Da samo znaš što sam prošla ja...

utorak, 27.12.2016.

Pozdrav svima i dobrodošli natrag na moj prigodno preuređeni blog. Želim svima prvo čestitati Božić, nadam se da ste ga ugodno proveli, papali i da ste dobili lijepe uspomene od najdražih.
Nakon kraće ( meni se činilo jako dugo ) stanke, moji se prstići vraćaju tipkanju postova i bloganju. Gdje sam bila i što sam radila? Zašto nisam pisala? Jeste li mi falili? Odgovori u nastavku.

Uglavnom me okupirao faks i svaki put kada bih se vratila s učenja doma bih jednostavno zaspala i odgađala bih pisanje, a i nisam imala pretjerane inspiracije pa mi je bilo draže ne forsirati.

Zato ću vam sada predstaviti najbolje trenutke ovih mjesec dana izbivanja. Dino Merlin u Areni Zagreb kao broj 1!

Dva sata fenomenalnog pjevanja i plesanja, noć za pamćenje. Dino me iznova oduševio i otpjevao meni i dečku ''našu pjesmu''. Godinama volim Dinu i nije me razočarao.



Broj dva je advent u Grazu! Gradić koji je po dekoracijama, ambijentu i atmosferi nadmašio zagrebački advent, toliko stila, detalja, a opet sve ne prenapadno. Dečko i ja obišli smo cijeli grad, od starog do novog djela, pogledali sve znamenitosti i zapravo se cijelo vrijeme, divili Grazu. Definitivno jedan od boljih izleta.


Brončanu medalju odnosi događaj broj 3 - svadba. Moj bratić odlučio je sedmogodišnju vezu okruniti brakom i dečko i ja smo bili gosti. Kad mi netko spomene svadbu, ja čujem 'hrana', a to je nešto što nije nedostajalo. Hoćeš ribu, meso, povrće, juhu? Imaš sve. I kolače, naravno. Glazba i atmosfera ugodni, plesali smo, pjevali, ostali do fajrunta.


Mjesec mi je, sve u svemu prošao mirno. Bilo je naravno uspona i padova, ali prosinac će ostati zapamćen kao dobar mjesec. Planiram ga ispratiti u Sarajevu uz, pogodite, Dinu Merlina i dočekati još bolji siječanj.
Falilo mi je pisanje, a i čitanje, iako sam se htjela odmoriti, uzeti pauzu od virtuale i prepustiti se stvarnosti. Bilo je odlično, ali pisanje je i dalje moja oaza i sad sam se vratila i opet vas planiram daviti postovima.

Kako ste vi proveli mjesec na odmaku i blagdane? I da, sad više nije prerano za vječno pitanje - di ste za Novu?

Do čitanja!


U posljednje vrijeme nekako ide

srijeda, 30.11.2016.

Ali ima još dana kada zadrhtim...

Vrijeme liječi sve. Barem sam tako mislila. A onda si mi se javio s tim pismom. Ma tko još piše pisma, dragi? Pročitala sam ( ne zovi me lutko, ne više ) iako sam razmišljala treba li mi to? Trebaju li mi tvoje isprike i opravdanja, ali odlučila sam ti ( ili možda sebi ) dati šansu.
Znaš što ti jedino vjerujem? Da sam ti bila mirna luka, kako si napisao. Da si sa mnom bio siguran. Ja sam te uvijek primala natrag.

Dragi, možda je vrijeme da i ja tebe iznenadim kao što si ti mene pismom.
Znala sam sve. Sve i prije nego što sam te vidjela. Nisam, ipak, mala glupa poslušna ženica koja pojma nema što joj se zbiva pred nosom. Ne znam kako si mislio da uspješno skrivaš mirise drugih žena po svojoj odjeći, mirise cigareta i alkohola iz tvog daha. Valjda si me poznavao i manje nego što sam mislila.
Sada se ti sigurno pitaš zašto sam se ponižavala i ipak te grlila one rijetke noći koje si spavao kraj mene. Jedan je odgovor jer sam te voljela. Jesam. Volim te i sada, ali se borim protiv toga. Ti si bio idealan, točno onako kako se kaže, moj tip. Znaš i sam da smo na početku živjeli idilu, no ne želim se vraćati u prošlost, barem ne tako davnu.
Drugi je odgovor jer sam se nadala da ću s tobom imati obitelj. Dragi, bila sam trudna. Znaš, jednom si javio da ćeš danas stići prije doma, valjda ti je jedna od ljubavnica otkazala, ja sam, očito slijepa, stvarno bila sretna i tada sam ti planirala reći. Napravila sam ti večeru, posudila tvoj najdraži film, kupila omiljeno vino i u kutijicu spremila test za trudnoću, da sam otvoriš. Sjećaš se kako si doma došao? Mrtav pijan s otiskom ruža na košulji. Pokušao si ga obrisati da se ne vidi trag usnica, ali nisam ipak toliko glupa. Nisam ti mogla ništa reći, a nisam više ni htjela.
Napokon sam shvatila da ti i kad bi bio sretan zbog djeteta nikada ne bi bio dobar otac. Nikada ne bi bio stvarno sretan sa mnom. Tu se u meni prelomilo i otišla sam.

