< lipanj, 2008 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Studeni 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Lipanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari DA/NE

Opis bloga

Jednostavno

Linkovi

Anđela
ELLA
Music warriors forum
IRON MAIDEN
Maiden world forum
Hrvatski Iron Maiden FC(FIrMa)
RISING DREAM
The Karambol


Something mine

Dream

Living in this fucking world...
Want to rest my soul...

To die and to R.I.P...
Is all I living for...

I'm dreaming a big dream....
But I can't dream any more...

Dream is just illusion.,,
And life is reality...

CHORUS
You killed my dream...
You killed me...
You killed my dream...
You..killed..my whole..family...

That was you who killed my dream...
Who broke my heart and left me behind...

Dream is just illusion...
And It has broke apart...

To die and to R.I.P...
Is all I living for...

I'm waiting for dead to come...
To die...and nothing MORE!!!


CHORUS
You killed my dream...
You killed me...
You killed my dream...
You..killed..my whole..family...

I'll never close my eyes again
I'll never see you...

I saw dead coming from far away...
Now good bye...

I wish you to cry and to regret!!!!
I want you DEAD!!!!


My Way is Metal Way

Long hair and heavy rifs
That is how my soul lives
Big amps and nice guitars
That is all I got

Live life in metal way
Don’t anybody take that away
Take the mic and sing so loud
Sing so loud to break the ground

Today I’m on the road
Tomorrow I’m in the studio
Recording a new heavy sound
And on the stage playing it loud

Live life in metal way
Don’t let anybody take that away
Take the guitar and play so loud
Play so loud to brake the ground

From day to day metal is my life
From day to day I’m playing it loud
Get on the stage to see all that crowd
All want to hear a metal sound

Live life in metal way
Don’t let anybody take that away
Get on the stage and play it loud
Play so loud to break the ground…


petak, 27.06.2008.

