Quo vadis Hrvatska
Jasno je ako se ne varam, da postoje u hrvatskom drustvu snage koje prizeljkuju kaos i nered jer im samo takvo stanje omogucuje dugorocno ocuvanje svojih povlastenih polozaja, koje su isto tako stekli uz pomoc nelegalnog novca i osoba iz sumnjivog drustva preko kojih su ostvarivali svoje sebicne i nelegalne interese. Te snage su mocne i ugledne kvazi dobronamjerno rjecive, brine ih vise moc nakon izsluzenog mandata, nego sve drugo, jos prije kraja osigurati opcu kontrolu uz pomoc provjerenih osoba, a cjena toga nije vazna. Najvise im smeta Katolicka Crkva a sigurno im ne odgovara ulazak Republike Hrvatske ni u NATO ni u Europsku Uniju, ne odgovara im ni funkcioniranje pravne drzave ni zakonitosti, ni obracun s gospodarskim kriminalom ni s korupcijom, gospodo jednu deceniju se sepurite tu pa ? "Drzite lopova" povikaste, ne odgovara vam istina u medijima niti njegovanje univerzalnih vrijednosti u hrvatskom drustvu. A sada lov na "vjestice" kao i obicno bez rezulta. Karavane prolaze...Mozda sam malo pretjerao, zao mi je sta se sve dogadja u zadnje vrijeme. Quo vadis Hrvatska?
O Kardinalu A. Stepincu
Tomislav Vuković
Razgovor s dr. Esther Gitman, židovskom povjesničarkom iz New Yorka
»Svojim djelima pokazao je hrabrost i pronicavost«
Na nedavnom međunarodnom znanstvenom skupu »Baština kardinala Alojzija Stepinca - Povijesni kontekst u međunarodnoj perspektivi«, koji je održan u Zagrebu u sklopu proslave desete obljetnice beatifikacije zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca, posebnu je pozornost hrvatske javnosti privukla židovska povjesničarka iz New Yorka dr. Esther Gitman. U predavanju »Dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački pod povećalom povjesničara i diplomata (1941-1945)« objelodanila je niz dosada nepoznatih povijesnih dokumenata koji pokazuju nadbiskupovu dosljednost i ustrajnost u spašavanju ugroženih, posebice Židova, tijekom Drugoga svjetskog rata.
Rođena je u židovskoj obitelji u Sarajevu gdje ju je s majkom zatekao Drugi svjetski rat i NDH, zbog čega su pobjegle najprije u talijansku zonu na Korčulu a potom u Italiju. Nakon završetka rata vratile su se u rodni grad, ali ubrzo odlučuju otići u Izrael, gdje je Esther kao djevojka g. 1958. stupila u izraelsku vojsku. No, ni matična domovina nije bila njezino konačno odredište, jer se g. 1967. s obitelji preselila u Kanadu odakle odlazi u New York gdje postaje vrlo uspješna poduzetnica. Očito, nemirni istraživački duh ponukao ju je da se nakon uspješne poslovne karijere upiše na Njujorško sveučilište, gdje je doktorirala iz povijesti s temom »Spašavanje i preživljavanje Židova u NDH 1941-1945. godine«.
Neki su povjesničari iskrivili povijest
Dr. Gitman, odmah na početku jedno pomalo provokativno pitanje: Zašto u oslikavanju uloge nadbiskupa Stepinca u mučnome i mračnome vremenu Drugoga svjetskog rata tako veliku važnost pridajete diplomatskim vrelima? Naime, čini se da je svaka diplomacija sastavni dio bilo koje tekuće politike, kojoj će, ako je to potrebno, ostvarivanje vlastitih ciljeva uvijek biti ispred stvarnih činjenica, pa i onih povijesnih?
DR. GITMAN: Diplomatska su izvješća vrlo bitna za objektivnu rekonstrukciju povijesnih zbivanja, jer njihovi autori, tj. diplomati, nisu u njih unosili osjećaje, subjektivne interpretacije događaja ili ideološke sklonosti, nego su jednostavno izvješćivali o zbivanjima, o »golim« činjenicama. To je od velikog značenja za povjesničare, u smislu da se ti činjenični podaci mogu suprotstaviti onoj povijesnoj literaturi koja odstupa ili je u suprotnosti s činjenicama.
