi spasio i prirepak po kojem je dobio ime. Njegov ponos koji mu je bio i ljepši i draži od najljepše paunove lepeze sada se dimio kao gomila bizonovog izmeta u ljetno jutro, samo što je popratni miris bio gušći i žešći.
Mokroj je Ribici na tren pozlilo kad je nepažnjom udahnula iz tog magličastog oblaka pa je boreći se s mučninom pridržavala jednom rukom usta u drugom pozadinu da spriječi ako nešto i od tamo krene.
Stala se vrtjeti oko sebe tražeći podobno mjesto za pad ako nesvjestica pobjedi, ali ratnica u njoj ipak prevlada pa stane pogledom tražiti nepoznatog uljeza s ubojitim oružjem.
Zaboravivši u trenu nemilu situaciju, Sačmara se ponovo okomi na svoj plijen dižući toljagu na svadbeni udarac, no Mokra je već spremna i opet se spretno izvije u stranu uzvraćajući u kontranapadu lijevim krošeom. Sagnuvši se prema unaprijed Sačmara uspje eskivirati taj pokušaj pustivši glasno vjetar u smjeru Mokre.
Prenaglo se sagnuvši, efekt je bio i previše efektan. Pod prevelikim pritiskom uslijed saginjanja, ''vjetar' je dosegao plamen vatre pa se zapalivši vratio Sačmari u mjesto ispaljivanja. Krik je bio zastrašujuć. Od krika se i Mokra Ribica na moment ukočila, a pleme je cijelu sliku popratilo s glasnim ''WOOOW''!
Okrenuvši se hitro kao tigar Sačmara iskoristi trenutnu otupjelost Mokre i u preciznom je forehandu uspije dokačiti vrhom toljage ravno po bradi. Za Mokru je Ribicu nastupio mrak i san bez snova. Vidjevši da je uz pomoć lucky puncha polučio nenadanu pobjedu Sačmara krikne još jednom kao neprikosnoveni šampion svog plemena.
Ne gubeći vrijeme dok je pleme Mokre Ribice još sporo dolazilo ka svijesti, pronađe u prvom redu roditelje Mokre Ribice. Nije bilo teško pogoditi. Majka je imala istu plameno crvenu dlaku na leđima kao i Mokra, a otac je morao biti onaj lijevo ili desno od majke.
Sačmara potegne toljagom lijevog koji se prevrne na bok. Zatim se nadvije nad desnog s toljagom u zraku i režeći. U toj je makljaži onaj njegov grumenasti, smeđi prirepak došao ispred njega još uvijek se dimeći, a smrad je natjerao i oca i majku Mokre Ribice da pognu glavu i pokriju rukama usta što je bio univerzalni znak predaje pećinskih ljudi.

Kao i svaki Sačmarin pothvat, tako je i ovaj prepričavan generacijama. Svaki je govornik uspio vjerno prikazati sve pokrete proizašle tijekom obredne prošnje. Vremenom su neki pokreti promijenjeni, neki su dodani, neki su zaboravljeni ali znanstvenici tvrde da sve iz te priče koja se prenosila s koljena na koljeno te koja je ovjekovječena na zidu te špilje nije ništa drugo već prvi prikaz prapovijesnog plesa. A znanstvenici valjda znaju.




- 09:51 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>