Balkanski tango uvijek završi na trotoaru http://blog.dnevnik.hr/jukebox

subota, 23.01.2010.

Ponekad pravi potez i nije najbolje riješenje u svijetu ne naučenom na prave poteze...

Ući ćemo u EU samo ako dobijemo Sloveniju u miraz. Ali to se neće dogodit jer joj ne možemo uzet ni metar mora, a kamoli da joj uzmemo nevinost. Već mi je dosadila hrvatska politika pa sam se prebacila na slovensku. Sigurno nešto ima u njima kad se tako mali drže za taj metar tako čvrsto, očito su neki sportski tipovi. Ovim našima je pljuvanje u dalj jedina sportska aktivnosti; čak više nije ni u dalj već na najbliže suradnike.

Kome se više da slušat kako Uskoro Bivši Vođa prijeti okolo da će slat pješadiju. Bolje da šalje konjicu, konja imamo na izvoz. Novi Vođa još uvijek nema mišljenje o tome, mora pogledat kakav je protokol u takvim situacijama.

Dok se politički kolege prepiru i podbadaju, najveći problem ima moj kolega koji je iz toga spominjanog kraja. Jednom kad krene kući preko praznika neće moći ući u zemlju jer nema valjanu putovnicu, imat će trojno državljanstvo – pod trojno mislim na Oca, Sina i Duha svetoga, jer ga nitko drugi neće pustiti ako ne sredi papire. Svi se nešto hoće otcijepit. Ajde brate, a da najbolje svi sebi uzmemo metar zemlje i zabijemo zastavu. Možda i bismo, ali ima previše papirologije, a većina nas je nepismena. Najbolje idemo svi u rat. Odmah. Kakvo obrazovanje, napredak komunikacije, evolucija. Biti će manje bolno ako počnemo rat nego da riješimo sve postojeće probleme u korijenu.

Imamo afera kao ratna raspuštenica, a nekako bi nam dala takav i naziv države. Možda sam prekritična, ali bolje da se iživljavam na državi, nego na ljudima. Ionako ovi ljudi više nisu ova država, a ova država više nije ovi ljudi.

Dosta je bilo politike, vrijeme je za proučavanje fizioloških funkcija čovjeka. Još barem ima nade da se nekome spasi tijelo, ako mu je duh zauvijek izgubljen.

23.01.2010. u 23:32 • 3 Adresiraj ovdje svoju misao*#^

petak, 15.01.2010.

Gori vatra sad u nama

Gotovo je ljudi moji, Glas koncila je otkrio urotu da su Vođu našeg naroda (koji još uvijek ima sumnjivo male ručice) postavili tajni centri moći. Glas koncila je kao fejsbuk, ako je tamo objavljeno onda to mora da je istina. Kao djeca smo se oduvijek šalili da ćemo nekog tužit tom cijenjenom magazinu. Ali ni na kraj pameti mi nije bilo da se to zbilja može.

Možda bi i pročitala taj tekst do kraja, da mi nije već dosta komercijalnih teorija zavjere, izmučenih gubitnika, bitke za prvenstvno manipulacije nad jadnim narodom koji možda nema veliku naobrazbu, ali svakako ima veliku nadu u bolje sutra. Ali sutra ne dolazi ništa bolje, samo još jedan novi potencijalni agresor bez kontrole, ili slabić i izdajica koji se sakriva iza suviše kontrole. Ne znam zašto, ali sve me to podsjeća na nešto što je Vuco rekao „Pa šta ako imamo pištolje, neka ima oružja, al nek nema mrtvih. Samo smo ranjeni, nitko nije ubijen, mi se bar ne drogiramo, ajde puknemo koji metak. Na onim tehno mehno pehno partijima bude i mrtvih, kod nas ima samo ranjenih.” Nema što, ne bi ni ja bolje objasnila. smijeh

No, dosta je rata i staromodne politike, vrijeme je za ljubav i novo doba. Mene kao okorjelog romantika, razveselilo je kad sam čula da su Vođa malog naroda i Voditeljica našeg naroda prešli na novu, moderniju razinu pregovaranja.