Na kraju samo ti još želim reći da mi je žao što si i ti ostao razočaran, ali sve se vraća.
Ako se pitaš što ti je s djetetom, nema ga. Bila sam jako loše nakon prekida, povukla sam se u sebe i nisam na sebe pazila. Doktori kažu da je spontani bio posljedica sresa.
Možda je tako i bolje jer kako bih djetetu objasnila zašto nema oca, a živ je.
Što ću dalje, za razliku od tebe znam. Upisala sam tečak šminkanja, moje velike ljubavi i planiram otvoriti svoj salon. A tebi, želim ipak svu sreću jer netko od nas mora ostati čovjek na kraju.

Do čitanja!

A ti ni na pamet nisi pala mi.. Pročitaj, lutko!

subota, 19.11.2016.

A dala si mi sve, čak i više nego što sam zaslužio. Ma, sigurno puno više. Nisam takav kakvim si me smatrala godinama, napokon si shvatila lutko i otišla. Otišla si. Neka mi sada.
Koliko si me samo puta čekala noću, nemajući pojma gdje sam zapravo. Bila si ti mirna je sam te lagao da radim i ostajem u uredu do jutra. Istina je da je moj posao stvarno takav, ali lutko, ja sam neradnik. Živim samo za provod i lude noći. Samo, ne s tobom.
Tu sam pogriješio jer si jedina vrijedila, ali hajde ti meni to tada objasni.
Danas sam shvatio. Nisam se probudio kraj tebe, nisi mi spremila doručak i kavu, nisi me pitala kako je bilo na poslu. Nikome nisam morao lagati, ali me nitko nije ni zagrlio. Je li mi bilo lakše ili teže, ne znam. Oboje?
Nisam te volio, nije tajna, ali si mi bila draga. Bila si mirna luka nakon burne noći. Svima nama treba nešto takvo.

Ako još čitaš, digurno se pitaš kako sam shvatio da mi fališ i da si jedina vrijedila? Jednostavno, desilo mi se isto što i tebi. Možda sam se, zaljubio.
Varao sam te s njom, svake noći. Prestala je ona moja tradicija da svaku noć imam drugu i samo sam njoj letio. Na početku je trebala biti prolazna, ali ni sam ne znam kako, nije. Bio sam sretan i zadovoljan, ne mareći za tebe. Ma, ni na pamet mi nisi pala.
A onda? Onda je ona rekla da je njoj dosta, da želi dalje, da mi nismo ni u kakvoj vezi i da se ona ne veže i da je nemirna duha. Da želi probati nove stvari i da se želi iživjeti. Ženska verija mene.
Ostao sam zatečen jer mi se prvi puta ikada javio osjećaj tuge. Mene nitko ne ostavlja, ja sam taj koji da lažan broj telefona i nikada se ne javi. Ja sam taj koji obećava sve, a ne da ništa. Ma, što ti to uopće pričam, znaš to sama. Shvatio sam sada kako je tebi bilo kada si tužna jer ja opet radim, odlučila izaći s curama. Zašto baš u birc gdje ja svake noći ljubim nju? Vidjela si nas i nisi imala druge nego otići. Da si mi oprostila, ja bih samo bio gori prema tebi, vidio bio kako te mogu iskoristiti i nimalo te ne bih poštivao.

