Siguran spas Hrvata - krunica
Kad je završio Drugi svjetski rat, u Beču su ostale četiri velike sile, u njihovim se rukama nalazila vlast. Među tim silama bila je i Rusije. U Beču je tada pastoralno djelovao franjevac o. Petar Pavliček, čovjek pun Božjeg žara. Svu nadu stavio je u Mariju i moljenje svakodnevne krunice. Osnovan je "Pokret krunice". Kad je broj onih koji su svaki dan molili krunicu narastao na pola milijuna, Rusija se, s Hruščovom na čelu, najednom povukla iz Austrije. Bila je godine 1955.
Povukla se bez obrazloženja, a jedini uvjet koji je postavila Austriji bio je: neutralnost. I dok je u svim susjednim zemljama Rusija ostala, Austrija je, na čudenje čitavoga svijeta, ostvarila potpunu slobodu. Očita Gospina milost.
Kad je godine 1991. planuo rat, po uzoru na o. Pavličeka, organizirali smo u Hrvatskoj "Pokret krunice za obraćenje i mir". Bila je godina 1993. I kad smo dvije godine svakodnevno molili krunicu, kad je broj molitelja narastao na 32.000 dnevno, najednom je Gospa pokazala svoju moć. Pothvatom "Oluja" neprijatelj je svladan, a to se zbilo baš na Gospin blagdan, na dan Gospe Snježne, 5. kolovoza 1995., u Kninu. Hrvatska je ostala slobodna. Svima nama je ostala u pameti zanimljiva pojava da je veliki dio naših vojnika nosio oko vrata Gospinu krunicu.
Zar itko više može sumnjati da je budućnost Hrvatske u rukama Majke i Kraljice Hrvata?
Kako smo vidjeli, svi nam demografski podatci posve sigurno govore da mi Hrvati srljamo, i to vrlo brzo, u propast. nestaje nas, svake godine ima nas manje, tako da se može lako izračunati da će nas Hrvata relativno brzo nestati. Nema rađanja djece.
Kako spriječiti propast Hrvata? Dosta se o tome piše, dosta se o tome propovijeda, ali iz svega toga, nažalost, gotovo nikakve koristi. I sama vlast pogoduje opadanju porođaja. Ima li sredstva koje će nam sigurno pomoći da se spasimo od propasti? Ima! To se sredstvo zove molitva, još konkretnije, krunica. Svaka je molitva dobra, posebno, i u prvom redu sv. Misa; onda primanje svetih sakramenata, štovanje Isusa u svetom Sakramentu. Međutim, znamo da krunica ima veliku prednost. Ta se prednost sastoji u tome što krunicu možemo moliti i danju i noću, i kad smo zdravi i kad smo bolesni, i kad smo kod kuće i kad idemo ulicom, i kad smo u vlaku ili tramvaju, uvijek i posvuda. To je njezina prednost. Da krunica sigurno vodi k uspjehu, to nam je Gospa obećala u Fatimi i o tome nam jasno govori slučaj o. Pavličeka u Austriji, kao i uspjeh našega "Pokreta krunice" u Kninu, o čemu smo govorili.
P. Ante Katalinić
Razmisljam o kratkoj sadasnjosti...
