Just one more

petak, 27.06.2008.

Tajne svijeta

Ulaziš u sobu i tražiš prekidač za svjetlo.
Nađeš ga al svijetlo ne radi,malo ti je čudno jer radilo je kad si ga gasio prije odlazka.
Možda je već stara sijalica pa se ne obazireš,ideš kroz mračni stan malo obasjan mjesečinom i dolaziš do tv-a i pališ ga da ti malo osvjetli prostoriju,odma ti je lakše,pojačavaš tv jer osjećaj samoće je užasan i ne želiš to osjećati,tako je hladan i zbunjujuć.
Hladni glas voditeljice na tv-u te počinje plašit,možda nisi trebao pojačati tv.
Okrećeš program,odma ti je lakše,neki koncert je na tv-u i strah nestaje.
Odlaziš do kuhinje i tražiš nešto za jest,nalaziš nešto sitno u praznom frižideru i uzimaš kruh od jučer,samo da prigrizeš nešto do ujutru.
Sjediš,jedeš i gledaš kroz prozor na spavajući grad preko kojeg se spustila magla kao pokrivač što se svaku noš spušta na tvoje tijelo.
To sve pomiješano sa mjesečinom na jednu ruku izgleda ti cool,a na drugu strašno.
Tako stojeći i razmišljajući o životu i smislu života počeo ti se pojavljivati neki čudan osjećaš u leđima.
Osjećao si ga prije al ne tolko,sad je jak i skoro boli.
Osjećaš onako trnce u leđima,osjećaš kao da je neko iza tebe i svaki čas će te ščepati.
Okrećeš se naglo sav obliven znojem i tamo nikog samo mračna soba obasjana svjetlom tv-a i ti,nikog drugog,koncert je još na tv-u i to je jedini zvuk koji ćuješ.
Razmišljaš kako bi ujutru mogao promjeniti žarulju jer stvarno je strašno ovako.
Okrećeš se prema prozoru i osjećaj se vraća i opet se okrećeš nazad i ništa.
Možda bi trebao prestati razmišljati o smislu života,možda je zato čudno u leđima.
Prestaješ,u glavi ti se vrte teme i teme,današnji dan na poslu,skroz čudan,na prozoru tvog ureda koji je na 30. katu zgrade cijeli dan je stajala čudna crna ptica.
I tako si ti kopao po novom slučaju koji ti je taman stigao o dječaku koji je nestao sa lica zemlje u neobjašnjenim okolnmostima, što si više otvarao stranice i kopao dalje ptica je sve glasnije kuckala kljunom po prozoru.Zatvorio si žuti fascikl u kojem se nalazio slučaj,stavio ga pod ruku,uzeo ključeve od auta izletio van iz zgrade i otišao na mjesto događaja.
To je bilo selo u kojem se nalazilo par kuća i veliko imanje sa velikom stajom.
Dječak je zadnji put viđe kako ulazi u staju,tamo parkiraš auto i polako otvaraš vrata staje.
U staji nićega,malo sijena po podu i one stare grede,stari krov propušta zrake sunca koje padaju na pod i obasjavaju ti nešto kao trag stopala.
Približavaš se tome i zaključuješ da su to otisci dječije noge,uzimaš svoj fotoaparat i slikaš za dokaze,pozorno promatraš tu staju i ideš iz kuta u kut i ništa ne nalaziš,čudno ti je nikakvih drugih otisaka ni ništa,opet se vraćaš onim otiscima i pozorno ih promatraš.
Zamjetiš nešto čudno u desnom otisku kao neki rez,malo odkopavaš i nalaziš ključ.
Na ključu je broj 36,izgleda ti kao onaj ključ sa aerodroma,odmah ulaziš u auto daješ gas i ideš na aerodrom,izlaziš hitno iz auta parkirajući ga tik ispred ulaza,prilazi ti policajac i samo mu pokazuješ svoju značku i hitno nastavljaš dalje.
Dolaziš do ormarića 36,guraš ključ i otvaraš.
Unutra je bila kuverta,neka čudna žuta kuverta.
Otvaraš je i unutra još jedan ključ,samo na ovom je ključu pisalo *2.
U kuverti je bila i ceduljica na kojoj je pisalo:"Simbol ukupnosti prostora i vremena za kojim slijede suprotnosti".
