J-O-S-E-P-H-I-N-E

Američki i egipatski arheolozi otkrili su u južnom Egiptu dosad najveću i najstariju grobnicu u kojoj se, kako vjeruju, nalaze ostaci drevnih vladara Egipta.

Grobnica je stara više od 5.500 godina, a u njoj je pronađeno sedam tijela. Pretpostavlja se da su to vladari Egipta iz razdoblja prije faraona.

Ekipa arheologa vođena egiptologom Reneom Friedmanom otkrila je grobnicu na lokaciji drevnog Hierakonpolisa ili Nekhena, u blizini modernog grada Edfua i jednog od prvih mjesta na svijetu koje se može identificirati kao prijestolnica nekog važnog političkog entiteta. Nalazište je u regiji Kom al-Ahmar, udaljenoj oko 600 kilometara od Kaira.

Arheolog Zahi Hawass rekao je da je to veliko otkriće koje će znanstvenicima omogućiti nove spoznaje iz razdoblja prije vladavine faraona kada je Egipat tek bio postao državom.

Prema stanju u grobnici arheolozi su zaključili da je opljačkana.

Objavljeno u petak, 22.4.2005 u 11:19
(Hina)

Kako je egipatsko kraljevstvo nastalo iz dva zasebna entiteta - jedne države na sjeveru, a druge na jugu - koji su pak nastali povezivanjem više neolitskih kultura - korijene njegove mitologije treba tražiti upravo u tradicijama pretpovijesnih naselja. Logično je stoga da je religijska struktura Egipta isprva bila polivalentna. To je, naime, izravna posljedica činjenice da je on u svojoj pretpovijesnoj epohi bio teritorijalno heterogena zajednica plemena koja su imala zasebne kultove. U preddinastijskom razdoblju izdvaja se nekolicina najvažnijih božanstava nastalih u pojedinim regijama koje će kasnije činiti temeljne administrativne cjeline ili nome. Među najstarija božanstva spadaju ona zoomorfna, a jedinu iznimku među ranim kultovima čini Oziris - antropomorfni bog koji je gospodar svijeta mrtvih. Tu su i Horus (bog oblika sokola), Set (mravojed ili magarac), Uađit (kobra) i Nehbet (lešinarska božica). Među najstarijim božanstvima su i "duhovi iz Butoa" (mjesto na sjeveru Egipta) ljudskog tijela i glave šakala. U arhajskom razdoblju prvih dinastija ističu se Horus i Set kao zaštitnici i državni kultovi Gornjeg i Donjeg Egipta. Pobjedom Narmera Horusov sokol postaje slika s kojom se povezuje vladar u čijoj su osobi povezana dva kraljevstva u jednu državu. On je kao ptica simbol solarnog božanstva, te se kasnije javlja i njegov simboličan prikaz u obliku sunčevog diska sa krilima.....

KANOPE - četiri Horusova sina






HAPI - s glavom psa, predstavlja sjever
AMSIT - s glavom čovjeka, predstavlja jug
TUAMUTEF - s glavom šakala, predstavlja istok
KEBSENUF - s glavom sokola, predstavlja zapad