Pitaš se i što sada želim i zašto ti ovo pišem. Ne tražim te oprost, ni da mi se vratiš. Samo želim da znaš da ti nisi kriva ništa, da si žena koja vrijedi i koja zaslužuje duplo više od onoga što sama daješ. Lutko, želim da znaš da si posebna i da si shvaćena. Nemoj kriviti sebe. Zvuči kao klišej, ali ja sam kriv.
Što ću dalje, ne znam. Odlučit' ću ujutro, ako ne budem ponovo pijan i u krevetu s drugom. Onda ću, pretpostavljam, zauvijek ostati sam.

Do čitanja!

Neka druga ( bolja ) vremena...

subota, 05.11.2016.

Pozdrav i dobrodošli na moj blog.
Potaknuta nedavnim nemilim slučajem pedofila koji je napao devetogodišnju curicu u mojoj zgradi i mom ulazu u Sesvetama u 20h navečer, razgovoru s mojom i dečkovom mamom, bacila sam se na razmišljanje o tome zašto su se vremena toliko promijenila? Ili samo ljudi?

Od te večeri mamu je još više strah kada se vraćam doma, pa bilo to u 18, 20 ili 22h. Zove me i pita gdje sam i kada/kako mislim doma. Mene to zna živcirati jer nisam više mala i imam osjećaj da me kontrolira, ali je ipak razumijem jer se normalno, brine. Nije ni meni svejedno za mene jer živim u nesigurnom kvartu u Sesvetama koji je poznat po incidentima. Plus, žensko sam i to je ponekad, dovoljno.
Priča mi tako mama da je u doba njezine mladosti bilo sve potpuno drugačije. Ona se znala vraćati iz noćnih provoda bez trunke straha da će je tko napasti. Dešavalo se upravo suprotno, ljudi su znali prilaziti i pitati treba li je odvesti kući, a kada bi prihvatila, ne bi se dogodilo ništa što bi danas bio izgledni scenarij. Pokušaj silovanja, preprodaja organa, šverc ljudima i sl.
Istu stvar, baš jučer mi je pričala i dečkova mama. Put autostopom je bio pod normalno i bez straha. Put noćnim vlakom, autobusom, tramvajem, jednako kao i u podne. Bezopasan. A danas, danas nisi siguran ni usred bijela dana nasred Trga bana Jelačića pred masom ljudi. Trebaš imati oči širom otvorene i biti stalno na oprezu. Kaže mi mama, danas imaš svakakvih luđaka pa se ja pitam, samo danas?
Obje su mi pričale i kako je sam odgoj djece u njihovo vrijeme bio još lakši i bezbrižniji. Njihove mame se nisu toliko bojale, a ni one za nas dok smo još bili mali. Sjećam se dok sam još živjela u starom kvartu i u kući kako sam s klincima iz kvarta znala dugo ostajati vani, znalo je proći i 23h, a nas nije bilo strah ničega. Sad je mene, s 23 godine, pomalo strah ići na bus u 23h.

Zašto su se ljudi toliko promijenili i što nam se zapravo događa? Jesu li se promijenile društvene vrijednosti, je li društvu pao moral? Zašto se ja danas ne bih usudila sama autostopom, a moja mama je to radila? Zašto se ja ne bih usudila zaspati u noćnom tramvaju na putu kući, a ona je? Zašto ja s grčem u želucu ulazim u svoj kvart i idem prema zgradi i zašto se osvrćem oko sebe, a ona je bezbrižno stizala kući?
Je li problem u današnjem pravosuđu ili samo u ljudima i kad smo postali, zvijeri?

Do čitanja!

U Samobor, u Samobor, u Samobor...

utorak, 01.11.2016.

Pozdrav i dobrodošli na moj blog.
Danas ću vam kroz par fotkica (manje priče, više ljepote) prikazati kako je izgledao moj subotnji izlet u divan gradić nadomak Zagreba, Samobor.
Za početak, pogled s vidikovca visokog 14m. Pogled puca prema Zaprešiću i čaroban je, a i zrak je gore predivan. Jedini problem meni bile su štikle jer nisam imala u planu penjanje taj dan, ali za dobar pogled ništa nije teško.



Dečko me pokušao i baciti, pod izlikom naravno, da se samo šali.


Zašto i kako Samobor? Pa, blizu nam je, a i tamo živi zajednička prijateljica koja nas je pozvala u goste, a i bio je i predivan sunčan dan, pogotovo za sjesti u centar na kremšnitu i ja naravno, na kesten pire.

