Zivi vlasiti zivot
Nije ovu priču Isus iznio da bi nam dao tečaj o bankarstvu, o najboljim investicijama, o „stranim ulaganjima“, o privatizaciji i drugim suvremenim bankarskim i gospodarskim pojmovima; On je priča zbog pouke onima koji su ga slušali. Nije riječ o novcu nego o nečemu puno vrjednijem: o čovjeku, o njegovu životu, o smislu njegova života. Time im je rekao koliko su vrijedno blago od Boga primili i da s njime treba raditi. Rekao njima onda i nama danas.
Najveći talent koji nikada i nikako ne bismo mogli zavrijediti niti zaraditi jest sam život. Bog nam ga daje besplatno, povjerava, nezasluženo. Ali to je talent s kojim valja surađivati, oplemeniti ga, postići nešto, ostvariti. A to iziskuje i napor i spretnost i prije svega volju da se nešto učini. Ne mogu svi biti veliki umjetnici, glazbenici, pjevači, književnici, itd., ali svi moraju biti ljudi.
Ova priča mogla bi suvremenog čovjeka i zastrašiti. Od nas svi traže uspjeh, i to po svaku cijenu. A uspjeh se mjeri novcem, bogatstvom, mjestom koje zauzimamo u društvu. Pa zar i Bog to isto traži? A što je s onim koji nema sreće, kojemu ne ide sve za rukom, koji ima neki nedostatak koji ga ometa u životu? Zar će i zbog toga još biti kažnjen? Zar ne uspjeti ni ovdje na zemlji, ni tamo kod Boga? Nije riječ o tome. Nije riječ o uspjehu, koji nekada ne postignemo ni kad sve uložimo, jer ne ovisi sve o nama. Nisu jednaka mjerila za „olimpijce“ i „paraolimpijce“. Ne može se jednako mjeriti atletski hitac nekoga tko je zdrav, stalno trenira i nekoga tko je u invalidskim kolicima. Svatko od njih ima svoje posebne medalje. I Isus reče da će se više tražiti od onoga kome je više dano.
Presudno je s talentom raditi. Nikome nije određeno koliko mora ostvariti i zaraditi. Jedino što gospodar ne trpi jest lijenost, neaktivnost, nesuradnja. Toliko puta Evanđelje naglašava baš to: „činiti“, „vršiti“. Isus završava svoju priču o milosrdnom Samarijancu riječima: „Idi pa i ti čini tako!“. Na drugom mjestu: „Ako hoćeš ući u život, vrši zapovijedi!“ I sam Isus je „prošao zemljom čineći dobro“ (Dj 10,38). Svatko ima svoj talente i ima s njima raditi. Koliko je zakopanih talenata, jer se s njima nije radilo!
Zato, brate svećeniče, imaš li talent, Božji dar svećeništva, „čini“ ga: propovijedaj, poučavaj, dijeli svete sakramente, hrani Božji narod Božjim kruhom i Božjom riječju, a ne gledaj kako ćeš lakše i bezbolnije proći! Budeš li samo gledao kako ćeš u životu što jeftinije proći, onda ćeš svoj talent zakopati. Talenti nisu krumpiri; oni ne rastu u zemlji, nego na zemlji!
Imaš li sestro talent služenja u redovničkom pozivu, čini to oduševljeno i radosno, svim srcem! Nije važno jesi li orguljašica, katehistica, kuharica, bolničarka, nastavnica ili samostanska vratarica; bitno je samo kako se neki posao čini, a ne koji se radi. Ne zakopavaj svoga talenta čekajući nešto veće, bolje, uglednije!
Imaš li ti, brate i sestro, talent, dar obiteljskog života, očinstva ili majčinstva: nemoj to smatrati samo teškim teretom i obvezom; to je ogromno povjerenje koje ti Bog daje. Moći prenositi život i odgojiti čestita čovjeka, zar može biti nešto veće? Zar nije divan talent čestita, radina i marljiva žena i supruga, kako je lijepo ocrtava prvo današnje čitanje iz knjige Mudrih izreka? Zar nije isto takav talent brižan suprug i otac, vjeran svojoj bračnoj družici i svojoj obitelji?
I ti, mladiću i djevojko, i ti dijete, imaš svoje talente: prepoznaj ih, razvijaj, oplemenjuj, kako bi sutra mogli dati svoj doprinos da ovaj svijet budete barem nešto malo bolji. Budeš li za sebe tražio samo prava, a roditeljima i drugima prepuštao sve dužnosti, ti su svoj talent unaprijed zakopao. A od lijenčina ni obitelj ni društvo nema ništa, a kako bi to onda moglo Bogu valjati?
Jednako je i s talentom radnika, umjetnika, političara, sportaša…: u svakom se pozivu i zanimanju može i mora „činiti“, ostvarivati, čestito svoje dužnosti vršiti. Tek tako jedan talent donosi drugi, tek onda smo dobri i vjerni sluge i smijemo se nadati da ćemo ući u radost Gospodara svoga. Amen.