Oduvijek mi se Vođa malog naroda sviđao, posebno dok šuti. Ali sad si je zabio zvijezdu na vrhu drveta političara koje trenutno najviše volim. Nije da je konkurencija nešto izrazito velika, ali tek da se zna da postoji drvo na koje ih sve vješam. Iz ljubavi naravno, imam poštene motive kao i oni uostalom.

Stari pokvarenjak je pokazao kako zna upotrijebiti fazon u pravom trenutku i komentirao kolegici Voditeljici naroda «Vatra će se ugasiti dok mi poziramo. No, ne i među nama.»

Pretpostavljam da će od sada sporove rješavati bilateralno, jer je ona napokon otvorila ispred njega do sad neotvorena poglavlja. Ako ih ostavimo nekoliko dana nasamo, u intenzivnim pregovorima, možda nam se napokon spoje i države. O ne nacionalisti, nisam mislila u graničnom smislu. Samo u biblijskom, da širimo ljubav. Što drugo možemo širit u današnje vrijeme, a da je besplatno. I da ja mogu napokon ići na skijanje bez da me pretresu sićušni komandosi kao kakvog albanskog terorista.

Carinik «Šta ti je ovo?»
Ja «Skije i pancerice»
Carinik «A jel, a šta misliš s tim radit?»
Ja «A kakva su ti to molim te intimna pitanja?»

Ništa ja ne sugeriram, ali kad već vidiš jednog jedinog pripadnika malog naroda koji liči na nešto, to treba odmah iskoristiti, jer će iduća prilika biti tek možda za deset godina. A tko još danas ima deset godina. Za to vrijeme oni će narast u Avatare, mi ćemo postat anarhija, oko nas će biti samo pustoš, pijesak i pokoji izgubljeni vjetrić. Kažem vam, nemamo mi deset godina za propuštat prilike samo tako. Budite živi dok ste živi.

15.01.2010. u 00:03 • 3 Adresiraj ovdje svoju misao*#^

ponedjeljak, 11.01.2010.

Poneki mornar možda ostane bez lađe, ali bez mora to je izuzetan peh…

Vrijeme i dalje prolazi, neka prolazi to mu je i posao. Iako stalno kukamo kako nemamo vremena, njega još kako ima. Ne moramo se brinuti, imam neki osjećaj da će odlagati taj trenutak kada će mu kucnuti čas… cager na cageru i nestade vremena.

Do sada je to značilo da netko misli na tebe, ali po nekom sjećanju ljubavi, mislim da će netko misliti na tebe i kada kazaljke nisu spojene. Sjećam se ljubavi, kako da ne, vidjela sam ju jednom. Ali nismo tu da pričamo o njoj. Nju smo izgubili u zamagljenom kafiću, u gužvi, dok smo pružali ruke da je uhvatimo. Ali prekasno, jer su svi već pružili neke druge dijelove svoje anatomije. Vezali smo se za brod kao pijani mornari, i zaboravili da će se brod razbiti ako njime ne upravljamo. Sada trijezni plovimo morima, bez kompasa. Ovoga puta ćemo biti spremni kada nam u luku uplovi nešto nježno sa cvjetićem u kosi ili nešto snažno sa lakiranim cipelama, naravno ravnomjerno raspoređeno po spolovima. Iako u današnje vrijeme čujem da kompasi nešto štrajkaju, pa mornari više ne paze što primaju u luku… no, da ne frojdišem više kao pijani kockar… kad već spominjem more…

