04.06.2007., ponedjeljak
Isprika Venus
 Ja, mladi, podatni Adonis, sin Feniksov, pri punoj se svijesti želim ispričati Venus dragoj, prije svega, što ne došah na rastanište, a onda, čime stid urodi plodom, što okrenuv glavu na vapaje iz Antike. Ne željah da usamljenost svlada Božicu, da učini joj se očima kako prijatelji leđa okrenuše, jer sada, u trenutku kad svijest nam kobne suze snježi, jerbo i sama zna da povratak dug je ko' u Odiseja, sina trojanskog, ljubav iskrena i čista je ko' u prevratna starca na postelji smrtnoj što strah ga neviđeni savlada da pokaje se za grijehe svoje. Nema te. I u zvijezdama te tražim. Jer samo je njihov sjaj toliko čist da sjeta izblijedjele fotografije prizove miris tvoje kose onog dana kada prvi puta vidjeh osmijeh na licima ti. I, kad sunčeva ploča u krvi svrgne oca Noć, osjetim kako druga strana postelje bedra mi grije. Okrenem se i pogledam. Kando Sjeta budi se kraj mene... Kad god Hipnos po te dođe da na put te prene, sjeti se Adonisa turobna. Sjeti se da tamo će te čekat. I tamo ćemo ljubavlju, većom od Sudbine, na veprove u trku poć. Zajedno. Sve dok opet Noć u krvi se ne uguši. |