MUMIFIKACIJA
Mumificiranje je bilo postupak kojim se tijelo konzerviralo, a njegov je cilj oslobađanje onih elemenata duše koji će preživjeti smrt tijela. Postupak mumifikacije sastojao se u odstranjivanju lako razgradljivih unutarnjih organa i konzervaciji tijela koje bi tako bilo trajnije očuvano. Iako su najstarije mumije izrađene još prije 5000 godina, konačne tehnike mumificiranja razvijene su za Srednjeg kraljevstva. Postupak je doveden do svog tehnološkog vrhunca u Novom kraljevstvu. Danas se zna da su zapravo postojale vrlo različite inačice tog postupka, a koje su se primjenjivale ovisno o platežnoj moći naručitelja ukopa. Herodot je zapisao: Mumificiranje je zasebna profesija. Balzamatori, kad se tijelo k njima donese, pokazuju uzorke modela (za izradbu sarkofaga) u drvetu različite kakvoće, obojene tako da sliče mrtvacima. Za najbolje i najskuplje modele kažu da su oni koji prikazuju biće od spominjanja čijega imena se moram suzdržati. Druga je vrsta nešto lošija i jeftinija, dok je treća najjeftinija. Kada im je ponuđena razlika u kakvoći rođaci umrlog odluče se koju će od tri izabrati, te nakon što su izvršili odabir odlaze ostavljajući balzamatore da obave svoj posao. Najsavršeniji postupak je kako slijedi: mozak se odstranjuje koliko je to moguće kroz nosnice pomoću metalnih kuka; a ono što kuka ne može dosegnuti odstranjuje se pomoću lijekova. Nakon toga utroba se otvara po strani grubim nožem i uklanja se ukupan sadržaj abdomena. Jetra, pluća, želudac i crijeva (srce ostaje u tijelu jer ga pokojnik predaje na vagu pred božanskim sudom), koji se smještaju u posebne urne - kanope koje su pod zaštitom četvorice božanskih Horusovih sinova. Čitava šupljina se potom čisti i ispire, prvo sa palminim vinom, a zatim ulijevanjem usitnjenih začina. Potom je ispunjavaju čistom usitnjenom mirtom, kasijom i drugim aromatskim tvarima, s izuzetkom tamjana, te je ponovno zašiju. Po svršetku tog posla, tijelo polože u sol i ostave ga tako najduže sedamdeset dana. Kad prođe ovo razdoblje, koje ne smije trajati duže od sedamdeset dana, tijelo operu i čitavog ga umotaju u fine lanene povoje prilijepivši ih gumom što je Egipćani rabe umjesto ljepila. U tom stanju tijelo se vraća obitelji koja naručuje jedan kip ljudskog obličja u koji stavljaju mrtvaca, te ga tako sahranjuju u grobnicu, gdje ga postavljaju u stojećem stavu pored zida. Tako se obavlja najskuplji postupak balzamiranja.
U obredu "otvaranja usta" koje izvodi faraonov nasljednik pokojnik se "oživljuje". Tijelo nakon toga obredom "otvaranja usta" oživljava njegov nasljednik Horus, božanski sin i vladar živih dok pokojni vladar postaje Oziris i njegovom se imenu dodaje pridjev "pravedni". Nakon što su obredne svečanosti završene i pokojni faraon ustoličen kao Oziris njegov sin nastavlja vladati kao "živi bog" i vladar živih, Horus.
Upute za prelaz u drugi svijet (svijet mrtvih) nalazili su zapisane u egipatskoj knjizi mrtvih.

Iako su rođenje i s njime povezane opasnosti predstavljali polje brojne magijske i religiozne djelatnosti, egipatsku svijest je najviše zaokupljala smrt. Na smrt se gledalo kao na prekid života, prepreku preko koje čovjek mora prijeći da bi dosegao vječnost. Međutim, svatko je prije nastavka života morao proći veliki sud bogova.
Nakon smrti čovjekova duša putuje kroz drugi svijet (eg. Duat ili Amenti). Amenti znači "zapad". Naime, posmrtni put duše u krajolike drugog svijeta bio je istovjetan kretanju Sunca koje zalazeći na zapadu odlazi "u nepoznato". Za jedne je on kopija ovoga svijeta u kojem se oru njive, žanje žito, slavi, pije pivo i odlazi u lov na ptice. Za druge, Duat je potpuno odvajanje od svijeta poznatog, uzlet do zviježđa u kojima borave bogovi.

SUĐENJE

Suđenje se održavalo u velikoj prijestolnoj dvorani podzemnog svijeta mrtvih, a njegov postupak je detaljno opisan u Knjizi mrtvih. Vrhovni sudac i bog svijeta mrtvih bio je Oziris, a uz njega su na prijestolju sjedile božice Izida i Neftida. Na suprotnoj strani sjedila su četiri Horusova sina (Amsit, Hapi, Tuamutef i Kebsenuf) koji su bili čuvari kanopskih žara u koje su se spremali unutrašnji organi pokojnika nakon mumifikacije. Preminuli se prilikom suđenja obraćao svakome sucu, zazivajući ga imenom kako bi dokazao da ga poznaje i da ga se ne boji. Suci su bili lokalni bogovi četrdeset dva egipatska okruga. Svaki preminuli morao je prilikom suđenja dokazati da je čist od svih grijeha. Tot, zapisničar bogova, zatim je na velikoj vagi vagao srce umrlog. Na jednoj strani vage stajalo je srce, a na drugoj pero, simbol božice pravde Maat. Ako ono prevagne pokojnik ne dobiva dopuštenje za sudjelovanje u zagrobnom životu. Ako se prilikom suđenja dokazalo da je preminuli čist od svih grijeha mogao je nastaviti život u svijetu mrtvih i jedriti s istoka na zapad nebeskim Nilom. Prilikom drugog života u svijetu mrtvih preminuli je mogao ribariti, drugovati s prijateljima i uživati u jelima kojima su ga opskrbili njegovi potomci.
O mumifikaciji detaljnije sutra, ako vas interesira naravno, i ako imate želudac....