Izabrali smo Vođu našega mora, bijelog kao boju na paleti, kako ga ne bi zabunom ubili kada posjeti Afriku. Ali neka ne brine, za sada je barem siguran, najavili su da je Drogba sljedeći. Rekli su ljudi, izabrali smo od dva zla manje. Iako je manje, opet je zlo, i ne bih baš htjela biti dio te vesele parade. Mirne sam duše jer znam da se barem neće izuvati kada dođe u posjet Obami. Sada ovo veće zlo ima pet godina da nauči engleski kako treba, pa će možda i imati neke šanse ako se poveća hrvatsko stanovništvo u inozemstvu za milijun, milijun i pol. Što je velika mogućnost, jer nemojte biti toliko naivni pa pomislit da svi ti zemljaci idu na skijanje. Nema se novca, idu potražiti neki prikladan smještaj za daljnji život izvan ovih granica…

Neću se miješat previše u osobnosti kandidata, zbog poštovanja prema čovjeku kakav god bio i zbog toga da je bilo tko drugi bio na mjestu novog Vođe, također bi pobijedio. Pa čak da je i ova dva tjedna ostao sjedit kod kuće…

Ljudi mi malo negoduju što pišem o politici, ali što ću takav sam čovjek, nesavršen, prepun grijeha, pogled mi privuku loše stvari. Strastveni sam ljubitelj saborskih zasjedanja i izborne noći. Osjećam se kao oni što su u stara vremena sjedili oko jedinog crno-bijelog televizora u selu. Dok je netko držao antenu, zvuk je bio maksimalno pojačan, gazda kuće je još glasnije komentirao, a na malim ekranima su viđene tisuće ljudi kako kliču ime novog Vođe koji prolazi u povorci. Čudno je kako vrijeme prolazi, a stvari se ne mijenjaju. Osim što sada sjedim sama ispred televizora u boji, uz koji komentar slučajnog prolaznika do kuhinje. Sa utišanim zvukom, gledajući kako novi Vođa maše sumnjivo malenim ručicama. Čitam mu sa usana kako ponavlja jednu te istu rečenicu sedam puta na drugi način, tek toliko da se nađe… Eh, da, našlo se, ali mi se nismo snašli

Raspravljajući sama sa sobom kako su nam uopće uvalili ovakvog Vođu, gdje su ga iskopali, kada su ga pustili u produkciju, koliko je rasprodano primjeraka. I ne mogu se sjetit gdje je bio početak. Kao da su nam sve to obavili iza leđa, onako gospodski, dok smo se sagnuli po sapun koji je bio u pola cijene. Dok od svoje oholosti nismo vidjeli da su nam uvalili polovnu stvar, oni su već obavili svoj posao, obrisali se, ostavili nas u gaćama do koljena sa začuđenim pogledom kao da nismo znali što će slijedili nakon saginjanja… Ali znali smo mi dobro, samo što nam je sapun tada bio potrebniji. Sa posljedicama ćemo se već snaći, kao i uvijek. Netko će organizirat prosvjed, netko će napisat tekst, netko će pljuvat na pijaci dok kupuje sir, netko će mrmljat sebi u bradu, netko će reći da ga se ne tiče… a sve smo sami izabrali, svojim sudjelovanjem ili ne sudjelovanjem.

Jednom će neki dječak uzeti udžbenik iz povijesti, namrgođeno čitati o ovim vremenima i razmišljati o glavnim akterima kao dvorskim ludama. Sve što su nas učili jest da učimo iz povijesti, ali nikad nas nisu naučili «kako učiti». Na kraju smo ispali nepodobni za ikakvu školu. I kao svi loši đaci, veselili smo se dovoljnom uspjehu, mrzili i tajno zavidjeli odlikašima. Umjesto da smo to vrijeme radili na poboljšanju sebe, a ne kritiziranju drugih. Dok se poneki akademici voze jahtama, mi tek pišemo maturski rad. Jedino je dobro što još možemo odlučiti hoćemo se isključivo zbog lijenosti zaposliti na prvom mjestu koje nam ponude ili ćemo se možda odvažiti za teži put i otići na onaj daleki nam fakultet.