Što se tiče primjedbe da nadbiskup Stepinac nije govorio glasno, podsjetila bih opet na temelju dokumenata da su upute iz Vatikana jasno upozoravale kako je to opasno, te kako pri spašavanju ljudi mora djelovati potajno.
Ne govore li dovoljno diplomatski dokumenti u kojima njemački policijski ataše Hans Helm u više navrata piše kako se Stepinac previše miješa u svakojake stvari te kako ga treba kazniti. Što to točno znači? Jesu li ga namjeravali ubiti? To ne znamo, no znamo kako im se zasigurno nije svidjelo Stepinčevo djelovanje.
Dakle, kad se usporedi povijesna literatura s činjeničnim povijesnim podacima, lako je vidjeti tko je u pravu a tko je pogriješio. Tako sam i ja nakon dugogodišnjeg istraživanja o nadbiskupu Stepincu i njegovoj ulozi tijekom ratnih godina došla do zaključka da podaci iz diplomatskih vrela i najveći dio povijesne literature donose dvije potpuno različite slike o nadbiskupu. Tada je povjesničarima, koji su crpli podatke i iz diplomatskih vrela, među koje i ja pripadam, lako uvidjeti da su neki povjesničari iskrivili povijest. Jasno mi je da svaki povjesničar ima vlastite političke stavove i svjetonazor, obiteljsko, obrazovno i ideološko ozračje u kojem je rastao, ali povijest je vrlo stroga. Ona ne priznaje i ne trpi upletanje ničega od spomenutoga. Primjerice, naišla sam u arhivskim zapisima, ali i u diplomatskoj pošti da je nadbiskup Stepinac, kada je 250 Srba pobijeno u Glini, prosvjedovao kod Pavelića. O istome tom događaju čitala sam i u knjizi srpskoga povjesničara Vladimira Dedijera u kojoj stoji kako su ustaše pobili 750 Srba, što znači da je broj utrostručen! Upravo se u tome očituje važnost diplomatske pošte iz tih godina za povijesna istraživanja o istim tim godinama. Među tadašnjim diplomatima, posebice npr. u onoj kod Stanislava Rapoteca iz 1942, slika Stepinca vrlo je pozitivna. Ukratko, iz nje se vidi kako Stepinac nije stajao po strani i šutio te kako nije čekao tek g. 1943. kako bi započeo opominjati ustaše, što je česta tvrdnja brojnih povjesničara, nego je to činio od samoga početka tijekom cijeloga vremena.
»Stepinac se previše miješa...«
Zbog čega su onda mnogi ugledni povjesničari ili šutjeli o tim pozitivnim činjenicama ili su samouvjereno tvrdili kako nadbiskup Stepinac nije činio ništa, u najboljem slučaju da je činio vrlo malo i jako kasno?
DR. GITMAN: U pravu ste, povjesničari o tome nisu govorili, bilo da o tome nisu imali podatke, bilo da ih zbog različitih razloga nisu željeli obznaniti. Prema tome opet ponavljam: potrebno je neprestano uspoređivati činjenične dokumente s povijesnom literaturom, za koju treba imati na umu tko ju je napisao, ali i kada. Naime, novija je povijesna literatura sklonija Stepincu, za razliku od one npr. iz pedesetih godina prošloga stoljeća. No, pojedina izdanja čak i u ovome stoljeću još uvijek tvrde kako je nadbiskup činio, kako ste to rekli, malo ili prekasno, pa čak i ništa. To su sve spekulacije jer ne može se jednostavno reći: »On je činio malo.« Po kojem kriteriju, po kojoj se osnovi općenito može suditi o tome koliko je tko činio? Ako se uzme u obzir da se on morao ponašati u skladu s crkvenim uputama, tu posebice mislim na encikliku »Solicitude Ecclesiarum« pape Grgura XVI. iz g. 1931, i dviju međunarodnih konvencija, Haškom iz g. 1907. i Ženevskom iz 1929, može se reći kako se on ponašao puno bolje nego što se od njegova tadanjeg položaja i očekivalo, zapravo, činio je i više nego što je mogao. Što se tiče primjedbe da nadbiskup Stepinac nije govorio glasno, podsjetila bih opet, na temelju dokumenata, da su upute iz Vatikana jasno upozoravale kako je to opasno, te kako pri spašavanju ljudi mora djelovati underground (potajno). Ne govore li dovoljno diplomatski dokumenti u kojima njemački policijski ataše Hans Helm u više navrata piše kako se Stepinac previše miješa u svakojake stvari, te kako ga treba kazniti. Što to točno znači? Jesu li ga namjeravali ubiti? To ne znamo, no znamo kako im se zasigurno nije svidjelo Stepinčevo djelovanje. Osim toga, Stepinac je sigurno znao što se zbilo u Nizozemskoj, gdje je Crkva zbilja pokušala spašavati Židove, na što su Nijemci jako oštro reagirali.
