Etnografska zbirka Josipa Cugovčana

Od davnina se u Podravskim Sesvetama držalo do vjerskih blagdana, pa tako i do današnjih dana. Pogotovo se to odnosi na dane korizme. To su dani kada bi svaki čovjek morao u svojoj duši napraviti red, te pokorom i odricanjem svoj život usmjeriti prema Božjim zakonima.
Pepelnica je prvi dan korizme i toga se dana drži strogi post. Svećenik u crkvi posipa pepelom vjernike, a nekad su kod kuće domaćice pepelom prale posuđe, da ne bi na njemu ostao trag masnoće. Žene oblače crninu i nose je u crkvu sve do Uskrsa. Nekad se tijekom korizme kroz svih četrdeset dana nije jelo meso, nego su se ljudi isključivo hranili posnom hranom. Nisu čak koristili ni mast za pečenje, nego su u zamjenu koristili ulje od bundeve. Svakog petka u korizmi jeli su kiselo zelje i pili zelenicu (rasol od zelja). Djevojke nisu smjele nositi nakit u kosi niti oko vrata, a tamburaši su svoje tambure zatvorili u ormar i više ih nisu vadili do Uskrsa. Pjesme koje su se pjevale bile su isključivo vezane uz Korizmu. Tako imamo zapisane i neke pjesme, koje su se nekad pjevale u crkvi na Cvjetnicu, a jedna od njih, «Nesem videl takvo stablo», pjeva se još i danas.
Na Cvjetnicu su žene nosile, što čine i danas, u crkvu na blagoslov grančice vrbe(micice). Toga dana bila je velika procesija sa grančicama micica, a poslije mise žene su ih nosile doma, zatakle za tram te ih čuvale do sljedeće godine. Vjerovalo se da dim blagoslovljenih grančica bačenih u peč, za nevremena rastjeruje ledonosne oblake i čuva kuću od gromova.
U velikom tjednu već počinju priprave za Uskrs, uređuje se kuća, završavaju se poslovi na polju i vrtu. Na Veliki četvrtak dolazi se na misu. Zvona su se toga dana zavezala i više se nije zvonilo do Velike subote, te nakon te mise više nitko nije dirao u zemlju. Obredi u crkvi najavljivali su se škrebetaljkom. Nekad su naši stari kod kuće nakon večere pokrili ogledalo natkanim stolnjakom, a raspelo bijelom krpom, te se do Velike subote nitko nije smio gledati u ogledalo. Ne Veliki petak kod obreda pjevala se Muka ili Gospin plač te se za vrijeme pjevanja otvarao Božji grob. On se prije uredio i okitio proljetnim cvijećem. U donjem dijeli je kip mrtvog Isusa, a iznad njega na posebnom mjestu bio je izložen Presveti Oltarski Sakramenat, a povrh svega križ, trnova kruna, koplje i spužva. Nekad su kod Božjeg groba stajala obučena dva stražara, a među njima je bilo položeno veliko raspelo, koje su mještani dolazili «kušuvat». Po podne su dolazile majke s malom djecom, dok bi navečer dolazili stariji i to kroz cijelu noć. Božji grob nije smio ostati bez ljudi. Taj se običaj kod nas zadržao do današnjih dana. Na Veliki petak se nekad strogo postilo, jelo se samo malo kruha i pila se voda. Na Veliku subotu su se razvezala zvona i kip Uskrsnuloga Spasitelja nosio se u velikoj procesiji ulicama. Tada su se u kućama raskrivala ogledala i raspela. Mještani zaselaka: Mekiš, Ruškova Greda i Draganci, na konjskim su zapregama u popodnevnim satima dovozili svoje domaćice sa košarama punih uskrsnih jela u crkvu na blagoslov. Mještani su pak Sesveta išli na blagoslov jela na sam Uskrs u jutro. Nakon završetka blagoslova jela nekad su žene vjerovale, da koja će prva izjuriti iz crkve i što prije stići doma, u svim će poslovima biti kroz cijelu godinu prva. Znalo se dogoditi, da se u žurbi žena i jaja iz košare znala ispasti. Nekad su domaćice jelo na blagoslov donosile iz svake kuće u velikim košarama na glavi, dok danas sa košarom u ruci dolazi ih sve manje. Blagoslovljeno jelo se poslije molitve blagovalo na Uskrs ujutro. Domaćica bi poslije jela pokupila sve mrvice sa stola te ih zakopala u vrt, gdje se nije hodalo, jer su i te mrvice blagoslovljene. Vjerovalo se, da će na tom mjestu izniknuti «Božje droptinjiće)- vrsta sitnog bijelog cvijeća. Na Uskrs se išlo svečano obučeno u crkvu na misu. Od kuće do crkve mladići i djevojke, prolazeći ulicom pjevali su pjesme. Za tu prigodu djevojke su nosile crvene suknje i bijele bluze, a kosa im je bila ukrašena krijesećim iglicama. Poslije mise znalo se zapjevati i zaplesati ispred crkve «vuzmeno kolo», no taj se običaj na žalost nije zadržao. Također je bio običaj ukrašavanja četverobojnih pisanica pisanih u vosku. Pisanice bi se onda čuvale u čaši od Uskrsa do Bijele, ili kako su to Sesvečani zvali Matkine nedjelje. Običaj je bio, da su se onda djevojke i mladići sakupili poslije mise pred crkvom i tom se prigodom dogovorili, tko će s kim matkati, razmjenjivati pisanice. Ako su to bili djevojka i mladić, po pisanom tekstu na pisanici, već se moglo naslutiti, da li će nakon matkanja do jeseni biti vjenčanje. Ako su se matkale dvije djevojke, pošto bi izmijenile pisanice, pa i maramice u kojoj je bila pisanica, obećale bi jedna drugoj prijateljstvo do smrti. Poslije su se smatrale kao sestre. Od tog običaja još je samo uspomena i priča naših starih mještana, a naše folklorno društvo taj običaj još uvijek gaji i pokazuje ga na smotrama širom naše Domovine.
napisao:Josip Cugovčan