Za što sam ja pozvan?
Ovih par proslih mjeseci me prati misao što trebam činiti u životu. Činiti, misliti, vidjeti, reagirati...
Što i kako? Neki put ne reagiramo dobro i požalimo i izgubimo radi toga.
Neki put jednostavno smo ljuti, nervozni ali to nije opravdanje za naše ponašanje.
Važno je ne prestati razmišljati. Ali ne i nećkati se i biti nesiguran u sebe.
Jeli uopće korisno biti ljut? Je li mudro biti nervozan?
Nužno? Nije. Nikada nije. Pod vecim opterecenjima se pokazu nedostatci. Jao ugledah koliko sam povrsan i gresan. Put uz Kalvariju upije kao spuzva inspiraciju i lijepe rijeci.
Ostadoh ogoljen, oznojna i umorna tijela i suhog grla, sam ja, Isuse evo me pred Tobom, sam nisam nista a sa Tobom sam sve. Grlim svoj kriz i ljubim Te Kriste! Ali za to je potrebno molitva i velika budnost duše. Biti budan znači biti svjestan Božjeg prisutstva i vlastite malenkosti. A to znači biti iznutra ispunjen i sretan. Tada čovjek od srca trpi za druge i tada mu nije teško vidjeti i u ljudima koji Boga ne poznaju Boga života i ljubav.
Rastite i brzo se obratite! Nema važnijega nego biti uz Boga!
Sve ostalo ostavite na stranu. Molite i tražite. I sve će vam se dati ako je od Boga.
Upoznajte koliko je velik ovaj naš Bog i kolika je velika Njegova Ljubav, a osobito milosrđe nad nama...
Jer za to smo pozvani. Biti velikima u svojoj malenkosti.
tad prestaje nervoza, ljutnja. Tad počinje razumijevanje da postoje stvari kojima ne mogu upravljati, čemu se moramo prepustiti. Bogu u ruke.
Sjećate se onog uzdaha? Oče u tvoje ruke predajem duh svoj. To je pouzdanje i bliskost Bogu.
To znači biti Sin. Znati da je Otac u pravu. Da On zna najbolje.
Znajmo i mi i predajmo sami sebe Njegovoj volji.
To je prava radost. Tako zelim zivjeti.
A za tu radost si i ti pozvan...
Mir i dobro svima dragima mojima, nedostajali ste mi...
Hrabri budite, On je uz nas...nemamo se čega bojati, sve dok smo Mu blizu.