Međutim, neki povjesničari idu tako daleko da tvrde kako je dopuštao svojim svećenicima da ubijaju, što, razumije se, nema baš nikakve veze s povijesnim činjenicama. U dokumentima već iz g. 1936. stoji kako je Stepinac slao pisma svećenicima podsjećajući ih kako posao Crkve nije baviti se politikom, te ih pozivao sve do 1942. da se ne miješaju u politiku. No neki povjesničari, kao što je Mehanem Shelah, prikazuju ga kao najobičnijeg krvoloka koji je poticao i opravdavao zločine, tvrdeći kako on nikada nije opominjao svećenike koji su tobože počinili zločine protiv Židova, Srba i drugih.
Na kraju bih dodala da je, dakako, osim činjeničnih zapisa i povijesne literature, potrebno obaviti i što više razgovora s osobama koje su svjedoci toga razdoblja.
Stepinac među rijetkima u Europi
Eto, od diplomata smo, ne planirajući, prešli na povjesničare. Kada ste već spomenuli g. Shelaha, navedite nam još koji primjer na njegovu tragu, ali i one povjesničare s kojima ste Vi »na istoj valnoj duljini« glede nadbiskupa Stepinca.
DR: GITMAN: Dobro, spomenut ću onda najprije američku povjesničarku Stellu Alexander koja je napisala: »Stepinac je bio savjestan i hrabar čovjek, duboko pobožan i inteligentan, no zaslijepljenih pogleda... Naposljetku, stječe se dojam kako nije bio dovoljno dobar za svoju ulogu.«
Nasuprot njima američki povjesničar Michael Phayer je izjavio: »Biskup Alojzije Stepinac počeo se distancirati od ustaša u svibnju 1941, mjesec dana nakon što je Pavelić došao na vlast. Javno je prosvjedovao protiv fašističkih rasnih zakona, žalio se na odredbu da 'obraćeni' Židovi moraju nositi žutu vrpcu, a kasnije i svi Židovi. U usporedbi s ostalim istočnoeuropskim crkvenim vođama, posebice u susjednoj Mađarskoj, biskup Stepinac pokazao je hrabrost i pronicavost u svojim djelima.«
Drugom je prilikom napisao: »Niti jedan vođa nacionalne Crkve nikada nije tako oštro govorio protiv genocida kao Stepinac. Njegove riječi bile su hrabre i principijelne, budući da je on, kao Hrvat, osudio hrvatske nacionaliste... Nažalost, Sveta Stolica nije dopuštala da se previše zna kako se nadbiskup Stepinac usudio govoriti protiv rasizma i genocida.«
Oprostite što Vas prekidam, ali ovo o ponašanju Svete Stolice prilično zbunjuje te iziskuje barem malo pojašnjenje.