Stojiš tako pola sata gledajući u ceduljicu i promatrajući to pola sata.
Brzo odlaziš do auta i opet dolaziš do svog ureda,pališ računalo i ideš na internet,otvaraš tražiicu i ukucaješ riječi " simbol ukupnosti prostora i vremena" i tako tražeći stižeš na neku mističnu stranicu na kojoj nalaziš da je ustvari broj 7 taj simbol,sad ukucavaš "simbol suprotnosti" opet te trag navodi na istu stranicu i nalaziš da je broj surpotnosi zapravo broj 2.
Imaš brojeve 7 i 2,tako gledaš drugi ključ i razmišljaš zašto je ono *2.
Uzmeš 1. ključ i vidiš 36,pomnožiš ta 2 broja i dobiješ 72,zaključiš da je to to imaš 7 i 2 i 36*2=72.
Da to je to rekneš sam sebi,ali sad ti se pojavio neki čudni osjećaj u leđima,to prvi put osjetiš u životu.
Al se ne obazireš niti ništa.
Odeš na stranice grada i potražiš gdje sve imaju ormarići sa brojem 72, nalaziš ih na autobusnom kolodovoru,u trgovačkom centru i u pošti.
Opet sjedaš u auto i ideš do pošte jer ti je ona najbliža,tamo ključ nije odgovarao,odlaziš do trgovačkog,ni tamo nije odgovarao,na posljetku stižeš na kolodvor,guraš ključ i otvaraš ormarić.
Unutar ormarića nalazila se malo veća kutija.
Uzimaš kutiju i odma odlaziš u ured.
Osjećaj u leđima postaje je sve jaći i jaći.
Otvaraš kutiju i u njoj su kao mala vratašca na kojima piše broj 17, dalje si našao neku staru "krpu" na kojoj su bile neke čudne slikice i naposlijetku si našao čudnu crnu kockicu koja je zvečala kad se protrese.
Već je pao mrak,radno vrijeme ti je bilo gotovo,osjećajući umor i icrpljenost zaputiš se polako kući.
Došao si u zgradu i počeo se penjati došao do svog stana sa brojem 17 i ušao unutra.
__
Tako si stajao na prozoru i razmišljao o tom slučaju promatrajući sve gušću maglu,osjećaj u leđima prerasla je u bol,osjećaš kao da toneš,kao da padaš u rupu,kao da te nešto povlači u ponor.
Osjetio si nešto kao ruke na ramenima,al nisi mogao okrenuti glavu,bio si ukočen.
Pokušao si se opirati al bespomoćno,nisi mogao ni otvoriti usta da se prodereš.
Poćelo ti se crnit pred oćima,gubio si sliku prostorije i mjeseca,sliku grada.
Odjednom si osjetio da padaš,padaš i padaš. .
Toj crnoj rupi kao da nije bilo kraja,zapravo i nije,poginuo si padajući od iscrpljenosti i straha.
Sljedeće jutro se nisi pojavio na poslu,a ni tjedan dana zaredom,kad su poslali agente da vide što
ti je nisu našli ništa,pa čak ni otisak stopala koje si našao u slučaju dječaka.
Mistična tajna nikad nije otkrivena,jer nikad nije ni trebala biti.
Nestanak je čista misterija,a to će i ostati.
Ono što nesmije biti otkriveno nikada ni neće biti i onaj osjećaj u leđima zapravo znači da ste
došli predaleko i da se odmaknete jer će vam taj osjećaj otvoriti rupu prema vlastitoj smrti.
Jer neke tajne su suđene da nikad ne budu otkrivene,jer da su otkrivene svijet nebi postojao.
Legenda kaže da je su vrata koja je taj dan našao u kutiji zapravo vrata njegova stana.
Da je broj 17 u rimskim brojkama zapravo XVII a u anagramu VIXI što na latinskom znači "živio sam",mrtav sam.
Onaj komadić "krpe" sa čudnim slikama,zapravo je bio komadić mumijskog platna na kojem je pisala neka vrsta zagonetke koja je vodila do nečega što nikad nije trebalo biti otkriveno,a nikad i neće,vodilo je do tajne stare tisućama godina,daleko u pustinji.
A u crnoj kocki je navodno bio još jedan ključ,al ne nova vrsta ključa već ključ također star tsućama godina.
Najveća tajna svijeta opet nije otkrivena niti će ikad biti.