Poštenje, pravda za sve kažu, neka, vjerujem im, zašto da ne… samo se nadam da to nisu izvukli iz one stare šiptarske rečenice: Pošteno, pa ko koga zajebe…

11.01.2010. u 22:51 • 1 Adresiraj ovdje svoju misao*#^

subota, 09.01.2010.

Drugarice biraju...

Hoću li izaći na izbore? Neću ja nigdje izaći ako ne zatopli... a bilo bi i licemjerno jer sam se davno odcijepila od ove države pune pojedinačnih uspjeha i kolektivnih neuspjeha. Poznato je da volim rizična ulaganja, ali ne, čak ni ja ne mogu isfinancirat tu propalu tvrtku.

Plaćam fakultet 10 000kn godišnje, stipendija kasni po 6mj, zarađujem za život tako da stišćem klamericu 5 000 puta dnevno, specijalizaciju ću morat dobit preko veze, posao ću morat dobit preko veze, čak ću i vezu za to dobit preko veze. I da povjerujem da će me jedan od dotičnih izvući iz ovoga sranja koje smo tako predano gradili godinama? Neka, hvala, radije ću vjerovat u vuka i sedam kozlića, to barem znam da ima sretan završetak.

Ništa osobno protiv kandidata, jer pokušavam što manje ocjenjivat ljude koje ne poznajem. Nebrojeno puta se dogodilo da «loši» istupe pred mene kao jedan od onih moderno napravljenih komandosa koji iskaču pred tebe i prije nego metak počne svoju putanju. Dok «dobri» pritom odmahuju fino manikuriranim ručicama i bježe bez ikakvog upozorenja. Ovo je tek kritika protiv sustava uvaljanog u govno punog propalih menadžera, pregaženih direktora, ljudi koji imaju grijeha kao koja ohola amsterdamska prostitutka, ljudi blizu čije se glave ne bi smjela upaliti šibica kako se sijeno u njoj ne bi zapalilo, i ljudi koji se daju kao pjevačica u usponu producentu iza polovnog klavira.... barem da koriste zaštitu pa da se ne razmnožavaju na svakom uglu kao bakterije...

Pričam o izborima za Veliko seosko vijeće, da ne bi netko od uvažene Gospode to jednom izvukao i upotrijebio protiv mene kad se budem kandidirala za nešto, znalo se dogodit... rekla sam Gospode? Pardon, od ponedjeljka ćemo svi opet biti Drugovi kako god okreneš. Samo se nadam da ćemo i dalje ostati u odijelima jer nemamo novca za nove prsluke.

Neka dušobrižnici još ne pomisle kako više ili manje pripadam nekoj stranci, ne brinite, ne volim ih sve jednako. Govno ostaje govno bez obzira na kraticu koja stoji iza njega, ili ne stoji. Negodovala sam i protiv bivšega neokrunjenog kralja ovog naroda, ali svi su govorili kako je visok, lijep i plav. Dok ostali atributi očito tada nisu stali u rečenicu. Sada odjednom stanu, mora da smo proširili pravopis tokom godina.

Ali nećemo danas o tome, poštovat ćemo zakon šutnje. Ne valja ni ovoliko tišine, jer zna se što dolazi poslije nje...

Image and video hosting by TinyPic

09.01.2010. u 18:28 • 5 Adresiraj ovdje svoju misao*#^

četvrtak, 07.01.2010.

Voljela bih nekad biti kao Dunav...

Kako taj Dunav može prolaziti kroz sve te gradove bez imalo stida. Šepuri se okolo kao uobraženi gospodin u fraku. Sav si je važan jer ga se stalno spominje. Razdvaja obale i ljude bez grižnje savjesti. Samo sa nadom da će onih mostova uvijek biti i sa ljudskom čežnjom da će ih netko čekati kada se jednom i zapute preko. Razdvaja države toliko samouvjereno kao da on jedini zna gdje su granice, ili kao da on jedini zna da granice zapravo ne postoje. Ne dopušta da ga itko gazi. Tu i tamo ga netko pređe bez da ostavi velike posljedice, dodirujući ga nježno, kao novorođenče. Ali na kraju dana on odluči hoće li i sutra biti tako...

