Julijana7

subota, 23.01.2010.

Bruno Ferrero: Ali mi imamo krila - male priče za dušu




Darivanje

Ulicom je prolazila mama s djetetom.
Dječačić je u ruci držao kolač.
Došli su do prosjakinje pored koje je sjedio
prljavi dječak u prevelikoj odjeći.
Dječak s kolačem pogleda majku i ona je u njegovom pogledu
pročitala da onom drugom želi dati svoj kolač.
Kimnuvši glavom, dopustila mu je to.
Dječačić pruži kolač svom odrpanom vršnjaku
i nastavi cupkati za mamom.

Neki je prolaznik sve to promatrao,
pa je ženi dobacio:
„Sad ćete mu kupiti još veći kolač, zar ne?“
„Ne“, odgovori ona mirno.
„Zašto ne?“
„Zato što se onaj koji daruje odriče.“



Zrno pšenice skrilo se u hambaru.
Nije htjelo sudjelovati u sjetvi,
nije htjelo umrijeti u brazdi,
nije se htjelo žrtvovati.
Htjelo je spasiti vlastiti život.
Ništa mu nije značilo doći na stol,
biti kruhom u svečan dan,
ni biti blagoslovljeno i podijeljeno gostima.
Nije htjelo izgubiti svoj život
ni biti radost drugima.
Nakon nekoliko mjeseci došao je seljak.
Pomeo je i očistio hambar,
sa smećem je izbacio i pšenično zrno.




Ponekad zaboravimo da smo tu za druge.
Ponekad zaboravimo da za druge trebamo moliti,
da naše odricanje s ljubavlju za druge
uvijek donosi plod.

Kad nam nije lako, kad nas snađu razne nevolje,
zaboravimo da je Bog taj koji je uvijek uz nas
i koji sve uvijek na dobro izvodi,
a na nama je samo da vjerujemo,
uzdamo se i trudimo
svaki dan živjeti ono što nas uči.
I da ne trebamo očekivati baš ništa zauzvrat,
već da strpljivo trebamo podnositi sve što nas snađe,
a Bog će dati utjehu.
Zaboravljam to ponekad.

Evo još jedne prispodobe iz iste knjige.

Pustinjaci

Oko izvora u pustinji nastanilo se mnoštvo pustinjaka.
Načinili su sebi kolibe i u njima provodili dane
u dubokoj šutnji, razmišljanju i molitvi.

Sabrana duha zazivahu Božju prisutnost.
Bog ih je kanio posjetiti
ali do njih nije bilo puta.
U pustinji je vidio njihove raštrkane nastambe,
ali puta nije vidio.

Jednog dana neka potreba ipak natjera
jednog pustinjaka da posjeti svog susjeda.
Do njegove su se kolibe ukazali maleni putokazi.
Kad je onaj drugi uzvratio posjet,
tragovi su postali još vidljiviji.
Onda su ostali pustinjaci počeli
posjećivati jedni druge.
Tako je nastalo mnoštvo puteljaka u pustinji.

Bog, kojega su dobri pustinjaci svakodnevno zazivali,
navrati jednog dana u pustinju,
obradova se pravoj mreži puteljaka
koji su povezivali pustinjačke kolibe i reče:
„To mi se sviđa, sada mogu doći do njih.“



Molio sam Boga da me oslobodi oholosti,
a on mi reče da nije njegovo da ljude oslobađa od oholosti,
već da je se oni sami trebaju odreći.

Molio sam Boga da mi izliječi hromoga sina,
a on mi reče da su tjelesne patnje vremenite.

Molio sam Boga da me obdari strpljivošću,
a on mi reče da je strpljivost plod pretrpljenih nevolja.
Ona se ne daruje, treba je osvojiti.

Molio sam Boga da mi podari sreću,
a on mi reče da dijeli darove,
ali da se za sreću sam trebam potruditi.

Molio sam Boga da me mimoiđu trpljenja,
a on mi reče da cijeli svijet trpi
i da trpljenja čovjeka privode k njemu.

Molio sam Boga da mi ojača duh,
a on mi reče da moram sam odrastati i sazrijevati.