Da bi dosli do Boga, ajmo najprije analizirati sami sebe. sto sam to ja? Da idemo polako. Da li sam ja moje misli. Dobro razmisljajte. Pitajte same sebe. Misli dolaze i odlaze, stalno se mijenjaju, ovise o zivotnom iskustvu, vremenu, uvjetovanosti, iskustva nasih proslih dogadjaja i zivota, obrazovanja, ali one odlaze i dolaze i ja nisam moje misli. Da li sam ja moje ime. Ako se zovem Ante, da li sam promjenio svoje ja. Ako sutra promjenim ime, da li sam promjenio svoje ja. Ja nisam svoje ime. To je samo obiljezje onoga ja. Da li sam ja svoje tijelo, ovo zemljano gdje se nastanio duh. I kad bih svih pet cutila na tijelu izgubio, zivio bi u meni (u duhu). Pohotni gledaju "atribute", vjerni gledaju srcem. Kazu znanstvenici da se svake minute na bilijune stanica promjeni, tako da se nakon 7 godina sve stanice promjene i na tom mjestu nema one stanice koja je tu prije bila. Sta ostane? Duh. Najvjerniji od najvjernijih. E od nas zavisi sa cime smo oplemenili nas duh, sa cime idemo pred Gospodina. Ova nasa zemljana gradjevina tijelo prolazi, stari, nestaje, susi se, trosi se, prolazno je raspadne se i nestane, zemlja ide u zemlju. Ja nisam moje tijelo. I kad bi ostao bez svih udova i dalje bi bio ja. I kad bi odstranio sve organe, a ostavio samo one vitalne da funkcioniram na aparatima, ja bi i dalje bio ja. Odsjeci ruku i baci je. Jesi li to ti. Ono ja, nije u tebi. Ja nisam moje tijelo. Da li sam ja moja profesija. Ako sutra promjenim profesiju, da li sam promjenio moje ja? Danas sam recimo gradjevinar. Mozda mi se ne svidja, i sutra postanem vodoinstalater. Da li sam promjenio svoje ja. Nisam. To je ono isto ja sa drugom profesijom. Da li ste vi profesor? Niste. To je vas poziv. Vi to niste. Problemi nastaju tu kada se ljudi pocimaju poistovjecivati sa svojim funkcijama u drustvu, sa svojim pozivima, poslovima, opredjeljenjima. Svu svoju srecu, sav svoj entuzijazam vezu za tu stvar. Jedna majka koja se poistovjeti sa tim da je samo majka, kad njezina djeca podju ne daj Boze po zlu, gotovo je s njom. Ona trpi, ona pati, ona ne vidi nikakvu drugu srecu u svom zivotu, jer je njezino majcinstvo doslo u pitanje. Poneki ljudi koji se zene, radi toga da bi bili sretni, grijese. To je uvjetovanost zenidbe. Ja da koristim zenidbu da bi mi priskrbilo srecu. Krivo. Bit cu sve samo ne sretan, jer cu ciniti da me zenidba usrecuje. Ako ja sada nisam sretan, necu biti ni kao ozenjen. Bit cu sve, isfrustriran samo ne sretan, jer cu traziti da mi ljudi ispunjaju srecu, a ja bih trebao biti taj koji ce, iz kolicine srece koju nosim kroz brak usrecivati druge. Ili recimo kada neki ljudi ulaze u brak da bi ih brak situirao, usrecio, sredio, grijese. Ako tu srecu ne nose u brak, nece je ni dobiti u braku. Obicno cesto zato i nastaju rastave braka. Ljudi zive na krivim temeljima. Ako polazite u red da budete ne znam sto, da tako zivite, s nakanom da ce vam takav zivot donijeti srecu, grijesite. Takav zivot cete vi svojom srecom i orginalnoscu usreciti, oplemeniti, da vam postane atraktivno i zivo u sadasnjem vremenu, u ovome momentu u kojem zivite. Bas ovaj momenat to je samo s cime raspolazemo, jer jucer je proslost a sutra samo nada. Ne mozete zivjeti na postavkama ovim ili onim. Mozete hraniti svoj ego na puno nacina, oplemenjevati se, ali ti sebe moras dati u to, svoju srecu dati u to, svoje srce, svoje bice, bez straha od gubitka, jer ako dajes svu ljubav bez fige u djepu, nemozes nikad izgubiti a ne do toga cekati da ti to netko da. Ponudi se u cijelosti Kristu, ako je Bog sa tobom tko moze protiv tebe. Zasto je u nasem skolstvu puno toga islo lose? Zato sto pojedini profesori od toga sto su profesori ocekuju prvenstveno materijalnu dobit. Kada bi oni uz ocjene i znanje nosili sebe i svoje srce, ne bi bilo toliko problema, treba nam 30% akademika u Hrvatskoj vjerujte da imamo bolji standard nego sada. Onda i profesori bi imali bolje mirovine. Vidite u skoli smo ucili puno toga sve samo ne ono kako se stvarno zivi. To nas nitko nije ucio. Kako se zivi ucit cemo sami. Dakle, vi niste vasa profesija. Ona dolazi, odlazi, nevezana za ovaj zivotni vijek. Gore, nema zenidbe ni udaje, svi smo jedno u Bogu.
