Licem u lice
Cijelog tog vikenda je snjezilo stvarno puno, ponedjeljak u jutro bilo je to poslije bozicnih i novogodisnjih blagdana snijeg je zavijao sve. Onako nerazbudjen kako to izgleda ponedjeljkom izadjem na glavni portal zgrade onako bunovno ljudi kao siluete kratak pozdrav i osmjeh i odjednom brdo snijega auh promrmljah sebi u bradu, kad izadjem vani vjetar fijuce i raznosa snijeg uokolo, kroz maglu snijega ugledah mjesto gdje bi trebalo biti moje auto, sve zatrpano necu stici na posao na vrijeme i onako iz dubine srca rekoh "Isuse moj pomozi mi". probijam se kroz snijeg do auta sa lopatom i poceh lopatati snijeg. Dosta vremena bi trebalo osloboditi auto iz toga. Pristupi mi jedan nikada prije vidjeni covjek i lopata sa mnom i kad je bilo gotovo slucajno ga pogledah u oci, bile su svjetlo plave i odjenom zraci svjetlost iz njih. "Isus Krist ti pomaze" Rekoh zacudjeno hvala i otvaram vrata od auta i opet tamo pogledam nema nikoga, sjednem u auto i vozim se dalje, nakon izvjesnog vremena zaustavio sam se sa strane i razmisljam. Ovo je cudo, u momentu osjetih veliki ponos "Meni pomaze On Isus Krist". bio sam potpuno zbunjen. Nakon toga sam osjetio da trebam nesto moliti, prekrizio sam se i molio Oce Nas... Zdravo Marija... Slava Ocu...I kad sam to izmolio, suze mi navrse na oci. Ridao sam i isplakao sam se onako posteno sam u autu. Radi tako jedne sitnice zazivam Isusa u pomoc, koliko drugih ljudi pati u puno tezim okolnostima, koliko tesko bolesnih, gladnih, nemocnih, obespravljenih, na pravdi osudjenih, na sve moguce nacine povrijedjenih. Htio sam ostaviti auto tu i ici pjeske, htio sam uciniti neku zrtvu neko djelo sto bi se njemu svidjelo ne znam ni sto uhvatila me posebna euforija, velika radost a pomalo i tuga.