Stari Egipćani su kroz svoju dugotrajnu povijest pokapali svoje mrtve u raznim vrstama grobnica. Pripadnici preddinastičkih kultura pokapani su u obične rupe u pijesku uz brojne grobne priloge. U kasnom preddinastičkom razdoblju javljaju se prve grobnice obložene opekom sušenom na suncu, preteča mastaba. Prve prave mastabe javile su se početkom ranodinastičkog razdoblja. Bile su to grobnice s ravnim krovom i kosim stranama obložene opekom u koje su se pokapali visoki dostojanstvenici. Njihova unutrašnjost bila je ukrašena lijepim slikama i reljefima.
Piramide, grobnice kraljeva i kraljica, su počeli graditi vladari III. dinastije, a građene su do kraja Srednjeg kraljevstva. Visoki dostojanstvenici i članovi kraljevske obitelji tijekom Starog i Srednjeg kraljevstva pokapali su se u grobnicama koje su izgrađene u kompleksu piramida.
Grobove u stijeni prvi su počeli graditi glavari i moćnici Tebe još potkraj Srednjeg kraljevstva, a faraoni su se u njih počeli pokapati početkom XVIII. dinastije. Najpoznatije grobnice faraona izgrađene su u Dolini kraljeva, a njihove su kraljice pokapane u Dolini kraljica na zapadnoj obali Nila, u blizini Tebe. Ovaj način pokapanja nastavljen je sve do Kasnog razdoblja kada se pokojnici počinju pokapati u izgrađene bogato opremljene grobnice izgledom sličnim mastabama. Niži slojevi društva pokapali su se na grobljima u blizinu naselja. Njihove grobnice bile su obične rupe iskopane u pijesku u koje se pokapalo mumificirano tijelo pokojnika...

Povijest Egipatske civilizacije dijelimo na sljedeća razdoblja:





· Preddinastijsko razdoblje
· Ranodinastijsko ili arhajsko razdoblje (I. i II. dinastija)
· Staro kraljevstvo (III.-VI. dinastija)
· I. međurazdoblje (VII.-XI. dinastija)
· Srednje kraljevstvo (XI.-XII. dinastija)
· II. međurazdoblje (XIII.-XVII. dinastija)
· Novo kraljevstvo (XVIII.-XX. dinastija)
· III. međurazdoblje (XXI.-XXV.dinastija)
· Saitski razdoblje (XXVI. dinastija)
· Kasno razdoblje (XXVII.-XXXI. dinastija)
· Helenističko razdoblje (XXXII. i XXXIII. dinastija)
· Rimsko razdoblje (30. pr. Kr. - 395. g.)
· Bizantsko razdoblje (395. - 642. g.)


** Od kojih je meni zapravo najinteresantnije Novo kraljevstvo, mislim da ste već skužili i zašto (oni koji čitaju; a mogli bi i koji komentaros ostavit; neće vam prstić otpast). To je razdoblje Nefertiti, vjerskih reformi i promjena; Amarna period.

Egipat se nazivao i crnom zemljom jer je u Egiptu kiša bila rijetkost i život je zavisio o poplavama Nila i gradnji kanala kojima se natapalo pustinjsko tlo. Plodni crni mulj i poplave Nila omogućili su nastanak visoko razvijenih civilizacija.
Gradnja kanala i sustav obrane od nabujale rijeke stvorilo je potrebu na organizacijom teritorijalnih okruga – noma, na čijem čelu su se nalazili nomrasi. Gornji i Donji Egipat imali su po 20 noma, a na granici još dvije nome.
Najranija razdoblja obilježavaju suparništvo i borbe između dva Egipta.

Ljudi koje je vrijeme zaboravilo. Minijaturna bića s lubanjama
manjima od naših potekla su od drevnih čovjekovih predaka.
Bili su visoki jedan metar i naseljavali su izolirani otočni svijet.