Licem u lice
Cijelog tog vikenda je snjezilo stvarno puno, ponedjeljak u jutro bilo je to poslije bozicnih i novogodisnjih blagdana snijeg je zavijao sve. Onako nerazbudjen kako to izgleda ponedjeljkom izadjem na glavni portal zgrade onako bunovno ljudi kao siluete kratak pozdrav i osmjeh i odjednom brdo snijega auh promrmljah sebi u bradu, kad izadjem vani vjetar fijuce i raznosa snijeg uokolo, kroz maglu snijega ugledah mjesto gdje bi trebalo biti moje auto, sve zatrpano necu stici na posao na vrijeme i onako iz dubine srca rekoh "Isuse moj pomozi mi". probijam se kroz snijeg do auta sa lopatom i poceh lopatati snijeg. Dosta vremena bi trebalo osloboditi auto iz toga. Pristupi mi jedan nikada prije vidjeni covjek i lopata sa mnom i kad je bilo gotovo slucajno ga pogledah u oci, bile su svjetlo plave i odjenom zraci svjetlost iz njih. "Isus Krist ti pomaze" Rekoh zacudjeno hvala i otvaram vrata od auta i opet tamo pogledam nema nikoga, sjednem u auto i vozim se dalje, nakon izvjesnog vremena zaustavio sam se sa strane i razmisljam. Ovo je cudo, u momentu osjetih veliki ponos "Meni pomaze On Isus Krist". bio sam potpuno zbunjen. Nakon toga sam osjetio da trebam nesto moliti, prekrizio sam se i molio Oce Nas... Zdravo Marija... Slava Ocu...I kad sam to izmolio, suze mi navrse na oci. Ridao sam i isplakao sam se onako posteno sam u autu. Radi tako jedne sitnice zazivam Isusa u pomoc, koliko drugih ljudi pati u puno tezim okolnostima, koliko tesko bolesnih, gladnih, nemocnih, obespravljenih, na pravdi osudjenih, na sve moguce nacine povrijedjenih. Htio sam ostaviti auto tu i ici pjeske, htio sam uciniti neku zrtvu neko djelo sto bi se njemu svidjelo ne znam ni sto uhvatila me posebna euforija, velika radost a pomalo i tuga.
Najljepsi pokloni za Bozic
Napisah sto me tistilo, bacalo u ocaj, osjetih bolan zalac nepravde, izustih krik boli, puno ih je proslo pokraj mene nesnalazeci se, sekunde su bile vjecnost, sto sam ja u jednom "svemiru", tako malen i bespomocan, kao netko na stanici bez reda voznje, kao u bunilu, odbacen, siromah, progonjen. U tome momentu mi se ucini da je sve cilj sam sebi, i da smo idolopoklonici. Za kratko mi se obrate drage osobe koje ce moliti za mene. U tren osjetih misticni zagrljaj ljubavi, sto je prozimala citavo moje bice, neopisiva bujica ljubavi.Dobih puno dragih darova, medju njima i prigodnu molitvu "Duhu Svetom" sto molim svaku vecer redovito kao sto obecah do Bozica. Velika hvala na ohrabrenju to su moji najljepsi pokloni za ovaj Bozic.
21.11.2008. u 20:35 | 7 Komentara | Print | # | ^Kako mozemo vratiti s krivog puta odraslo djete (kcer)?
Kako mozemo vratiti s krivog puta odraslo djete (kcer)?
Zelim ovde da podjelim svoj "kriz" sa vama koji to slucajno procitaju, s ovim pisanje otkrivam svoju krscansku ljudsku i roditeljsku skrb za dobro svoje kceri. To je bilo bistro i uredno djete molila se i dobro ucila u skoli. Govorila je cesto da bi volila biti casna sestra, imala je snove i planove. Moja zena i ja smo se trudili oko djece i cuvali ih kao kap na dlanu. Priblizavala se svecanost svete Krizme za moju kcer, baba po majci dolazi iz Hrvatske, trebamo ici na aerodrom, ona je ostala kod kuce da se odmori od priprema i da jos bolje nauci sto ima recitirati tijekom sv. Krizme u crkvi. Ostali su doma jos neki uljudan i fini "stric", ponijeli smo cvijece i dosla baba iz Hrvatske, ali kad smo se vratili moja kcer se cudno ponasa, u prvi mah smo pomislili mozda je uzbudjena od toga svega sto je i normalno, sve je proslo svecano i uredu, ali moje djete se promjenilo za 180 stepeni. Skolska godina je zavrsila. Moja kcer nije vise ista, svadljiva, a posebno ako bi kod nas svratio taj "stric". Baba je ostala kod nas jos nekoliko mjeseci, skolska godina pocela profesori svi izreda salju pisma pa umjesto na posao u skolu, probamo razgovarati sa kceri osjetimo da nesto nije uredu, samo pocme plakati i nista vise, mislili smo mozda nesto radi babe pa odrasta pubertet i slicno. Isli smo raznim doktorima nije se otvarala i nitko nije mogao ni pomoci. Onda smo culi za najboljeg i najskupljeg doktora i kod njega na terapiju, na kraju svega rece nam: nema pomoci "pusti pticu da slomije krilo" pa cemo joj onda pomoci. Godinu poslije svega, Bolnica zove moju zenu na posao - kcer ti je u komi otrovala se tabletama u skoli, ispumpali su sadrzaj i dosli smo u bolnicu da je podrzimo i da se razbudi, tako je i bilo dosli kuci: nemoj to vise ciniti, ona: necu vise. Onda je presla u podrum od kuce stanovati i odatle nije htjela nikud izlaziti, kod nje je uvjek bila boca sa izvorskom vodom, jednom moja zena dok je se kcer tusirarala otvorila bocu i pomirisala, tamo votka u toj boci. Zivot mojoj zeni i meni je pravi pakao na zemlji, na poslu cim telefon zazvoni kosa se jezuri, a pri povratku kuci bojis se onoga najgorega. U medjuvremenu se povjerila svome bratu i snahi da je bila silovana od "strica" koji je iskoristio vrijeme dok smo ostali bili na aerodromu, ali da oni to ni po koju cijenu ne pricaju nikome. Moj sin i snaha pozvali su samo nas i saopcili nam to. Tesko za vjerovati frustracija i ljutnja. Sto napraviti. Onda smo otisli na policiju da odgovara za to zlo. U policiji kazu ne idi to tako, oni moraju ispitati kcer podignuti tuzbu i to samo ako nasa kcer hoce suradjivati. Ona nije htjela to nikako, rekla je da ne zeli da na sudu prolazi kroz to sve. Ali policija je vjerovatno nesto cinila jer taj "stric" je nabrzinu napustio ovu zemlju i odselio u stari kraj. Moja zena i ja iscrpljeni sa svime, osjecajuci krivnju a neznamo ni zasto, dolazilo je do iskrenja, koje smo isto tako uz molitvu resavali i oprastali jedno drugome. Moje djete od svete Krizme nije nikada imalo neku inicijativu, sve je bilo sivo i bezizgledno. Jednoga dana rece nam kako gleda na tv. emisiju "ellen" trebali bi i mi to pogledati sa njome. Pristali smo i ona nam rece "ja sam tako isto" isto sto? Pitali smo. Lezbejka ja sam to. Odgovarali smo je od toga na sve nacine, ali nije nazalost islo, ona goni po svome. Zaposlila se i pocela raditi. Onda smo stalno probali odgovarati od toga nemoj nas ruziti i sramotiti, ona nami da to svi trebaju znati i onda svim susjedima je "objasnila" sta je ona tako da se zna, srecom susjedi su bili svi strani. Nakon toga nitko od susjeda nas nije vise ni pozdravio, okrecu glavu na drugu stranu. Onda smo opet po tko zna koji put razgovarali sa njome, a ona nam je rekla da joj je dosta svega i da seli u svoj stan. Pomogli smo joj pri selenju, onda nam je objasnila da ima prijateljicu sa kojom ce ziviti kao sa partnericom pa bilo nam to drago ili ne. Krijemo to sve od sviju koji nas poznaju. Prodajemo kucu i selimo na drugo mjesto, od svjih briga nemozes nikud odseliti, one su tu uvijek. Na poslu nije dugo ostala, bila je zima i nevrijeme, nazvala nas je da ide u Israel tamo ima drugu prijateljicu i ide kod nje ziviti. Stigli smo samo na aerodrom da se pozdravimo. Ni jednom se nije okrenula i mahnula rukom. Nakon dvije godine dolazi iznenada sa svojom partnericom kod nas roditelja pokazuju se tako susjedima i nama objasnjavaju "pravilnost" njihova zivljenja, uglavnom odlaze uvecer a vracaju se ujutro i spavaju po danu. Da nema namjeru da se mijenja da je to njezin "trend". Sramota nas ici medju narod uvijek u strahu da se sazna, u crkvi malo po malo prijateljstva se hlade i strah koji je permanentan da se to ne otkrije. Jos je postavila link na "My Space", pod svojim imenom i prezimenom i ono malo prijatelja sto je bilo nekako hlade se. Sada se desava to cega smo se najvise bojali, moja zena i ja. Odlaze opet nazad u Israel a ja postavo tablu za prodaju ispred kuce. Odselili smo u drugo mjesto. Umrla baba u Hrvatskoj 2004. i dosli smo na sprovod, pokoj joj dusi, i "stric" nas je oklevetao di je got stizao u rodnoj mi Hercegovini, sa rodbinom odnosi nisu vise takvi kao sto su bili, pozdravio sam se i otisao, u medjuvremenu eto cuo sam da je i "stric" umro u BiH. Boze moj sta mi je ciniti? Moje zdravstveno stanje je jako naruseno, tlak se ne moze nicim zaustaviti, moja zena to jos stoicki podnosi. Neznam stvarno dalje. Ja volim svoje djete. Ja ne volim njezine grijehe, koje cini. Ona zive to sto ja odbacujem. Ja ne mogu sluziti dvojici gospodara. Molimo se Bogu, Isusu Kristu sinu Njegovu i Djevici Mariji Kraljici Mira, nada umire posljednja...