Tajne svijeta

Ulaziš u sobu i tražiš prekidač za svjetlo.
Nađeš ga al svijetlo ne radi,malo ti je čudno jer radilo je kad si ga gasio prije odlazka.
Možda je već stara sijalica pa se ne obazireš,ideš kroz mračni stan malo obasjan mjesečinom i dolaziš do tv-a i pališ ga da ti malo osvjetli prostoriju,odma ti je lakše,pojačavaš tv jer osjećaj samoće je užasan i ne želiš to osjećati,tako je hladan i zbunjujuć.
Hladni glas voditeljice na tv-u te počinje plašit,možda nisi trebao pojačati tv.
Okrećeš program,odma ti je lakše,neki koncert je na tv-u i strah nestaje.
Odlaziš do kuhinje i tražiš nešto za jest,nalaziš nešto sitno u praznom frižideru i uzimaš kruh od jučer,samo da prigrizeš nešto do ujutru.
Sjediš,jedeš i gledaš kroz prozor na spavajući grad preko kojeg se spustila magla kao pokrivač što se svaku noš spušta na tvoje tijelo.
To sve pomiješano sa mjesečinom na jednu ruku izgleda ti cool,a na drugu strašno.
Tako stojeći i razmišljajući o životu i smislu života počeo ti se pojavljivati neki čudan osjećaš u leđima.
Osjećao si ga prije al ne tolko,sad je jak i skoro boli.
Osjećaš onako trnce u leđima,osjećaš kao da je neko iza tebe i svaki čas će te ščepati.
Okrećeš se naglo sav obliven znojem i tamo nikog samo mračna soba obasjana svjetlom tv-a i ti,nikog drugog,koncert je još na tv-u i to je jedini zvuk koji ćuješ.
Razmišljaš kako bi ujutru mogao promjeniti žarulju jer stvarno je strašno ovako.
Okrećeš se prema prozoru i osjećaj se vraća i opet se okrećeš nazad i ništa.
Možda bi trebao prestati razmišljati o smislu života,možda je zato čudno u leđima.
Prestaješ,u glavi ti se vrte teme i teme,današnji dan na poslu,skroz čudan,na prozoru tvog ureda koji je na 30. katu zgrade cijeli dan je stajala čudna crna ptica.
I tako si ti kopao po novom slučaju koji ti je taman stigao o dječaku koji je nestao sa lica zemlje u neobjašnjenim okolnmostima, što si više otvarao stranice i kopao dalje ptica je sve glasnije kuckala kljunom po prozoru.Zatvorio si žuti fascikl u kojem se nalazio slučaj,stavio ga pod ruku,uzeo ključeve od auta izletio van iz zgrade i otišao na mjesto događaja.
To je bilo selo u kojem se nalazilo par kuća i veliko imanje sa velikom stajom.
Dječak je zadnji put viđe kako ulazi u staju,tamo parkiraš auto i polako otvaraš vrata staje.
U staji nićega,malo sijena po podu i one stare grede,stari krov propušta zrake sunca koje padaju na pod i obasjavaju ti nešto kao trag stopala.
Približavaš se tome i zaključuješ da su to otisci dječije noge,uzimaš svoj fotoaparat i slikaš za dokaze,pozorno promatraš tu staju i ideš iz kuta u kut i ništa ne nalaziš,čudno ti je nikakvih drugih otisaka ni ništa,opet se vraćaš onim otiscima i pozorno ih promatraš.
Zamjetiš nešto čudno u desnom otisku kao neki rez,malo odkopavaš i nalaziš ključ.
Na ključu je broj 36,izgleda ti kao onaj ključ sa aerodroma,odmah ulaziš u auto daješ gas i ideš na aerodrom,izlaziš hitno iz auta parkirajući ga tik ispred ulaza,prilazi ti policajac i samo mu pokazuješ svoju značku i hitno nastavljaš dalje.
Dolaziš do ormarića 36,guraš ključ i otvaraš.
Unutra je bila kuverta,neka čudna žuta kuverta.
Otvaraš je i unutra još jedan ključ,samo na ovom je ključu pisalo *2.
U kuverti je bila i ceduljica na kojoj je pisalo:"Simbol ukupnosti prostora i vremena za kojim slijede suprotnosti".
Stojiš tako pola sata gledajući u ceduljicu i promatrajući to pola sata.
Brzo odlaziš do auta i opet dolaziš do svog ureda,pališ računalo i ideš na internet,otvaraš tražiicu i ukucaješ riječi " simbol ukupnosti prostora i vremena" i tako tražeći stižeš na neku mističnu stranicu na kojoj nalaziš da je ustvari broj 7 taj simbol,sad ukucavaš "simbol suprotnosti" opet te trag navodi na istu stranicu i nalaziš da je broj surpotnosi zapravo broj 2.
Imaš brojeve 7 i 2,tako gledaš drugi ključ i razmišljaš zašto je ono *2.
Uzmeš 1. ključ i vidiš 36,pomnožiš ta 2 broja i dobiješ 72,zaključiš da je to to imaš 7 i 2 i 36*2=72.
Da to je to rekneš sam sebi,ali sad ti se pojavio neki čudni osjećaj u leđima,to prvi put osjetiš u životu.
Al se ne obazireš niti ništa.
Odeš na stranice grada i potražiš gdje sve imaju ormarići sa brojem 72, nalaziš ih na autobusnom kolodovoru,u trgovačkom centru i u pošti.
Opet sjedaš u auto i ideš do pošte jer ti je ona najbliža,tamo ključ nije odgovarao,odlaziš do trgovačkog,ni tamo nije odgovarao,na posljetku stižeš na kolodvor,guraš ključ i otvaraš ormarić.
Unutar ormarića nalazila se malo veća kutija.
Uzimaš kutiju i odma odlaziš u ured.
Osjećaj u leđima postaje je sve jaći i jaći.
Otvaraš kutiju i u njoj su kao mala vratašca na kojima piše broj 17, dalje si našao neku staru "krpu" na kojoj su bile neke čudne slikice i naposlijetku si našao čudnu crnu kockicu koja je zvečala kad se protrese.
Već je pao mrak,radno vrijeme ti je bilo gotovo,osjećajući umor i icrpljenost zaputiš se polako kući.
Došao si u zgradu i počeo se penjati došao do svog stana sa brojem 17 i ušao unutra.
__
Tako si stajao na prozoru i razmišljao o tom slučaju promatrajući sve gušću maglu,osjećaj u leđima prerasla je u bol,osjećaš kao da toneš,kao da padaš u rupu,kao da te nešto povlači u ponor.
Osjetio si nešto kao ruke na ramenima,al nisi mogao okrenuti glavu,bio si ukočen.
Pokušao si se opirati al bespomoćno,nisi mogao ni otvoriti usta da se prodereš.
Poćelo ti se crnit pred oćima,gubio si sliku prostorije i mjeseca,sliku grada.
Odjednom si osjetio da padaš,padaš i padaš. .
Toj crnoj rupi kao da nije bilo kraja,zapravo i nije,poginuo si padajući od iscrpljenosti i straha.
Sljedeće jutro se nisi pojavio na poslu,a ni tjedan dana zaredom,kad su poslali agente da vide što
ti je nisu našli ništa,pa čak ni otisak stopala koje si našao u slučaju dječaka.
Mistična tajna nikad nije otkrivena,jer nikad nije ni trebala biti.
Nestanak je čista misterija,a to će i ostati.
Ono što nesmije biti otkriveno nikada ni neće biti i onaj osjećaj u leđima zapravo znači da ste
došli predaleko i da se odmaknete jer će vam taj osjećaj otvoriti rupu prema vlastitoj smrti.
Jer neke tajne su suđene da nikad ne budu otkrivene,jer da su otkrivene svijet nebi postojao.
Legenda kaže da je su vrata koja je taj dan našao u kutiji zapravo vrata njegova stana.
Da je broj 17 u rimskim brojkama zapravo XVII a u anagramu VIXI što na latinskom znači "živio sam",mrtav sam.
Onaj komadić "krpe" sa čudnim slikama,zapravo je bio komadić mumijskog platna na kojem je pisala neka vrsta zagonetke koja je vodila do nečega što nikad nije trebalo biti otkriveno,a nikad i neće,vodilo je do tajne stare tisućama godina,daleko u pustinji.
A u crnoj kocki je navodno bio još jedan ključ,al ne nova vrsta ključa već ključ također star tsućama godina.
Najveća tajna svijeta opet nije otkrivena niti će ikad biti.

~ 09:56 ~ Komentari {16} ~ Isprintaj ~ #


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se