~ 09:56 ~ Komentari {16} ~ Isprintaj ~ #

subota, 21.06.2008.

Pričica

Jednom davno,tamo u godinama hrabrih vitezova i velikih kraljevstava.
Taman usred predivnog ljeta koje je zahvatilo cijelu europu pa tako i kraljevinu englesku.
Bila jedna prelijepa dama,ustvari bila je seljanka,volila je selo,prirodu i životinje.
Za novac nikad nije čula,a hrabri vitezovi i kraljevi su joj bili poznati samo po pričama njenih roditelja i slučajnih prolaznika koji su stali na svom dalekom putu malo da se okrijepe prije kretanja dalje.
Taj dan je bilo jako vruće bila je sredina mjeseca srpnja i pola usijeva je odlazilo od velike vrućine.
Tako da su seljaci bili na gubitku.
Taman taj dan je kralj morao povesti svoje vitezove na drugi kraj engleske radi velikog skupa u vezi sa ratovima koji su buktali u europi.
Tako je na svom putu trebao proći pored djevojkinog imanja.
Djevojka je u daljini čula strašni topot konja koji ju je prestrašio brzinski je ušla u svoju kuću i zatvorila vrata sva u strahu.
Kralj ožedni na putu pa pošalje jednog od viteza da se vrati do te kuće i ponese okrjepu njemu i vitezovima.
Vitez u crnom sivom oklopu,na prekrasnom crnom konju je veličanstveno išao prema toj kući.
Sišao sa konja i zakucao na vrata i rekao da otvore u ime kralja.
Djevojka sa strahom otvori i ugleda viteza koji je taman skinuo svoju kacigu i protresao svojom veličanstvenom kosom.
Djevojka je ostala zaljubljena na licu mjesta,nikad nije vidila nikog lijepšeg i veličanstvenijeg od tog viteza koji je slučajno pokucao na njena vrata.
Vitez zatraži da mu da vodu za kralja i vitezove.
Ona uzme dvije kante i ode do bunara,natoči obadvije kante pune vode i preda ih vitezu koji ni sa hvala nestade na konju sa vodom.
Od tad ga nije vidjela.
Nakon mjesec dana prvi put u svom životu otišla je u grad sa materom di je trebala kupit neke namirnice.
Tamo je opet ugledala onog prelijepog viteza.
Ali sad je i on ugledao nju,prišao joj i rekao hvala.
Djevojka se zacrvenila i otrčala sva sretna.
Nakon par dana netko zakuca na vrata njene kuće i bio je to opet taj isti vitez.
Al sad ju je pitao dal bi željela s njim živjeti u gradu kao dama a ne kao seljanka ova je teške muke nakon puno razmišljanja napokon prihvatila,ne radi novaca jer ona nije znala što su novci nego radi zaljubljenosti.
Kad je došla u grad,u vitezov dvor, dobila je sluškinju i sluge.
Odmah su je oprali i vitez ju je obasuo mnogim darovima.
Prelijepim haljinama koje u životu vidila,svaki dan je jela ono što je sam mogla zamišljati i pila najbolje vino.
Već se seljanka navikla na taj život i napokon upoznala novac kojeg je imala puno i na bacanje.
Al tad ode njen vitez u rat.
Nije ga bilo mjesecim,dani su prolazili seljanka uživala a njega nije bilo.
Jednog jutra čula je jako kucanje na vratima,odjednom su provalili vojnici i odveli je i izbacili iz dvora,a ona se derala da je to njeno.
Navodno je njen vitez digao ruku protiv kralja i kraljevine i ubili su ga a i sve mu oduzeli.
Tako i imovinu i novce,baš sve.
Već je bila ciča zima kad su je izbacili napolje.
Nešto se po gradu pričali da se vukovi sa planina spuštaju u okolne tzv. mračne šume jer tamo se navodno prije 200 godina prevrnula karavana kraljevskih kočija sa puno zlata pod neobjašnjenim okolnostima.
A tko god je ušao unutra nije se nikad vratio.
Seljanka je plakala danima,neka cura ju je primila kod sebe u kuću sam preko zime jer vani je bilo pre pre hladno.