A i jesen u Samoboru,


Bila sam u Samoboru dva puta prije ovoga, jednom s obitelji na fašniku, a u drugom mjesecu ove godine s najboljom frendicom, opet na fašniku i svaki put sam ga doživjela na drugačiji, ali sve ljepši način. Samoborska šetnica je nešto prekrasno, jednostavno mami svojom čistoćom i grada, ali i zraka, riječicom koja prolazi kroz njega i simpatičnim ljudima, ali i ne najmanje bitno, dobrom klopom. Fotke hrane ipak ostaju samo moje.
Veselim se povratku u Samobor u kojeg bih se da se mene pita i preselila. Volim Zagreb, ali meni ipak više paše mir, a to se tamo lako pronalazi. Na kraju, još jednom veliko hvala Ivoni na pozivu i ugodnom razgledavanju.


Neću vas pitati jeste li bili u Samoboru nego samo kako vam je bilo?

Do čitanja!

Jesen u meni (caruje)

nedjelja, 23.10.2016.

Pozdrav i dobrodošli na moj blog!
U jesen smo već davno zakoračili, ali ja vam danas dajem ekskluzivnu priliku da me upoznate, u jesenjem izdanju. Ova pitanja sam vidjela na ovom blogu , učinila su mi se zgodnima, pa ako vas zanimaju odgovori, nastavite čitati.
Prije nego što krenem, želim vas pitati kako vam se sviđa moj novi dizajn bloga u ovom jesenjem ruhu?
Upoznajte L za 3,2,1...


1.Voliš li jesen? Zašto?
-Jako. Volim boje koje se tada javljaju, volim mirise koji su u zraku kada prolazim gradom, volim balonere i čizmice, volim to što nije prevruće, a opet ni prehladno. Jedino ne volim kišu, ali samo ako moram ići van. Ako sam doma, neka pada danima.

2.Omiljeni jesenski miris?
-Ako se radi o parfemima, ne dijelim ih po godišnjim dobima, uvijek uglavnom koristim iste. A ako pričamo o mirisima jeseni, jedna riječ - kesteni.

3.Omiljena jesenska boja?
-Smeđa i bordo crvena, baš kao uvelo i otpalo lišće koje šuška kada prelazim preko njega.

4.Jesenski modni dodaci?
-Nađite većeg fana šalova i marami od mene, plus već spomenuti, baloner.

5.Boja ruža za jesen?
-Smeđi Wet n wild. Apsolutni pobjednik. Dečku nije jer ga se teško skida. Iako i tokom cijele godine više volim tamnije ruževe, ali preko jeseni su mi još draži.

6.Boja laka za nokte?
-Eh, to također ne dijelim po godišnjim dobima nego po tome što taj dan nosim na sebi, ali crveni, smeđi i žuti. Uvijek se trudim imati sređene nokte, po ljeti je to malo teži zadatak zbog morske soli, ali evo ga, jesen!

7.Omiljena hrana?
-Kesteni. Kesteni. Kesteni. I kesten pire. Kesteni.

8.Omiljeni miris svijeće?
-Zadatak br.2. Nađite i većeg fana svijećica od mene. Obožavam sve (osim lavande, jer - bljak), ali mogu izdvojiti klasik, vaniliju. Uvijek mi predvečer gore i ne znam kako bih bez njih. Uskoro moram u nabavu novih, zadnja je pri kraju.

9.Kava ili topla čokolada?
-Ok, da sam znala da postoji ovo pitanje, ne bih išla odgovarati. Kava ujutro, čokolada predvečer, pošteno?

10.Omiljeni čaj?
-Svi voćni su mi predivni, ali primjetila sam kako u jesen pijem trešnju, šipak ili brusnicu.

Nadam se da vam se post svidio, malo je drugačijeg, leksikonskog tipa, ali meni je baš sladak. Ako vi imate neko pitanje (neka bude jesensko) pitajte u komentaru. Volite li vi jesen? Zašto?

Do čitanja!

Da se bar možeš probuditi...

nedjelja, 16.10.2016.

Pozdrav i dobrodošli na moj blog.
Znate li koji je danas datum? 16.10. Znate li što taj datum predstavlja meni? Zašto je tužan?
Jer mi fališ, Toše.

