Vez
Postoje razne vrste vezova, ovisno o mjestu vezivanja, objektu vezivanja, materijalu sa kojim se veze ili veže, ovisno o duljini-trajnosti vezivanja-nevezivanja, ovisno o slobodi.
Vez za brodove je jednostavan. Precizirano mu je mjesto i način vezivanja.
Vez iglom i koncem ima razne varijacije, ovisno o motivu, materijalu sa kojim ili na kome se radi, ovisno u koju svrhu se radi, a ponajviše o spretnosti i umijeću onog tko ga stvara.
Vez, veze, vezivanja ljudi su najsloženije, a najjače su upravo one kod kojih je taj vez, veza, vezivanje nevidljivo oku, ali se ćuti duboko u nutrini.
Vežemo se uz mjesta rođenja, življenja, rada, mjesta koje smo posjetili, ona u kome živi netko nama drag, uz neku važnu klupu, uz.... Tu puštamo naše korijenje.
Vežemo se uz prirodu, ili priroda veže nas uz sebe sa svojom raskoši boja, oblika, zvukova i onda postajemo dio parka sa brezama, dio planine, mora, ravnice, rijeke, jezera, cvijeta.... Ta nas veza i stopljenost hrani, čini boljima, slobodnijima....
Vezivanje uz stvari čini nam život ponekad lakšim, no najčešće nas pretvara u robove tih istih stvari i treba nam ih stalno više, stalno nove, bolje, što zbog nas, a što zbog ljudi kojima ih pokazujemo.
Vezani smo i uz aktivnosti, one u kojima smo mi onakvi kakvi jesmo, ili kakvi bi željeli biti, a ne usudimo se. Vezani smo onda uz pisanje, slikanje, glazbu, jedrenje, putovanja, učenja....
Vezove, vezivanja najčešće biramo sami, biramo mjesto i jačinu veza, trajanje, a ponekad mjesto i aktivnosti izaberu nas.
Najsloženiji su vezovi uz ljude.Vežu nas krvne veze, prijateljske, ljubavničke, suradničke, susjedske....
Ponekad znamo zašto se vežemo uz nekog, ponekad ne. Ponekad je dovoljan pogled, osmjeh, slučajan dodir, riječ i ostajemo na vezu za cijeli život, vezama koje ostali ne vide. Ponekad smo vezani prstenom, riječju, prostorom, zavjetom i svi to vide i sve je u redu sve dok onaj drugi u toj vezi na naš zajednički vez ne veže neki drugi brod. Pucaju tada vezovi, poneki se uspije sačuvati, pokrpati, ojačati, a neki se prekinu zauvijek i ostavljaju prazno mjesto za novi vez, ili ranu koja zarašćuje dugo, dugo.
Postoje razne vrste vezova, vezivanja i bez njih ne možemo.Treba nam onaj drugi, trebaju nam naši korijeni uz koje smo vezani, treba nam snaga za osvajanje daljina, onih oko nas i onih u nama. Mnogi će učeni i pametni reči da nam ne trebaju, da vez nosimo u sebi, da je jedino veza sa nama samima bitna, ali tu vezu podrazumijevam.
Volim svoja vezivanja uz prostor i ljude, volim te vezove na putu jer mi daju sigurnost, luku za odmor i predah, snagu za danas i sutra.
Najdraži su mi vezovi oni nevidljivi, oni koje istovremeno stvaramo oboje, koji nam daju slobodu i koji su jači od zavjeta i vidljivosti, koji su uronjeni u nas i mi u njih.
Ja svoje vezove čuvam u pinklecu i oni čuvaju mene.
Oni su moje korijenje, snaga, moji putokazi, moji svjetionici, moja oaza mira....a ja sam putnik, mornar, svjetioničar, čuvarica vezova i nevidljivih niti vezivanja.
|