Ta cura nije imala jedne noge,kaže da su joj vukovi otkinuli nogu kad je bila još mala.
Iz dana u dan seljanka se osjećala sve čudnije,ne samo da se osječala već je i postajala sve čudnija.
Svaku noć je sanjala novac i zlato,i po cijeli dan je samo o tome mislila.
Jedne noći cura joj je počela pričati o šumi i o zlatu u njoj.
Seljanka je gutala sve,iz dana u dan sve više je gutala priče o šumi.
Duša joj je postala pohlepna i pokvarena.
Jedne noći kad je cura zaspala ova je uzela nož i ubila je.
Uzela je kante i veliki nož i onako pod treptanjem svijeće počela rezat djevojčicu.
Rezala joj je ud po ud i prepolavljala,poslije je vadila organ po organ i stavljala u kante i naravno i udove je stavljala tamo.
Od djevojke je ostalo još samo trup s kojeg i iz kojeg se cijedila krv.
Seljanka je bacila trup u vatru uzela kante i lopate i krenula u šumu.
Iz priča je znala di su se otprilike kočije prevrnule.
Sve se više približavala šumi,na ulazu u šumu na nebu je bio neki kratki blijesak koji je vidila ali nije znala što znači i nije ju ni zanimao,samo ju je zanimalo zlato.
Ušla je u šumu i počela koračati po širokoj konjičkoj stazi koja se vidila jer je bio pun mjesec.
Koračala je sve dublje i dublje u šumu i što je dublje koračala sve je postajalo hladnije.
Sva se naježila,u daljini su se čuli vukovi.
Al nastavila je dalje,odjednom čula je kucanje srca,al mislila je da je to njeno vlastito jer nije nikog bilo oko nje a i bilo je hladno pa srce brže radi.
Odjednom nešto zašušti ali sa svih strana.
Gledala je jeli ima koga ali nikoga nije mogla vidjeti i naravno nastavila je dalje.
Odjednom je u daljini vidila jako veliko grmlje i to usred puta,približila se više i skužila da u to obrasle kočije sa zlatom.
Ali bilo je tu i još nešto neka skulptura stajala je nepomično okrenuta prema njoj.
To ju je uplašilo,srce je sve brže i brže radilo,sad je čula dva srca.
Okrenula je pogled prema kanti iz koje je kapala krv i ugledala kako se iz sve krvi diže još jedna skulptura,obris djevojčice koju je ubila.
To ju je uplašilo tolko da joj je oduzelo noge i pala je napod i ostala ležati.
Krvava skulptura se približavala sve više i više i seljanka se počela odgurivati rukama ali od straha i ruke su joj se oduzele.
Odjednom je osjetila hladnu crtu na svom trupu o pogledala i vidila krvavu crtu.
I z usta joj je počela curit krv i nije mogla vrištati,krvava skulptura je počela polako nestajati.
A što je više ona nestajala više je krvi curilo i seljankinih usta.
Na kraju se seljanka ugušila u vlastitoj krvi.
Njeno beživotno tijelo je nastavilo ležati,a duh je izašao i nastavio lutati po tim šumama.
Kažu ljudi da se nakon nekoliko dana vuk pojavio blizu grada sa nečim crvenim krvavim u ustima.
Govorilo se da je to bilo seljankino srce.
Još dan danas se priča da duh seljanke luta po čitavom svijetu i straši na smrt pohlepne i zle.
Kažu da samo čovjek čistog srca može proči još kroz tu šumu,ali to nije nijedan,jer mnogo godina nakon nje još nitko nije ušao,a i tko je nije se nikad više pojavio,samo se pojavilo njegovo srce u vučijim ustima.

~ 18:06 ~ Komentari {4} ~ Isprintaj ~ #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	lipanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Opis bloga

Linkovi

Something mine

petak, 27.06.2008.

Tajne svijeta

subota, 21.06.2008.

Pričica