Pođite na raskršća i koga god nađete pozovite (Mt 22,1-14)
Pođite na raskršća i koga god nađete pozovite (Mt 22,1-14)
Prispodobu o svadbenoj gozbi Isus govori "svećeničkim glavarima i starješinama naroda" koji odbijaju prihvatiti ga kao proroka i uprisutnitelja Božjeg kraljevstva. Unatoč njihovoj nevjeri, on se osjeća Očevim Sinom po čijem djelovanju nastupa vrijeme Božje vladavine u svijetu. Raskid između Isusa i vjerskih poglavara njegova naroda u grčkom izvorniku još je naglašeniji po izrazu homoiothe u r. 2 koji bi doslovno trebalo prevesti: "Kraljevstvo je nebesko postalo slično kralju koji..." Bog se definitivno vezao uz Isusa u provođenju svog plana spasenja, a vjerski poglavari su definitivno Isusa odbacili. Povijesnim slušateljima Isus je preko ove prispodobe najavio ulazak pogana u njegovu Crkvu zato što se nisu odazvali oni koji su prvi bili pozvani. "Pođite stoga na raskršće i koga god nađete, pozovite na svadbu" (r. 9). Ova izreka vrlo je srodna s onom koju govori Uskrsli pred uzašašće: "Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih ..." (Mt 28,19). Raskršća su zapravo gradske kapije pred kojima se odvijao sav javni život te na koje su stranci ulazili i izlazili.
Ono što je Izaija najavio, Isus ispunja: Bog zove sve narode u svoje kraljevstvo i na svoju gozbu.
Prema prispodobi, odazvali su se dobri i zli, a jedan čak nije imao propisanoga svadbenog ruha. Ovaj dio prispodobe Isus je namijenio svojim sljedbenicima onda a i kasnije u Crkvi. Bog po Isusu zaista zove sve u smislu pripadnika različitih staleža ali i različitih naroda. Isusova zajednica mora ostati sveopća, otvorena svima.
Međutim, Isus - pa i poslijeuskrsna Crkva - računa s grešnicima. On nije osnovao zajednicu savršenih u koju grešnici ne bi imali pristupa. Od svih traži obraćeničku poniznost i spremnost na djela dostojna obraćenja.
Kraljevski gospodar naređuje da se nedostojni sudionik izbaci "van u tamu gdje će biti plač i škrgut zubi". Bog je svjetlo, a odbacivanje u tamu znači udaljavanje od Boga. Plač i škrgut zubi apokaliptički je izraz za neopozivu svijest promašenosti. Ljudi će plakati i očajavati videći da su mogli biti s Bogom, a sami su prokockali svoj poziv.
Zastrašujuće zvuči zaključno upozorenje: "Doista mnogo je zvanih, malo izabranih." Međutim, ono nije proročanstvo o broju konačno spašenih i osuđenih, nego proročki poticaj na obraćeničko ponašanje. Ovaj poticaj nije dokaz da mi dobrim djelima zaslužujemo kraljevstvo nebesko. Kraljevstvo je - kao i oproštenje grijeha - nezasluženi Božji dar kojemu se trebamo ponizno otvoriti, slobodno ga prihvatiti. Život na zemlji vrijeme je zahvalnog pokazivanja da ozbiljno prihvaćamo Božji poziv. Vrijeme kad se želimo vladati u skladu s vjerničkim pozivom vršeći s Isusom i oslonjeni na Isusa volju Očevu.