DR. GITMAN: Zbrka je prividna jer u biti sve je prilično jasno. Stepinac je dobivao upute iz Vatikana da bude obazriv pri djelovanju i propovijedanju kako bi spasio ljudske živote. To je potvrdio i dr. Ivo Politeo, branitelj nadbiskupa Stepinca na montiranom procesu, kada je iznio da je čak i javni tužitelj Jakov Blažević u optužnici citirao kardinala Luigija Maglionea, vatikanskoga državnog tajnika, koji je 1942. preporučio Stepincu da bi u interesu Katoličke Crkve trebao zauzeti mudriji, odaniji i iskreniji odnos spram ustaških vlasti. To je posebno postalo aktualno nakon već spomenutoga žestokog napada na njemačke zakone od strane hijerarhije Katoličke Crkve u Nizozemskoj u obrani Židova, koji je gorko okončan g. 1942. kada su nacisti pokupili sve Židove zajedno s onima koji su ih skrivali, uključujući i svećenike i časne sestre. Tada je pobijeno 79 postotaka nizozemskih Židova, sve skupa je ubijeno 110.000 osoba, a nacisti su bili odlučni da i drugdje istom metodom okončaju slične pokušaje.
Stepinčeve propovijedi - ilegalni tisak
Ispričavam se na prekidu, nastavite s primjerima...
DR. GITMAN: Norman J. W. Goda, američki povjesničar, u djelu »U. S. Intelligence and the Nazis« napisao je: »Stepinac je govorio o ustaškim zločinima... u kontekstu Svetog pisma. Jasno je kako on odbacuje sve ideologije, od lijeve do desne, koje na temelju rase, religije ili klase degradiraju dostojanstvo i prava pojedinca.«
Na okruglom stolu 13. listopada 1946. u Bronxu Louis S. Breier na Nacionalnoj konferenciji o kršćanima i Židovima doslovce je izjavio: »Taj veliki crkvenjak optužen je za surađivanje s nacistima. Mi Židovi to poričemo... on (Stepinac) bio je među rijetkima u Europi koji su se suprotstavili nacističkoj tiraniji, što je za njega bilo teško i opasno... Tijekom nacističkom režima on je govorio otvoreno i bez straha protiv strašnih Nirnberških zakona... On se također izborio protiv neslavnog sustava žutih vrpca, upozoravajući na kršenje ljudskog dostojanstva.«
O svemu tome znala je svjetska javnost pa ću u mnoštvu izjava i napisa spomenuti samo uvodnik u tjedniku »The New Leader« od 12. listopada 1946: »Kada su nacisti okupirali Hrvatsku, nadbiskup Stepinac riskirao je svoj život kako bi pomogao Židovima. Njegovom pomoći stotine Židova prokrijumčareno je iz Jugoslavije. On se izborio za ukinuće odredbe da Židovi moraju nositi žutu vrpcu. Odbacio je nacističke rasne zakone. Surađivao je s Međunarodnim crvenim križem pri spašavanju Židova iz drugih zemalja. Židove je skrivao pod vlastitim krovom, kao što su to činili i mnogi njegovi svećenici.« Sličnih je primjera doista puno.
Spomenuli ste propovijedi nadbiskupa Stepinca u kontekstu spašavanja, pa nam pojasnite o čemu je riječ?
DR. GITMAN: Dr. Ivo Politeo u sažetku obrane nadbiskupa Stepinca »otvorio mi je oči« oko toga što spašavanje jest jer je taj pojam puno širi nego što se u prvi mah misli. Zar nisu i nadbiskupove snažne propovijedi u kojima je otvoreno osuđivao zločine i branio ljudska prava sudjelovanje u spašavanju? Pročitajte dr. Politea: »Oni su prisustvovali misama, i to ne samo katolici nego i oni koji inače nisu išli u Crkvu. Te propovjedi bile su širene, prepričavane, kopirane i promovirane u tisućama i tisućama primjeraka među ljudima. Čak su prodrle i do oslobođenih područja. One su postale ilegalni tisak, kao i sredstvo uspješne promidžbe spram ustaša.«
Spašavali i dužnosnici NDH
Usprkos povijesnim podacima, mnogima u današnjoj Hrvatskoj, u kojoj još uvijek prevladava crno-bijela historiografija, zvuči krajnje »bogohulna« Vaša tvrdnja, koju ste iznijeli u predavanju u travnju ove godine u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu, da su Židove, uz brojne pojedince među kojima posebno spominjete nadbiskupa Stepinca, spašavali i neki dužnosnici NDH. Što velite o tome?