Pitao sam Boga da li me ljubi,
a on mi reče da me ljubi
i da je njegov jedinac sin umro za mene
te da ću jednog dana doći u nebo
zato što sam u njega vjerovao.

Molio sam Boga da mi pomogne ljubiti ljude
kao što on mene ljubi,
a on mi reče: „Napokon si shvatio!“



Jesmo li i mi zaboravili posjećivati one koji nas trebaju-
osamljene starce u našem susjedstvu,
ljude u nevolji, ostavljene, bolesne...
Možda baš danas možeš učiniti nekome nešto.
I najmanji dar iz srca može učiniti jako mnogo.
Tvoja topla riječ, podrška i razumijevanje
već može biti nekome veliki dar...

"Suosjećati znači ljubiti Božjim srcem."
"Razgovarati znači podijeliti nešto sa sugovornikom.
Slušati znači voljeti ga."

- 09:25 - Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.01.2010.

Čudesna bića




Čovjek je neistraživa tajna.
Kad kažemo čovjek, onda mislimo na muškarca i ženu,
mislimo dakle na dvoje koji su različito ostvareni,
a svako od njih je čovjek i zajedno su opet čovjek.

Jedno bez drugog nemaju smisla.
Svijet samo sa muškarcima ili svijet samo sa ženama
propao bi jer ne bi bilo razmnožavanja čovjekove vrste.

Bez muškarca ne bi bilo znanosti, bez njih izgradnja
velikih svjetskih građevina ne bi bila moguća.
Bez njih ne bi postojalo bezbroj otkrića,
ali ni bezbroj umjetničkih djela.

Jednako tako, bez žene ne bi bilo ukusa, nježnosti, topline,
brige za čovjeka, suosjećanja, opraštanja i majčinstva.

Zapravo, čovjek i čovječanstvo su nezamislivi bez muškog i ženskog.
Ono što ima jedno, nema drugo, jedno su na drugo upućeni,
jedno od drugoga žive, upotpunjuju se i tako postaju čovjekom.

Dok žena savija gnijezdo,
muškarac donosi materijal za njega.
Dok žena daje toplinu,
muškarac pazi da toplina ne umakne.
Žena uokružuje unutrašnjost doma,
kad muškarac podigne zidove.
Dok žena moli i traži mir,
dotle muškarac mora voditi ratove za mir
i braniti je od neprijatelja.

O muškomi ženskom, njihovom međusobnom odnosu
ovisi ne samo čovjekovo rađanje
nego i umjetnička i mnoga druga djelatnost.

Muškarac bez žene je stablo bez ploda,
bez žene prepušten je smrti.

Žena bez muškarca nema kuće ni djeteta,
nema koga okružiti svojim mirom i toplinom,
njezino srce nema razuma koji bi je vodio.
Nema onih kojima bi mogla dati
blago i bogatstvo koje ima.

Žena je plodno tlo u kojemu muškarac pruža svoje korijenje i raste.

Žena je izrazita nježnost i ljubav,
muškarac je izraziti razum, muževnost i snaga.
Žena je usmjerena na muškarca,
on na stvari, objekte i objektivnost.

Muškarac spoznaje razumski i diskurzivno,
žena intuitivno i srcem.
Ženi je lakše spoznati osobu
i zato ona lakše dolazi do Božje prisutnosti.

Muškarac je upućen na objektivne stvari, na mrtve predmete,
a Bog je živa osoba i stoga je muškarcu Bog često dalek.

Žena izvana izgleda krhka i slabašna,
i stoga treba nekoga da je brani.
Muškarac uživa da je može braniti,
da može sići u njezinu nježnost i upućenost na osobu.

U ženi muškarac osjeća centripetalnu silu
koja ga privlači u život, tamo gdje se odgađa čovjek.
Muškarac u sebi osjeća centrifugalnu silu,
on ima potrebu da putuje, da istražuje:
on se gubi u svemrskoj pustoši.
On vapi i čezne za ženom,
jer sav svijet mu ne može ništa reći.
On je Adam koji ni u čemu ne nalazi sugovornika
osim u ženi.