16.10.2007. u 06:20 h kod Nove Gradiške, vraćajući se iz Skoplja prema Zagrebu na snimanje spota, u prometnoj nesreći zbog neprilagođene brzine i umora, poginuo je Toše Proeski.

Ja sam bila mala, u osmom razredu. Slušala sam ga već tada, ''Veži me za sebe'' bio je hit, a on idol. Čovjek koji je očarao ne samo glasom slavuja, nego i dobrotom. Čovjek kojem na licu piše dobrota i ljubav, čovjek koji je sve davao za druge, posebno za djecu. UNICEF-ov ambasador dobre volje i sponzor mnogobrojnih udruga. Čovjek koji je od svog prvog zarađenog novca kupio prijatelju odijelo za maturalnu večeru, a jedva je za svoje imao.

Sjećam se tog dana kao jučer. Ustala sam i prije škole upalila TV. Htjela sam si vidjeti kada mi počinje serija i upalila sam teletekst. Veliki naslov, ''Poginuo Toše Proeski''. Molim?! Ne. Ne!

Bez patetike, suze su krenule.
Otvorila sam stranicu i jedva pročitala do kraja. Tada su već bile i redovne vijesti u kojima sam imala priliku vidjeti smrskani auto i tragove krvi.
Tuga. Ništa drugo nije moglo opisati moje stanje. Mojima nije bilo jasno zašto toliko, ali ja sam u njemu već tada tražila idola. Otišla sam u školu sva nikakva, doslovno uplakana. Neki koji su ga slušali bili su u istom stanju, drugi su pak pitali, 'ko je Toše?
Tada je krenula masovna histerija za njim. Tada su ga odjednom svi počeli slušati i plakati za njim, tada je bio ''otkriven.'' Mi koji smo ga voljeli i prije, pali smo u sjenu i poistovjećivalo nas se s masom. Nije mi to bilo važno, ja znam kako je bilo i zašto me to toliko boljelo. Voljela sam Tošu više zbog osobnosti nego glasa jer sam bila premala da se razumijem u glazbu. Voljela sam ga vidjeti na TV-u i novinama. Imala sam čak i malu bilježnicu u kojoj sam ljepila njegove izrezane fotke.

Samo 26 godina. Pa tek si krenuo, tek si se proslavio, tek ti je karijera i privatni život stao na noge. Čime si zaslužio ovakav odlazak? Često razmišljam što si nam još sve mogao dati. Koliko još balada, koliko još osmijeha, koliko još si mogao pomoći...

Danas, nakon 9 dugih godina, ne prođe dan da ga ne čujem. Bilo jednu pjesmu, bilo deset. Ne mogu bez tog glasa. Nekada samo poslušam, nekada se uhvatim sa suznim očima, nekada razmišljam što bi bilo kad' bi bilo. Često pomislim, da se bar možeš probuditi . Nema te na zemlji, dragi Toše, ali ima u srcima. Žao mi je što neću čuti tvoj novi hit, ali stari mi nikada neće dosaditi. Eh, da, budi siguran, moja djeca će znati za tebe, znati će kakav je anđeo uveseljavao ljude, znat će zašto je mama malo tužna 16.10.
Vjerujem da Toše ne bi volio da tugujemo nego da uživamo u njegovom radu i da volimo i pomažemo jedni drugima. Toliko toga bih još mogla napisati o tebi, toliko toga znam, ali najvažnije je napisano. Bio si veliki pjevač i još veći čovjek. Hvala ti na tome.



Kad te on nije htio...

subota, 08.10.2016.

...samo ja sam te smio.

Sjedni prijatelju, da ti ispričam nešto. Da vidiš kakva sam budala bio.