Svake nedjelje i blagdana sabiremo se oko uskrslog Krista na misu koja je kršćanska sveta gozba. Na njoj nas Bog hrani svojom riječju i svojim posvećenim kruhom da bismo živjeli u skladu s Božjim pozivom. Uzvanici iz današnje prispodobe nisu marili za kraljev poziv, "odoše jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom". Prema Lukinoj verziji prispodobe jedan se ispričao da je tek oženjen pa ne može doći. Zemaljski poslovi odvratili su im pažnju od Božjeg poziva. Mi nastojimo tako obavljati svoje zemaljske obveze da ne zaboravimo svoj poziv na Božju gozbu u kraljevstvu nebeskom.
Zivi vlasiti zivot
Nije ovu priču Isus iznio da bi nam dao tečaj o bankarstvu, o najboljim investicijama, o „stranim ulaganjima“, o privatizaciji i drugim suvremenim bankarskim i gospodarskim pojmovima; On je priča zbog pouke onima koji su ga slušali. Nije riječ o novcu nego o nečemu puno vrjednijem: o čovjeku, o njegovu životu, o smislu njegova života. Time im je rekao koliko su vrijedno blago od Boga primili i da s njime treba raditi. Rekao njima onda i nama danas.
Najveći talent koji nikada i nikako ne bismo mogli zavrijediti niti zaraditi jest sam život. Bog nam ga daje besplatno, povjerava, nezasluženo. Ali to je talent s kojim valja surađivati, oplemeniti ga, postići nešto, ostvariti. A to iziskuje i napor i spretnost i prije svega volju da se nešto učini. Ne mogu svi biti veliki umjetnici, glazbenici, pjevači, književnici, itd., ali svi moraju biti ljudi.
Ova priča mogla bi suvremenog čovjeka i zastrašiti. Od nas svi traže uspjeh, i to po svaku cijenu. A uspjeh se mjeri novcem, bogatstvom, mjestom koje zauzimamo u društvu. Pa zar i Bog to isto traži? A što je s onim koji nema sreće, kojemu ne ide sve za rukom, koji ima neki nedostatak koji ga ometa u životu? Zar će i zbog toga još biti kažnjen? Zar ne uspjeti ni ovdje na zemlji, ni tamo kod Boga? Nije riječ o tome. Nije riječ o uspjehu, koji nekada ne postignemo ni kad sve uložimo, jer ne ovisi sve o nama. Nisu jednaka mjerila za „olimpijce“ i „paraolimpijce“. Ne može se jednako mjeriti atletski hitac nekoga tko je zdrav, stalno trenira i nekoga tko je u invalidskim kolicima. Svatko od njih ima svoje posebne medalje. I Isus reče da će se više tražiti od onoga kome je više dano.
Presudno je s talentom raditi. Nikome nije određeno koliko mora ostvariti i zaraditi. Jedino što gospodar ne trpi jest lijenost, neaktivnost, nesuradnja. Toliko puta Evanđelje naglašava baš to: „činiti“, „vršiti“. Isus završava svoju priču o milosrdnom Samarijancu riječima: „Idi pa i ti čini tako!“. Na drugom mjestu: „Ako hoćeš ući u život, vrši zapovijedi!“ I sam Isus je „prošao zemljom čineći dobro“ (Dj 10,38). Svatko ima svoj talente i ima s njima raditi. Koliko je zakopanih talenata, jer se s njima nije radilo!
Zato, brate svećeniče, imaš li talent, Božji dar svećeništva, „čini“ ga: propovijedaj, poučavaj, dijeli svete sakramente, hrani Božji narod Božjim kruhom i Božjom riječju, a ne gledaj kako ćeš lakše i bezbolnije proći! Budeš li samo gledao kako ćeš u životu što jeftinije proći, onda ćeš svoj talent zakopati. Talenti nisu krumpiri; oni ne rastu u zemlji, nego na zemlji!
Imaš li sestro talent služenja u redovničkom pozivu, čini to oduševljeno i radosno, svim srcem! Nije važno jesi li orguljašica, katehistica, kuharica, bolničarka, nastavnica ili samostanska vratarica; bitno je samo kako se neki posao čini, a ne koji se radi. Ne zakopavaj svoga talenta čekajući nešto veće, bolje, uglednije!