Muškarac je nemoćan i slabašan
u osnovnim ljudskim dimenzijama,
on je poput djeteta koje treba majku,
suprugu koja će ga zaštititi, obući,
ukrasiti njegov dom, dati mu svježinu i pozadinu,
korijene od kojih se može živjeti.
Muškarac je onaj koji razumski vodi ženu,
koji je čini tirjeznom i razumnom, koji joj pokazuje red i mir,
koji je zaštićuje i koji joj donosi sav svijet koji je osvojio
i dopušta da se u njoj taj svijet preporodi.

Muškarac tek kroz ženu spoznaje tko je i čiji je.
Žena tek kroz muškarca spoznaje kome pripada,
čije ime nosi i odakle potječe.

Muškarac i žena dva su čudesna bića,
a zajedno su čovjek.

Njihovo zajedništvo i jedinstvenost ,
jedno tijelo i jedna duša,
najviše se odražava u djetetu koje oni rađaju.
Dijete je muž i žena, tata i mama zajedno,
a ipak posebno biće.

Nikad neće biti dovoljno da se istraže, prouče i upoznaju muškarac i žena.
Svako površno približavanje ili odbijanje muškog i ženskog
samo je znak da se nije prodrlo u dubine.
Književnica Gertrude von Le Fort divno kaže o ženi:
„Svijet treba majčinsku ženu.
Jer, svijet je i dalje siromašno, bespomoćno dijete.“
Majka Terezija kaže da svijet danas kao nikada treba ljubavi.

Žena je sigurna perspektiva čovječanstva:
kao majka, supruga i djevojka,
kao medicinska sestra ili liječnica,
kao istraživač, supatnica, tješiteljica, kao redovnica.
Gdje je ona, tamo niču cvijet i nada.
Ženu treba iznova zaštititi,
ponovo otkriti njezinu ljepotu,
opet joj dati veo ispod kojeg se vidi
njezina veličina, dubina i dimenzije vječno ženskog.

Neka Bog blagoslovi svaku ženu i muškarca
naše domovine i svijeta.

Preneseno iz knjige Otmjenost duše, Tomislav Ivančić



Ovo sam odlučila prepisati
gledajući toliko toga površnog, poremećenog i krivog
prečesto danas u odnosu muškarca i žene
i života općenito.

Moliti za Božji blagoslov nad svime što živimo i jesmo
i povratak pravim vrijednostima
jedina je mogućnost za pronalazak
istinske sreće i punine života.



- 08:44 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2010 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (6)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (4)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (8)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (5)
Siječanj 2009 (7)
Prosinac 2008 (7)
Studeni 2008 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Recept za ljepši dan:

Životni stav

  • Bože, daj mi snage
    da na dobro mijenjam
    sve ono što mogu promijeniti,
    strpljenja da podnosim
    ono što ne mogu promijeniti
    i mudrosti da razlikujem
    jedno i drugo.

Preporučene knjige:

  • Jack Canfield & Mark V. Hansen:
    Melem za dušu, dio 1.

    Andrew Matthews
    Slijedi svoje srce
    Biti sretan tinejdžer -

    izvrsne knjige - preporučam svima da ih nabave za djecu, a i sebe!
    Naklada Stanek


    Jorge Bucay:
    Voljeti se otvorenih očiju
    Ispričat ću ti priču

    Tomislav Ivančić:
    Susret sa živim Bogom
    Molitva koja liječi
    Tako je malo potrebno
    Za bolji svijet

    Anselm Grün:
    50 anđela za dušu
    50 anđela za godinu

    Og Mandino: Izbor
    Zadatak: Uspjeh!
    Najveće čudo nasvijetu

    Richard Carlson: Ne mari za male stvari u domu svom
    Ne mari za male stvari u ljubavi

    Gary Chapman:
    Pet jezika ljubavi

    Anne Morrow Lindbergh:
    Dar od mora

    Mirjana Krizmanić:
    Tkanje života

Uvijek ste dobro došli svi, ostavili trag ili samo prošli odavde...