DR. GITMAN: Nemam im što odgovarati, niti im moram odgovoriti, niti osjećam potrebu kao znanstvenik da se zbog toga opravdavam, jer posjedujem dokaze, posjedujem dokumente o svim spašenim ljudima. Stoga s punom odgovornosti tvrdim da je bilo osoba koje su bile visoko pozicionirane u ustaškim strukturama koje su molile za izbavljene pojedinog Židova iz zatvora. Spašavanje nije bilo samo na osobnoj nego i na višoj razini.
Primjerice, razgovarala sam sa šestoricom spašenih liječnika s kojima je administracija NDH potpisala ugovore o zaposlenju. Svaki od njih primao je plaću na temelju vlastitog iskustva, dodatak na plaću za supruge i djecu. Imam cijelu listu koju svakome zainteresiranome mogu dati. Od imena do imena. Time se dakako ne mogu umanjiti ustaški zločini, koji su veliki i nepobitni i koje nitko razuman i pošten ne može opravdati.
Spasio je više od 400 osoba
Da ne ostanemo na razini propovijedi, navedite i jedan konkretan primjer nadbiskupove zauzetosti.
DR. GITMAN: Evo, dr. Theodor Grüner, 95-godišnjak, rekao mi je kako je njegov otac, pjevač u sinagogi u Zagrebu, bio uhićen i pritvoren u zagrebačkoj Savskoj ulici. Kada je to Stepinac doznao, odmah je od mjerodavnih zahtijevao njegovo oslobađanje. Nedavno sam razgovarala s njujorškim prijateljem, mladim umjetnikom hrvatskog podrijetla, te ga pozvala na svoje predavanje o Stepincu, što je on oduševljeno prihvatio te mi onako usput priopćio kako je Stepinac spasio njegova ujaka - dva puta! Prvi put ga je izvukao iz Jasenovca, nakon čega je ponovno uhićen i vraćen u logor, a Stepinac ga je opet izvukao.
Usputno, dok sam s ljudima koji su preživjeli holokaust razgovarala o njihovu spašavanju, mnogi od njih spomenuli su Stepinca. Naravno, kada toliko puno puta čujete ime Stepinac, pitate se tko je taj čovjek. To me je motiviralo da odem u arhive Katoličke Crkve gdje sam dobila i pronašla brojne informacije. U mnoštvu obavljenih razgovora dr. Stjepan Steiner mi je rekao kako su tada, tijekom rata, živjela dva velika Hrvata: jedan je nadbiskup Stepinac koji je spasio više od 400 osoba, a drugi je Ante Vuletić. Potonji je kao liječnik spasio mnoge živote. za što je proglašen Pravednikom među narodima. Dakle, činjenična dokumentacija prepuna je i imenima drugih osoba, samo potrebno je »kopati«, pronaći preživjele, motivirati ljude da vam ispričaju svoje priče itd.
Bilo bi dobro prisjetiti se barem nekih koji su svoje živote izložili pogibelji spašavajući nevine.
DR. GITMAN: Evo tek nekoliko primjera koji zaslužuju pozornost jer je riječ o svojevrsnim javnim peticijama čiji su se potpisnici svjesno izložili opasnostima. Svima je bilo jasno da su ustaše prijetile kaznom onima koji bi na bilo koji način pomagali Židovima.
Usprkos tomu, kada je Alexander Šandor Loyi iz Donje Lomnice poslan u jasenovački koncentracijski logor, njegovi su sumještani uputili zahtjev ministru unutarnjih poslova za njegovim oslobođenjem, obrazlažući da je među njima živio 30 godina te bio dobar prijatelj, odani Hrvat i glasač Hrvatske seljačke stranke. Zahtjev je potpisalo 76 osoba.
Jednako su tako i seljani Velike Kopanice pisali ministarstvu financija, ili državnoj riznici, ne sjećam se točno, zahtijevajući da se poništi odluka o zatvaranju trgovine Branke Spicer, koja nakon toga više nije mogla uzdržavati svoju obitelj i, kako su svjedočili, koja se oduvijek pravedno i časno odnosila prema Hrvatima.