Godinama sam je htio, samo za sebe. Godinama sam bio uz nju. Gledao je iz dana u dan, kako se smije, plače, radi, spava. Godinama sam, prijatelju, bio njen, a ona nije bila moja. Barem ne samo moja.
Bili su zajedno od srednje škole. Tada si je našla tog mangupa poderanih hlača, probušenih ušiju i duge kose. Svi smo mislili da će to kratko trajati, ona je bila mirna, a on, divlji i nestabilan. Na prvi pogled. Eh, kako izgled vara.
Oboje su bili nemirnog duha.
On je svoj mir tražio u glazbi, bend mu je godinama postajao sve važniji. Pitaš se kako je ona to podnosila? Sa mnom prijatelju, sa mnom. Jedne večeri mi je uplakana banula u stan, vrištala kako s njim više ne može, kako se samo bavi glazbom, notama, stihovima, nju ne primjećuje. Bacila mi se oko vrata i proveli smo tu, s moje strane, dugo očekivanu noć.
Jutro nam se osmijehnulo, veselo sam nam skuhao kavu, napravio doručak. Osjećao sam se ispunjeno, žena koju volim leži u mom krevetu i želi - mene. Već sam nam, prijatelju, isplanirao dan, mjesec. Bližu budućnost. Osjetio sam zadovoljstvo pri pomisli da će ga ostaviti, da je napokon shvatila da voli mene.
Doručkovali smo, popili kavu, a onda je otišla. K njemu. Dobro, živjeli su skupa, gdje je drugdje mogla. Zvao sam je drugi dan s prijedlogom da izađemo van, ali ona nije mogla. On je imao svirku i htjela je biti tamo. I tako dan za danom, tjedan za tjednom. On se popravio. Putovanja, druženja, obiteljska okupljanja, plesne večeri, sve s njim.
Dok jedne noći opet nije zvonio mobitel. Hitno me trebala da dođem k njoj. Otputovao je u inozemstvo, saznao je u zadnji čas da se oslobodilo mjesto na koncertu i njegov bend je predgrupa. To se ne popušta. Nju nije mogao voditi sa sobom, ograničen je broj mjesta u avionu. To ju je slomilo. Nije mu vjerovala. Ja sam bio taj koji ju je tješio, čak sam ga i pravdao pred njom. Samo da sam blizu i da ne pomisli kako ih želim rastaviti.
Vratio se on, a vratila se i ona k njemu. Nakon što pet dana nije izlazila iz mog stana. Za posao je bilo lako, kolumne je pisala u pokretu.
Zašto ih je taj put još jače razdvojio, ne znam, znam samo da sam svakih par dana bio s njom, u krevetu mi je šaptala kako joj je bolje sa mnom, čak mi je prijatelju, rekla da me voli. Prolazili su mjeseci, svaki put kada bi je on ružno pogledao, odbio, bio bezobrazan, otišao van, ja sam zauzimao to njegovo, počasno mjesto. Dok je, prijatelju, nije zaprosio.
Od uzbuđenja, pristala je. A od uzbuđenja sam i ja, kada mi je nakon mjesec dana braka ponovo došla na vrata, odbio.

Bio sam budala. Možda sam i ostao jer srce zatreperi kada pomislim na nju.
Gdje je? Ne znam. Stvarno. Ne želim znati.
Kako je? Nadam se dobro. Jer ako ja ne mogu, da barem ona može.
A ti, kako je kod tebe?

Do čitanja!

Ljudi od trenutka

četvrtak, 06.10.2016.

Pozdrav i dobrodošli na moj blog.
Preći ću odmah na stvar, odnosno pitanje, da vidim kakvih nas ima više, jeste li ljudi od trenutka ili vam sve mora biti isplanirano?

Kod mene je sve ovisi baš, od trenutka. Nekada nemam uopće plan što ću i kako ću i samo se nađem u gradu i netko predloži nešto i idemo, može! No, napominjem, radi se o sitnicama.
U drugu ruku, ima tako trenutaka kada ja moram imati isplaniran dan. Od tada i tada sam na faksu, nakon toga imam kavu, pa ručak, učim i idem doma. Ako mi netko uleti usred dana s pozivom negdje, uglavnom odbijem, jer, nisam te planirala.
Zašto malo ovako, malo onako? Ne znam, tako mi se dogode dani, trenuci, a možda je i do osoba koje me zovu.

Oduvijek se, zapravo divim, osobama koje u trenutku naprave nešto, ali ne mali neplanirani odlazak u grad nego nešto veće.
Znam curu koja je na kavi s bratom pričala kako bi bilo fora da odu u Beč. Par sati kasnije, šalju mi selfie iz Beča. Pitam je, pa kaj mi nisi rekla da ideš, slijedi odgovor, nisam ni ja znala. Da meni to netko tako random predloži rekla bih može, ajmo isplanirati put. Do najsitnijeg detalja, poput onog oćemo sami nosit kavu u termosici i ić kasnije u zračnu luku ili ćemo ranije pa kavu popiti tamo. Damn girl, odakle ti hrabrosti? Da ne govorim o još većim stvarima od putovanja, recimo braku. Ne znam za to primjer, ali sigurna sam da postoji.
Varam li se ako mislim da se ti ljudi više zabavljaju, da su slobodniji i nisu opterećeni vremenom? Ili su to možda ljudi koji ni nemaju pametnijeg posla? Je li nama kojima je sve po rasporedu dosadno?

