Balkanski tango uvijek završi na trotoaru https://blog.dnevnik.hr/jukebox

ponedjeljak, 11.01.2010.

Poneki mornar možda ostane bez lađe, ali bez mora to je izuzetan peh…

Vrijeme i dalje prolazi, neka prolazi to mu je i posao. Iako stalno kukamo kako nemamo vremena, njega još kako ima. Ne moramo se brinuti, imam neki osjećaj da će odlagati taj trenutak kada će mu kucnuti čas… cager na cageru i nestade vremena.

Do sada je to značilo da netko misli na tebe, ali po nekom sjećanju ljubavi, mislim da će netko misliti na tebe i kada kazaljke nisu spojene. Sjećam se ljubavi, kako da ne, vidjela sam ju jednom. Ali nismo tu da pričamo o njoj. Nju smo izgubili u zamagljenom kafiću, u gužvi, dok smo pružali ruke da je uhvatimo. Ali prekasno, jer su svi već pružili neke druge dijelove svoje anatomije. Vezali smo se za brod kao pijani mornari, i zaboravili da će se brod razbiti ako njime ne upravljamo. Sada trijezni plovimo morima, bez kompasa. Ovoga puta ćemo biti spremni kada nam u luku uplovi nešto nježno sa cvjetićem u kosi ili nešto snažno sa lakiranim cipelama, naravno ravnomjerno raspoređeno po spolovima. Iako u današnje vrijeme čujem da kompasi nešto štrajkaju, pa mornari više ne paze što primaju u luku… no, da ne frojdišem više kao pijani kockar… kad već spominjem more…

Izabrali smo Vođu našega mora, bijelog kao boju na paleti, kako ga ne bi zabunom ubili kada posjeti Afriku. Ali neka ne brine, za sada je barem siguran, najavili su da je Drogba sljedeći. Rekli su ljudi, izabrali smo od dva zla manje. Iako je manje, opet je zlo, i ne bih baš htjela biti dio te vesele parade. Mirne sam duše jer znam da se barem neće izuvati kada dođe u posjet Obami. Sada ovo veće zlo ima pet godina da nauči engleski kako treba, pa će možda i imati neke šanse ako se poveća hrvatsko stanovništvo u inozemstvu za milijun, milijun i pol. Što je velika mogućnost, jer nemojte biti toliko naivni pa pomislit da svi ti zemljaci idu na skijanje. Nema se novca, idu potražiti neki prikladan smještaj za daljnji život izvan ovih granica…

Neću se miješat previše u osobnosti kandidata, zbog poštovanja prema čovjeku kakav god bio i zbog toga da je bilo tko drugi bio na mjestu novog Vođe, također bi pobijedio. Pa čak da je i ova dva tjedna ostao sjedit kod kuće…

Ljudi mi malo negoduju što pišem o politici, ali što ću takav sam čovjek, nesavršen, prepun grijeha, pogled mi privuku loše stvari. Strastveni sam ljubitelj saborskih zasjedanja i izborne noći. Osjećam se kao oni što su u stara vremena sjedili oko jedinog crno-bijelog televizora u selu. Dok je netko držao antenu, zvuk je bio maksimalno pojačan, gazda kuće je još glasnije komentirao, a na malim ekranima su viđene tisuće ljudi kako kliču ime novog Vođe koji prolazi u povorci. Čudno je kako vrijeme prolazi, a stvari se ne mijenjaju. Osim što sada sjedim sama ispred televizora u boji, uz koji komentar slučajnog prolaznika do kuhinje. Sa utišanim zvukom, gledajući kako novi Vođa maše sumnjivo malenim ručicama. Čitam mu sa usana kako ponavlja jednu te istu rečenicu sedam puta na drugi način, tek toliko da se nađe… Eh, da, našlo se, ali mi se nismo snašli…

Raspravljajući sama sa sobom kako su nam uopće uvalili ovakvog Vođu, gdje su ga iskopali, kada su ga pustili u produkciju, koliko je rasprodano primjeraka. I ne mogu se sjetit gdje je bio početak. Kao da su nam sve to obavili iza leđa, onako gospodski, dok smo se sagnuli po sapun koji je bio u pola cijene. Dok od svoje oholosti nismo vidjeli da su nam uvalili polovnu stvar, oni su već obavili svoj posao, obrisali se, ostavili nas u gaćama do koljena sa začuđenim pogledom kao da nismo znali što će slijedili nakon saginjanja… Ali znali smo mi dobro, samo što nam je sapun tada bio potrebniji. Sa posljedicama ćemo se već snaći, kao i uvijek. Netko će organizirat prosvjed, netko će napisat tekst, netko će pljuvat na pijaci dok kupuje sir, netko će mrmljat sebi u bradu, netko će reći da ga se ne tiče… a sve smo sami izabrali, svojim sudjelovanjem ili ne sudjelovanjem.

Jednom će neki dječak uzeti udžbenik iz povijesti, namrgođeno čitati o ovim vremenima i razmišljati o glavnim akterima kao dvorskim ludama. Sve što su nas učili jest da učimo iz povijesti, ali nikad nas nisu naučili «kako učiti». Na kraju smo ispali nepodobni za ikakvu školu. I kao svi loši đaci, veselili smo se dovoljnom uspjehu, mrzili i tajno zavidjeli odlikašima. Umjesto da smo to vrijeme radili na poboljšanju sebe, a ne kritiziranju drugih. Dok se poneki akademici voze jahtama, mi tek pišemo maturski rad. Jedino je dobro što još možemo odlučiti hoćemo se isključivo zbog lijenosti zaposliti na prvom mjestu koje nam ponude ili ćemo se možda odvažiti za teži put i otići na onaj daleki nam fakultet.

Poštenje, pravda za sve kažu, neka, vjerujem im, zašto da ne… samo se nadam da to nisu izvukli iz one stare šiptarske rečenice: Pošteno, pa ko koga zajebe…

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

****************
kad mi već ne daju da budem pisac kad završim medicinu, onda ću najvjerojatnije otići u Liječnike bez granica, jer su mi ove granice nekako pretijesne, iz godine u godinu se smanjuju...

Burn after reading.