A dopis Srećka Breyera ministru vanjskih poslova, riječ je židovskome trgovcu, stanovniku jastrebarskog okruga, u kojemu je zahtijevao arijevska prava za svoju majku, sestru i sebe, potpisima je poduprla 151 osoba!
Na kraju, malo opuštenija napomena, ove kolektivne peticije »ozbiljno« dovode pod upitnik tezu o kolektivnoj krivnji hrvatskoga naroda.
DR. GITMAN: Dobro ste rekli da se ova razina razgovora može svrstati u opuštenije, pomalo smiješne razgovore, i o tome ne bih htjela trošiti riječi.
Glas Koncila, broj 41 (1790), 12.10.2008.
Lihvarenje
Lihvarenje
23/prosinca/1913 US Congres je uveo( prevarom) Federal Reserve Act,kojim je kongresu i vladi oduzetio PRAVO da stvara svoj novac i to je pravo preneseno na Federal Reserve Corporation. Jednim potezom pera, kontrola sveg novca dosla je u ruke STVARNE NEVIDLJIVE VLADE ( The shadow govrment) i internacionalnih bankara kojima sluzi cijeli civilizirani svijet.( IMF i World Bank su isto pod njihovom kontrolom) Novac ne dobije svoju vrijednost od nekakvog zlata vec od stvari koje se tim novcem kupuju. Novac bi morao biti jedna vrsta “knjigovodstva” ,znaci VRIJEDNOST koja prelazi s jednog racuna na drugi kroz kupovinu i prodaju. Totalna suma novca morala bi ovisiti o totalnoj produkciji dobara. Svaki put kad se produkcija dobara jednog naroda poveca ,korespondirajuca bi trebala biti kolicina novca u opticaju..A ma bas nikad kamate ne bi smjele biti naplacivane za novi novac.Ha,ha,ha tako bi trebalo biti ,a kako je ustvari? SAD su svakako mnogo bogatije nego li su bile prije 100 godina a kako to onda da su po % mnogo zaduzenije nego tada ( danas 9.7 trilijuna)? Americki narod je svojim rukama i umom stvorio to bogatstvo.Iz kojeg je to razloga taj cjelokupan narod zaduzen nacionalnim dugom i tko ubire plodove tog rada kroz multiplicirane kamate ( compound interest) Tko je sagradio bolnice,skole industrijska postrojenja,,zeljeznice ,putove ,mostove,itd. Tko je stvorio ,hranu,odjecu ,obucu i sav drugi servis potreban tim radnicima..Cjelokupan narod SAD naravno. Kako to da taj isti narod mora placati porez za otplatu tih istih mostova,skola,bolnica ,zeljeznica, itd? Amerikanci moraju otplacivati ono sto su vlastorucno stvorili. Ali to nije sve .Ne samo da moraju platiti to sto su stvorili nego moraju platiti dvostruko i trostruko vecu cijenu od stvarne vrijednosti zbog nametnutog kamatnog sistema.93% cjelokupnog drzavnog budjeta odlazi na otplatu glavnice i KAMATA ( a zna se tko su kamatari) a samo 7 % na sve ostalo.
Gorak dan neovisnosti
blagdanska inventura: 15.000 žrtava tjera nas na pitanje: jesmo li svoji na svome?
Gorak Dan neovisnosti
Točno sedamnaest godina prošlo je otkad je Hrvatski sabor amenovao izlazak iz SFRJ. Tih dana razaran je Dubrovnik, bombardiran Osijek, raketirani čak i Banski dvori, a Vukovar je bio u okruženju već mjesec i pol dana.
Rađana u mukama i suzama, Hrvatska nije imala tu sreću da joj državnost i neovisnost netko donese na pladnju, uz bečki valcer i francuski šampanjac: tada se plesalo u ritmu granata, uz muziku protuzračnih uzbuna i zamračenja po gradovima.