Tutankhamun je umro mlad, vjerovatno za vrijeme 9-te godine njegove vladavine. To potvrđuje forenzička analiza njegove mumije, kao i činjenicu da nije umro prirodnom smrću. Na njegovoj lubanji nađena su ostećenja, a da li je to rezultat ubojstva ili incidenta ( npr. pad s kočije) ne može se ustanoviti. Tutankhamunova smrt ostavila je prijestolje ispražnjenim i bio je to trenutak u kojem se njegova mlada udovica Ankhesenamun našla u teškom položaju. Pritisnuta sa svih strana ambicioznim i mnogo starijim muškarcima nego što je sama bila, povukla je neočekivani i zapravo korak bez presedana u egipatskoj povijesti. Napisala je poruku kralju Supaluluiumasu I, kralju Hittita. Objasnila mu je da je njen suprug umro i da ona nema sinova dok ih on ima mnogo. Zatražila je da pošalje jednog od njih da je oženi i tako nastavi kraljevsku lozu. Evidencija o ovom dogadjaju ne dolazi iz egipatskih zapisa već zahvaljujući iskopavanjima u Hattusasu (Boghazkoy) u Turskoj - glavnom gradu onda moćnog kraljevstva Hittita. Kralj je ispočetka bio sumnjičav, a tad je poslan princ Zannanza da prihvati kraljičinu ponudu. Izgleda da nije stigao dalje od granice kad je ubijen. Ovo treba pripisati dvojici ljudi koji su u trenutku Tutankhamunove smrti zapravo upravljali kraljevstvom: vezir Ay i komandant vojske Horemheb. Oba su kasnije bili faraoni; Ay je oženio Tutankhamunovu udovicu Ankhesenamun (protiv njene volje) i vladao jedva 4 godine, jer je već bio u podmakloj dobi. Nakon njega, faraon je postao Horemheb - još jedan od velikih egipatskih vladara.

Egipatski faraon XVIII dinastije, vladao od 1334. do 1325. godine p.n.e. Kraljevskim imenom
Tut-ankh-amun Heqa-iunu-shema
Neb-kheperu-re.
U studenom 1922 godine Howard Carter je otkrio grobnicu praktički nepoznatog faraona čije je ime, Tutankhamon, uskoro postalo tako poznato i slavno da je zasjenilo imena drugih faraona. U trenutku ovog otkrića Dolina kraljeva se, s arheološkog stajališta, smatrala za mjesto gdje se nema više što otkriti! Međutim, silna upornost Howarda Cartera srećom se isplatila. Vođen otkrićem nekoliko predmeta sto su nosili Tutankhamonovo ime, Carter je vjerovao da kralj mora još ležati negdje u dolini u nekoj neotkrivenoj grobnici. Poslije mnogo godina frustrirajućih radova u dolini, konačno su se pokazale nekakve stepenice 4. studenog 1922 godine, točno nasuprot sjeverne strane ulaza u grobnicu Ramsesa VI. Slijedeći dan stepenice su bile očišćene i ukazala su se blokirana vrata s pečatima drevnih čuvara Doline kraljeva! Iza tih vrata ležalo je arheološko otkriće stoljeća. Premda je ustanovljeno da je pokušana provala u grobnicu dva puta neposredno nakon pokopa, njen sadržaj je praktički ostao netaknut i po svom obujmu i po vrijednosti predmeta predstavlja nešto od čega zastaje dah! Treba imati na umu da je Tutankhamon bio sjenovita i malo poznata figura iz kasne XVIII dinastije, nimalo nalik na velike i slavne faraone. Pa ipak je njegova grobnica sadržavala veliko bogatstvo i to nas tjera da se zapitamo kakve su tek vrijednosti udomljavale grobnice velikih faraona egipatske povijesti!? Nažalost, ta je grobnica jedina ostala neopljačkana od svih grobnica u Dolini kraljeva.
Mumija mladog kralja ostala je slabo očuvana, kao rezultat lošeg balzamiranja. Nosila je na sebi znamenitu zlatnu masku, a sve je to bilo u kovčegu od čistog zlata koji je sam imao preko 110 kg. Ukupan sadržaj ležao je u još dva veća drvena kovčega koji su i sami bili obloženi zlatom i briljantima. Konačno, krasan sarkofag od crvenog kvarca služio je za smještaj toga. Izrada svega ovoga tako je lijepa da te predmete čini vanvremenskim: i danas se doimaju tako svježe i živo a napravljeni su prije 3300 godina! U cijeloj grobnici bilo je preko 3500 predmeta, uglavnom od čistog zlata.

