Julijana7

Čudesna bića

Čovjek je neistraživa tajna.
Kad kažemo čovjek, onda mislimo na muškarca i ženu,
mislimo dakle na dvoje koji su različito ostvareni,
a svako od njih je čovjek i zajedno su opet čovjek.

Jedno bez drugog nemaju smisla.
Svijet samo sa muškarcima ili svijet samo sa ženama
propao bi jer ne bi bilo razmnožavanja čovjekove vrste.

Bez muškarca ne bi bilo znanosti, bez njih izgradnja
velikih svjetskih građevina ne bi bila moguća.
Bez njih ne bi postojalo bezbroj otkrića,
ali ni bezbroj umjetničkih djela.

Jednako tako, bez žene ne bi bilo ukusa, nježnosti, topline,
brige za čovjeka, suosjećanja, opraštanja i majčinstva.

Zapravo, čovjek i čovječanstvo su nezamislivi bez muškog i ženskog.
Ono što ima jedno, nema drugo, jedno su na drugo upućeni,
jedno od drugoga žive, upotpunjuju se i tako postaju čovjekom.

Dok žena savija gnijezdo,
muškarac donosi materijal za njega.
Dok žena daje toplinu,
muškarac pazi da toplina ne umakne.
Žena uokružuje unutrašnjost doma,
kad muškarac podigne zidove.
Dok žena moli i traži mir,
dotle muškarac mora voditi ratove za mir
i braniti je od neprijatelja.

O muškomi ženskom, njihovom međusobnom odnosu
ovisi ne samo čovjekovo rađanje
nego i umjetnička i mnoga druga djelatnost.

Muškarac bez žene je stablo bez ploda,
bez žene prepušten je smrti.

Žena bez muškarca nema kuće ni djeteta,
nema koga okružiti svojim mirom i toplinom,
njezino srce nema razuma koji bi je vodio.
Nema onih kojima bi mogla dati
blago i bogatstvo koje ima.

Žena je plodno tlo u kojemu muškarac pruža svoje korijenje i raste.

Žena je izrazita nježnost i ljubav,
muškarac je izraziti razum, muževnost i snaga.
Žena je usmjerena na muškarca,
on na stvari, objekte i objektivnost.

Muškarac spoznaje razumski i diskurzivno,
žena intuitivno i srcem.
Ženi je lakše spoznati osobu
i zato ona lakše dolazi do Božje prisutnosti.

Muškarac je upućen na objektivne stvari, na mrtve predmete,
a Bog je živa osoba i stoga je muškarcu Bog često dalek.

Žena izvana izgleda krhka i slabašna,
i stoga treba nekoga da je brani.
Muškarac uživa da je može braniti,
da može sići u njezinu nježnost i upućenost na osobu.

U ženi muškarac osjeća centripetalnu silu
koja ga privlači u život, tamo gdje se odgađa čovjek.
Muškarac u sebi osjeća centrifugalnu silu,
on ima potrebu da putuje, da istražuje:
on se gubi u svemrskoj pustoši.
On vapi i čezne za ženom,
jer sav svijet mu ne može ništa reći.
On je Adam koji ni u čemu ne nalazi sugovornika
osim u ženi.

Muškarac je nemoćan i slabašan
u osnovnim ljudskim dimenzijama,
on je poput djeteta koje treba majku,
suprugu koja će ga zaštititi, obući,
ukrasiti njegov dom, dati mu svježinu i pozadinu,
korijene od kojih se može živjeti.
Muškarac je onaj koji razumski vodi ženu,
koji je čini tirjeznom i razumnom, koji joj pokazuje red i mir,
koji je zaštićuje i koji joj donosi sav svijet koji je osvojio
i dopušta da se u njoj taj svijet preporodi.

Muškarac tek kroz ženu spoznaje tko je i čiji je.
Žena tek kroz muškarca spoznaje kome pripada,
čije ime nosi i odakle potječe.

Muškarac i žena dva su čudesna bića,
a zajedno su čovjek.

Njihovo zajedništvo i jedinstvenost ,
jedno tijelo i jedna duša,
najviše se odražava u djetetu koje oni rađaju.
Dijete je muž i žena, tata i mama zajedno,
a ipak posebno biće.

Nikad neće biti dovoljno da se istraže, prouče i upoznaju muškarac i žena.
Svako površno približavanje ili odbijanje muškog i ženskog
samo je znak da se nije prodrlo u dubine.
Književnica Gertrude von Le Fort divno kaže o ženi:
„Svijet treba majčinsku ženu.
Jer, svijet je i dalje siromašno, bespomoćno dijete.“
Majka Terezija kaže da svijet danas kao nikada treba ljubavi.

Žena je sigurna perspektiva čovječanstva:
kao majka, supruga i djevojka,
kao medicinska sestra ili liječnica,
kao istraživač, supatnica, tješiteljica, kao redovnica.
Gdje je ona, tamo niču cvijet i nada.
Ženu treba iznova zaštititi,
ponovo otkriti njezinu ljepotu,
opet joj dati veo ispod kojeg se vidi
njezina veličina, dubina i dimenzije vječno ženskog.

Neka Bog blagoslovi svaku ženu i muškarca
naše domovine i svijeta.

Preneseno iz knjige Otmjenost duše, Tomislav Ivančić



Ovo sam odlučila prepisati
gledajući toliko toga površnog, poremećenog i krivog
prečesto danas u odnosu muškarca i žene
i života općenito.

Moliti za Božji blagoslov nad svime što živimo i jesmo
i povratak pravim vrijednostima
jedina je mogućnost za pronalazak
istinske sreće i punine života.