Petnaest tisuća mrtvih obvezuje nas da svake godine na ovaj dan iznova kritički propitujemo solidnost građevine u čije su temelje ti ljudi ugradili svoje živote. Znamo li cijeniti njihovu žrtvu i jesmo li doista ono što su ti ljudi sanjali – “svoji na svome”?
Surova istina
Hrvatska lisnica danas je nesumnjivo u hrvatskom džepu, ali što to vrijedi kad je uglavnom prazna? Srednji sloj još se nije oporavio, a radnici više ne mogu slati djecu na studij.
Hrvatske banke u 95 posto slučajeva su u stranim rukama, velika rasprodaja obiteljskog srebra praktično je okončana, a sasvim je moguće da upravo ovoga tjedna ostanemo i bez Ine.
Kriminalni način na koji se odvijala pretvorba društvenog bogatstva ostavila je trajne ožiljke na hrvatskoj duši, a jedini lijek koji nam se nudi je – zaborav. Kao, vrijeme će pomoći da rana zacijeli.
Hrvatska puška danas je nesumnjivo na hrvatskom ramenu, ali to rame – silom potpisanih međudržavnih ugovora – danas mora krvariti u Afganistanu, a sutra će morati i u Iranu i drugdje: opet će hrvatski muževi ginuti za tuđe interese, jednako kako su morali u Austro-Ugarskoj.
Izašli smo iz jedne asocijacije, koju smo smatrali “tamnicom naroda”, hrlimo u druge, za koje još ne znamo kakvo će nam dobro donijeti.
Prethodna država, iz koje smo na današnji dan izašli, u međunarodnim se konstelacijama mogla bahatiti i šepiriti u pokretu nesvrstanih, nas četiri milijuna moralo se prikloniti strani koja nam je u danom trenutku izgledala jačom.
Politička istina je surova: svijet je opak i Hrvatska nije dovoljno velika i snažna da bude solo igrač.
Nadali smo se da će milijarde dolara iz dijaspore i svijeta doći ovamo – nisu došle. Priželjkivali smo da postanemo Švicarska – nismo postali.
Kome je do pjesme?
Vjerovali smo da će nam poteći med i mlijeko čim se maknemo iz “beogradske kuhinje” – opora je spoznaja da i “hrvatska kuhinja” za sobom ostavlja gladne, obespravljene i ponižene. Mislili smo da će sve biti dobro čim ostavimo Balkan za sobom, nismo slutili da će Balkan ostati u nama.
Kleli smo se u slobodu medija, tržišni kapitalizam i liberalnu demokraciju. Danas slušamo o autocenzuri novinara, burza nam se raspada prije nego što je i stasala, a demokracija koju provode naše političke elite mnogima ostavlja gorak okus u ustima.
Nije sve tako sivo, pjeva “Hladno pivo” I stvarno nije: u neovisnoj Hrvatskoj možemo do mile volje pjevati “Ustani, bane” i “Vilo Velebita”, što nam dušmani prije nisu dopuštali.
Samo, kad ste zadnji put zapjevali?
DAMIR PILIĆ
LISNICA napokon u hrvatskom džepu, ali je uglavnom prazna
PUŠKA nesumnjivo na hrvatskom ramenu, ali u Afganistanu
IMOVINA banke rasprodane, a s Inom se dovršava rasprodaja ‘obiteljskog srebra’
ASOCIJACIJE nakon ‘tamnice naroda’ hrlimo u saveze za koje ne znamo što donose
04.10.2008
BANKE ISPRED LJUDI
Autor: Ivo Škorić, New York
Američki kapitalizam je komunizam za bogate, a robovlasništvo za siromašne. Profiti bogatih su njihovi privatni, a njihovi gubici su socijalizirani zakonima. Nakon Senata i Kongres je popustio. Banke su tako spašene. Ne i ljudi. Ljudi i dalje gube kuće i zaposlenja (159 tisuća u rujnu) i postaju beskućnici bez zdravstvene pomoći. To je Amerika danas.