Imaš li ti, brate i sestro, talent, dar obiteljskog života, očinstva ili majčinstva: nemoj to smatrati samo teškim teretom i obvezom; to je ogromno povjerenje koje ti Bog daje. Moći prenositi život i odgojiti čestita čovjeka, zar može biti nešto veće? Zar nije divan talent čestita, radina i marljiva žena i supruga, kako je lijepo ocrtava prvo današnje čitanje iz knjige Mudrih izreka? Zar nije isto takav talent brižan suprug i otac, vjeran svojoj bračnoj družici i svojoj obitelji?
I ti, mladiću i djevojko, i ti dijete, imaš svoje talente: prepoznaj ih, razvijaj, oplemenjuj, kako bi sutra mogli dati svoj doprinos da ovaj svijet budete barem nešto malo bolji. Budeš li za sebe tražio samo prava, a roditeljima i drugima prepuštao sve dužnosti, ti su svoj talent unaprijed zakopao. A od lijenčina ni obitelj ni društvo nema ništa, a kako bi to onda moglo Bogu valjati?
Jednako je i s talentom radnika, umjetnika, političara, sportaša…: u svakom se pozivu i zanimanju može i mora „činiti“, ostvarivati, čestito svoje dužnosti vršiti. Tek tako jedan talent donosi drugi, tek onda smo dobri i vjerni sluge i smijemo se nadati da ćemo ući u radost Gospodara svoga. Amen.
Kako je postala lubav "slijepa"
Jednom davno, svi ljudski osjecaji i sve ljudske kvalitete nasle su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.
Kada je Dosada zijevnula treci put, Ludost je, uvijek tako luda, predlozila:
"Idemo se igrati skrivanja! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je medju osjecajima."
Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavsi presutjeti, zapitala: "Skrivanja? Kakva je to igra?"
"To je jedna igra", zapocela je objasnjavati Ludost, "u kojoj ja pokrijem oci i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete. Kada zavrsim s brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronadjem, taj je pobjednik."
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Odusevljenje.Sreca je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada nista nije interesiralo.
Ali nisu svi bili odusevljeni prijedlogom.
Istina je bila protiv skrivanja, a i zasto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronadju.
Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mucilo sto on nije bio taj, koji se sjetio predloziti igru.
Oprez nije htio riskirati..
"Jedan, dva, tri..." pocela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu.
Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu iza Uspjeha koji se, muceci sam popeo na vrh najviseg drveta.
Velikodusnost se nikako nije mogla odluciti gdje se skriti,
jer joj se svako mjesto cinilo savrsenim za jednog od njenih prijatelja.
Ljepota je uskocila u kristalno cisto jezero, a Sramezljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je nasla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra.
Sebicnost je pronasla skroviste, ali samo za sebe!
Laz se sakrila na dno mora (laze, na kraju duge), a Pozuda i Strast u krater vulkana.
Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije ni vazno.
Kada je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav jos nije pronasla skroviste jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavsi ruzicnjak, uskocila je, prekrivsi se prekrasnim pupoljcima.
"Milion", povikala je Ludost i zapocela svoju potragu.
Prvu je pronasla Lijenost, iza najblizeg kamena. Ubrzo je zacula Vjeru gdje trazi put prema Bogu, a Strast i Pozuda su iskocile iz kratera od straha.
Slucajno se tu nasla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebicnost nije trebalo ni traziti - sama je izletjela iz svog savrsenog skrovista - koje se pokazalo da je pcelinja kosnica.
Od tolikog trazenja Ludost je ozednila, i tako u kristalnom jezeru pronasla Ljepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo jos lakse jer se ona nije mogla odluciti za skroviste
pa je ostala da sjedi na obliznjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronasla gotovo sve.
Talenat u zlatnom klasju zita, Tjeskobu u izgorjeloj travi, Laz na kraju duge (laze, bila je na dnu mora), a Zaborav je zaboravio da su se icega igrali.
Samo Ljubav se nije mogla nigdje pronaci.
Pretrazila je svaki grm i svaki vrh planine i kada se vec razljutila, ugledala je ruzicnjak.
Usla je medju ruze, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti pocela udarati po prekrasnim pupoljcima.
Odjednom se zacuo bolan krik. Ruzino trnje ostetilo je Ljubavi oci.
Ludost nije znala sto da radi. Pronasla je pobjednika, osjecaj nad osjecajima, ali Ljubav je postala slijepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na posljetku odlucila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjecanjima, ali ostala je slijepa, a Ludost je prati gdje god ide.