Ne mogu vjerovati da smo uspjeli!
Prema onome sto kažu današnji pravnici i birokrati,
svi mi koji smo bili djeca u 70-ima i ranim 80-ima,
vjerojatno ne bismo trebali biti živi.

Naši dječji kreveti bili su obojeni kričavim bojama na bazi olova.
Nismo imali zaštitne poklopce ili brave na bočicama lijekova,
vratima i ormarićima, a kada smo se vozili na biciklu, nismo imali kacige.

Da ne spominjemo rizik dok smo autostopirali...

Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez pojaseva i zračnih jastuka.

Pili smo vodu iz cijevi u vrtu, a ne iz boce. Užas!

Jeli smo kolače, kruh i margarin i pili gazirana slatka pića,
ali nikada nismo bili debeli, jer smo se stalno igrali vani.

Dijelili smo jedno gazirano piće sa četiri prijatelja,
iz jedne boce, i nitko od toga nije umro.

Provodili smo sate gradeći male automobile iz raznoraznih otpadaka
i onda se spuštali niz brdo, da bismo onda otkrili da smo zaboravili na kočnice.
Nakon sto smo se nekoliko puta zabili u grmlje, naučili smo riješiti problem.

Otišli smo od kuće ujutro i igrali se cijeli dan,
vračali smo se kuci kada bi se upalila ulična svjetla.

Nitko nije mogao s nama razgovarati cijeli dan. Nismo imali mobitel.
Nezamislivo!

Nismo imali Play Station, Nintendo, X-Boxes, video igrice,
99 satelitskih programa na televiziji, filmove na videu,
surround sustav, mobilne telefone,
kompjutere ili Internet chatove.

Imali smo prijatelje!
Izašli smo van iz kuće i našli ih.

Igrali smo graničara i ponekad bi nas lopta zbilja zaboljela.

Padali smo s drveća, znali smo se porezati, slomiti kost ili zub,
i zbog tih nesretnih slučajeva nije bilo nikakvih sudskih tužbi.
To su bili nesretni slučajevi. Nitko nije bio kriv osim nas.

Tukli smo se i udarali jedni druge,
dobivali masnice i naučili kako da ih prebolimo.
Izmišljali smo igre sa stapovima i teniskim lopticama,
i iako nam je bilo rečeno da će se to dogoditi,
nikome nismo iskopali oko.

Vozili smo se na biciklu ili prošetali do prijateljeve kuće,
pokucali ili pozvonili na vrata, ili samo ušli i popričali sa njim.

Igrale su se razne igre i nisu svi ušli u ekipu.
Oni koji nisu, morali su naučiti nositi sa razočaranjem.

Neki učenici nisu bili pametni kao ostali
i nekada su pali razred i morali ga ponavljati. Užas !!!!!!!!!

Testovi se nisu prilagođavali iz bilo kojeg razloga.

Naši postupci su bili samo naši. Posljedice su bile očekivane.
Sama zamisao da nas roditelji vade iz nevolje ako smo imali problema
u školi ili sa zakonom bila je nezamisliva.
Oni su zapravo podržavali školu i zakon. Zamislite to!
Užas!

Ova generacija je proizvela neke od najboljih preuzimatelja
rizika, rješavatelja problema i izumitelja, IKADA!
Imali smo slobodu, neuspjeh, uspjeh i odgovornost
i naučili smo se sa time nositi.

Čestitamo!

Ponekad poželim da sam bila tamo u vrijeme faraona i lijepih kraljica…!
Nefertiti je zapravo bila snažna žena, jakog karaktera ,vrlo odvažna i definitivno je znala što želi. Ona je igrala vrlo važnu ulogu u državi za vrijeme vladanja svog supruga Aknatona a koliko je poznato još važniju i nakon njegove smrti. Bila je uvijek pored njega i jednaka kralju što nije baš bilo specifično za to vrijeme. Radila je neke stvari (kao na primjer «sudila» neprijatelju) što je mogao samo faraon. Navodno se čak utrkivala sa Aknatonom u konjičkim zapregama. Faraoni su imali mnoge žene (Nefertiti je bila «glavna žena») koje su im rađale djecu. Nefertiti je Aknatonu rodila šest kćeri, dok mu je njegova druga žena Kiya rodila sina imenom Tutankhamun….