Na kraju isplaniranog dana ipak legnem u krevet, zadovoljna jer sam obavila sve što sam morala i jer sam u tome uživala. Možda bih bila sretnija kad bih živjela neplanirano iako više mislim da bih bila izgubljena. Pa ja prije spavanja moram znati kada se ustajem i što imam u planu prijepodne. Ne mogu zaspati ne znajući što ću sutra raditi. Tako funkcioniram oduvijek i mislim da se to ne može promijeniti. Do sada sam dobro tako funkcionirala pa mislim i dalje, potajno se ponekad nadajući da ću barem jednom i ja napraviti nešto ludo, nešto - neplanirano.

Do čitanja!

Kopija uvijek ostaje samo kopija

četvrtak, 29.09.2016.

Pozdrav i dobrodošli na moj blog.
Dobila sam nedavno zanimljiv mail. Prvo sam oklijevala otvoriti ga jer je anonimna adresa, odnosno, čudnog naziva. Mislim si, reklama, ali hajde, da vidimo novi Top shop proizvod.
Ono što sam pročitala me zaintrigiralo.
Simpatična osoba o kojoj ne znam stvarno ništa osim da čita blogove mi je rekla kako je zapazila da se moje konstrukcije rečenica, moje obraćanje publici i moj stil pisanja ponavljaju. Kod drugih blogera. Uz opažanje, osoba mi je poslala i linkove tih blogova.

Ranije sam već u komentarima jednog od blogera ovdje vidjela da mu je anonimna osoba napisala da me kopira i da nije originalan. Pomislim si, ajde idem čitati. I da, našla sam se. Našla sam stvari koje se u postovima od prije pola godine nisu javljale, koje su zadnjih mjesec dana prisutne. Toliko koliko ja imam blog i koliko me čita. Prosurfala sam i blogovima osoba iz maila i da. Ista stvar, neki malo više, neki malo manje.
Da se razumijemo, neke stvari nisu i ne mogu biti samo moje, to je jasno, ali neke baš jesu i to se vidi.
Ne znam laska li mi to ili me smeta. Nekada mi je super jer vidim da moje pisanje nije bezveze i da se nekome sviđa, da želi imati crtu mog stila, a onda opet, ne želim da me ima posvuda, da se moje fraze i moj stil povlače kod drugih. Ja sam originalna, nemam ništa kod sebe što sam vidjela od nekoga. Ništa. Nekome se to sviđa, nekome ne. Onima kojima se sviđa, pohvale, ali ne ''ukradu''. Pišu dalje svojim stilom. Volim raznovrsnost i volim različite stilove. Volim kreativnost i slobodu. Svi smo različiti i svi stvari interpretiramo na različite načine. Zašto ideš moju rečenicu koja ti se sviđa ubaciti k sebi? Sigurna sam da imaš svoju, možda i bolju od moje.

Moram vam reći, postoje dvije blogerice koje čitam i kod kojih zapažam na kraju svakog posta istu rečenicu, svojevrsni pozdrav. Tako je i moje do čitanja što je eto, jedno od stvari koje viđam kod ljudi iz maila kao novitet. Nije baš originalno, to se mora priznati i nije nešto što opisuje mene, ali je od nedavno upotrebljavano kod drugih. Još je par takvih sitnica koje više nisu samo moje, ali mi je drago da je to netko primjetio.
Moj stil i dalje ostaje isti, riskiram ja i ovim postom da me se proglasi umišljenom, bahatom i slično, feel free to do it, mene laži ne bole.

Ovo vam ne pišem zato što sebe želim uzdići, reći kako sam svima ja ''uzor'' nego želim svima koji su ikada preuzeli nešto moje poručiti da sam sigurna da možete bolje. Čitam vas ja i dalje, bez brige. Čekam napredak i nešto vaše.

Budite svoji jer svi drugi su ionako zauzeti.


Pozdravljam vas, uz toliko popularni -

Do čitanja!

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.