I tako je nastala prica kako je Ljubav slijepa.
Zasuci rukave Mr. President...
Predsjednik Obama je ostavljao dojam imidza covjeka srednjeg staleza da se identificira kao jedan iz mase, barem je vodio takvu politiku kao senator i mislim da se njegov pravac nece bas puno promijeniti. Broj nezaposlenih u SAD-u vrtoglavo raste, sve dionice padaju, svugdje gubitci u milijardama... Ovi spekulanti na burzamam ce mozda dobiti po prstima, a steta ogromna je ucinjena jer kako mozemo objasniti rapidno poskupljenje nafte pocetkom ove godine, te silne dobitke i konstantno dobar rast gospodarstva nekih zapadnih zemalja? Odjednom je pohlepa mesetara otpilila i granu na kojoj i sami sjede. Sirotinja u raznim porezima ce platiti sve.
Nesumljivo da je Obama bolji izbor, ali velikih promjena nece biti, jedino mozda za tri godine bude manje amera a vise onih drugih u Iraku i Afganistanu. Cijela Amerika je u dubokoj recesiji i financijskim problemima prouzrocenim najvise burzovnim manipulacijama njujorkskih mesetara. Kriza ce potrajati duze vrijeme, tek krajem drugog Obamina mandata mozda ce se ugledati svijetlo na kraju tunela, i to uglavnom ako se dobro potrudi zavesti reda na svim nivoima.
"Divlji" menadzeri trpaju veliku lovu u dzep, osiguravaju radne ugovore velikom odstetom, a radnicima daju otkaz.
Ako drzava pozvoni na vrata i pokuca jednom velikom koncernu ili firmi na vrata, legitimno trazeci porez, koji je naravno nuzan za drzavni proracun, onda im glavni direktor samo rekne da ode u drugu zemlju ili prijeti zatvaranjem filiale - evo vam moje ljude, opskrbljujte ih vi! To je greska danasnje politike. Vlada jedne drzave nesmije se upustati u takve pozicije da je moze netko ucjeniti, poslusaj radije u zdravi razum i pokoju "ludu" jednog savjetnika, nego samo u te puste lobiiste (...tj. legalna korupcija!).
Vrijeme kocke je proslo i ne ponovilo se vise.
Ne robujte imidzu i materijalnom, budite slobodni
Nekim mocnim skupinama, kojima isto vjerovatno nisu poznate posljedice, je u interesu da potkopaju temelje velikih religija i stvore svijet bez jasnih duhovnih, a time i moralnih vrijednosti, koje nisu u skladu sa biblijskim ucenjem, kako bi onda lakse manipulirali i vladali. Sacuvaj nas dragi Boze od svakog zla. Problem je svih oblika novopoganstine sto je to smjesa raznoga religijskog "voca" koje je "izmjesano" u nekrscanskim "krugovima" svakakvih boja i onda lansirano na krscansko "trziste" i poduprto jakom medijskom i svakom drugom promidzbom. Nazalost u nekim zemljama za svaki slucaj i ozakonjeno, da bi ozbiljnije bilo. Ali ne odustaju od "slavljenja" katolickih blagdana, ali samo na njihov nacin. Zasto?Profitabilnost blagdana dosla je od odredjenih trgovackih lobija i korporacija, a narod ide linijom manjeg otpora i prihvati takav krivi nacin obiljezavanja skoro svih blagdana. Zato sto pomalo ostavljaju Boga a robuju materijalu i imidzu.
Svi katolicki blagdani imaju u sebi duboko vjersko i duhovno obiljezje i znacenje ali postali smo gluhi i tvrdi za poruke koje nam nose, jednostavno svjesno ili ne to i sami "razvodnjavamo".Od umjetnog bljestavila ne vidimo, ne osjecamo, ne prepoznajemo pravu dubinu i poruku svakog naseg blagdana.Dakle, vrlo pojednostavnjeno može se reći da ako u čovjeku nije ispravno "nahranjena" ONOSTRANOST, stalno će ga mučiti gladna NASTRANOST! Iskustvo kršćanskog promatranja života pokazuje da samo SVETOST može ljekovito djelovati na more ZLOĆE kojom smo okruženi i biti zaštitni nasip njezinu plimnom valu koji stalno raste prema prijetnji globalnog tsunamija. Hvala Ti dragi Isuse sto me oslobodi od slabosti ljudskih koje su me zarobljavale...