Voljela bih nekad biti kao Dunav, danju brojati brodove i sretne roditelje kako trče za svojom djecom koja žele samo malo dodirnuti vodu. A noću brojati zvijezde i ukrasti onu koja padne, spremiti je u dubine kako bi zauvijek ostala zaštićena.

Eh, da sam Dunav, možda bi mi bilo i žao. Možda bi bila previše usamljena. Jer bi i on sigurno radije htio biti roditelj koji će držati svoje dijete u naručju i gledati ga kako se divi jednom toliko velikom, silovitom i vrtoglavom Dunavu...

Image and video hosting by TinyPic

07.01.2010. u 21:55 • 3 Adresiraj ovdje svoju misao*#^

srijeda, 06.01.2010.

Sve prave su ljubavi tužne... ma ne, sve prave su ljubavi tajne...

Mislila sam prvo opravdat zašto nisam pisala toliko dugo. Ali mislim da to nije važno. Od 16.4.2005. napisala sam tisuće tekstova, većinu u adolescenskom dobu kojih se više ne želim sjećat, tj. ja ih se sjećam, ali ne želim da ih se drugi sjećaju, zato sam i obrisala cijelu arhivu. Ostala su samo dva-tri teksta tek toliko kao dokaz postojanja starih vremena. Neka stari tekstovi idu tamo gdje se okupe svi autorovi pisani počeci, u nekakav raj za tekstove, gdje oni mogu napredovat samostalno, kao što sam ja napredovala kroz njih...

Ovdje sam sigurna, ovdje me nitko neće pronaći, jer nikom ne bi palo napamet da ću ponovno pokrenut ovo čudo... Ovdje se ništa nije promijenilo, osim što se većina kolega blogera prebacila na facebook, tamo je sad ekipa, ali i tog ćemo se zasitit ubrzo, kao što smo se i ovoga uostalom...

Image and video hosting by TinyPic

Slušam glazbu koja me podsjeća na jedan grad na rijeci koji će mi zauvijek ostati u sjećanju. Kada ste zaljubljeni svaka pjesma je vaša, ali i nijedna. Jer kako bi uopće mogla postojati pjesma koja će ga opisati. U tom gradu su voljeli i puno prije nas, a voljet će i poslije još jače i snažnije, jer smo im ostavili tragove koji će im olakšati put. Proveli smo neko vrijeme zajedno, tajno, kao onaj trenutak pred dizanje zastora. Mrak, publika očekuje, a kroz umjetnika prolazi uzbuđenje. I tek kada pomisli da će mu srce otkazati, zastor se digne i uvede ga u svjetlost, u kojoj mu nitko ne može ništa jer je i u mraku izdržao. Proveli smo taman toliko vremena zajedno da poslije dizanja zastora možemo samostalno otići svojim putem, puni te nove životne energije, u kojoj nam nitko ništa ne može. Igrom slučaja, poslije toga vidjeli smo se samo jednom u gužvi. Pogledali smo se dva puta, jednom da vidimo da li smo to mi, i drugi put da vidimo jesmo li to zbilja mi. Kako bi rekao jedan od mojih najdražih pjesnika - Bila je to velika ljubav... dakako... kao i sve ostale ljubavi, na vrijeme prekinute.

Nova godina, za stare uspomene, za nove početke... party

06.01.2010. u 19:19 • 0 Adresiraj ovdje svoju misao*#^

<< Arhiva >>


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

****************
kad mi već ne daju da budem pisac kad završim medicinu, onda ću najvjerojatnije otići u Liječnike bez granica, jer su mi ove granice nekako pretijesne, iz godine u godinu se smanjuju...




Image Hosted by ImageShack.us


Burn after reading.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se