Nakon Velike depresije tridesetih Američki Kongres je donio Glass-Steagallov zakon, da spriječi kaos financijskog sistema koji je doveo do Velike depresije. Prije dvadesetak godina, pod vodstvom danas McCainovog glavnog ekonomskog savjetnika, senatora Phila Gramma, taj zakon je ukinut i bankama je ponovno dozvoljeno trgovati visoko-rizičnim financijskim derivativima. Za vikend 11. rujna 2008. krah burze iz tridesetih se ponovio. Tko ne uči od povijesti, njemu se povijest ponavlja.
Izvori ove krize niti su tako složeni, niti su bili tako nepredividi kao što nas prodavači magle sa Wall Streeta žele uvjeriti. Na dnu piramide nalazi se potreba svakog stanovnika SAD-a da ostvari američki san i sustavna nemogućnost 90 posto stanovnika da u tome sudjeluje zbog već tri desetljeća stagnantnih plaća. U tom hijatusu su prodavači magle vidjeli svoju šansu: Ajmo sirotinji ponuditi da kupe kuće, onda kad su kuće skupe. Dat ćemo im zajmove po vrlo niskim kamatama prvih par godina i od njih ćemo tražiti da plaćaju samo kamate. Nakon pet godina, svi će pokupovat kuće, pa će biti manja potražnja, i cijene kuća će padati, a kamate na zajmove za kupnju kuća će rasti. E, onda će nastupiti promjena termina zajmova koje smo dali sirotinji: morat će plaćati tržišnu kamatu, plus glavnicu. Prodavačima magle je možda palo na pamet da bi ljudi mogli i prestati plaćati, jer neće imati otkuda, ali o tome nisu pričali. Agresivno su prodavali te zajmove (pay option adjustable rate mortgages) manjinama, imigrantima i ljudima niskih prihoda, davajući bonuse agentima s vezama i utjecajem u tim zajednicama, da prodaju to smeće od produkta.
U Renu tisuće ljudi žive u šatorima
U sredini piramide nalazi se skupo obrazovana elokvencija prodavača magle: dug sirotinje oni su zapakirali u produkte s nazivima koje nitko zapravo ne razumije s namjerom da ga prodaju kao dionice. Banke, koje su izdale zajmove, tako su oslobođene direktnog rizika ako ljudi prestanu otplaćivati svoje kuće. Taj rizik su preuzeli kupci složenih financijskih derivativa. Na temelju projekcija budućeg prihoda (kad kamate porastu i kad ljudi budu morali početi otplaćivati glavnicu) vrijednost tih derivativa je rasla. Velike financijske institucije koristile su ih kao pokriće za vlastita ulaganja u privredu. U jednom trenutku, kamate su zaista porasle, i ljudi su morali početi otplaćivati glavnicu: u nekim slučajevima njihova mjesečna otplata je porasla pet puta, i nisu mogli otplaćivati, i prestali su plaćati, i banke su ostale u vlasništvu njihovih, danas manje vrijednih, kuća. Vrijednosni papiri koji su o njihovom urednom otplaćivanju ovisili, izgubili su na vrijednosti, a ulaganja koja su ih koristila kao pokriće, postala su bezvrijedna.
Na vrhu piramide nalazi se pohlepa jedne manjine prvosvećenika kapitalizma. Njihova primanja su vezana za kratkoročne uspjehe na tržištu: sustav nagrađivanja daje prednost onima koji u najkraće vrijeme ostvare najveći profit, bez ikakve brige za budućnost. Oni danas ne zahtjevaju da se sirotinji otplate kuće – što bi indirektno povratilo vrijednost papira, a ljudi bi zadržali kuće. Oni zahtjevaju da država otkupi vrijednosne papire po cijeni većoj od realne, kako bi se njihov gubitak umanjio. U suprotnom, ucjenjuju državu, oni neće moći uopće više davati zajmove, a bez zajmova privreda će stati. A gdje su otišli novci u zadnjih pet godina kad su banke godinu za godinom objavljivale rekordne profite, dok su ljudi otplaćivali svoje zajmove? Wall Street je svojim pulenima podijelio 62 milijarde dolara u bonusima. Što se od njih ne traži da taj novac vrate? Neka ovi koji su profitirali u zadnjih pet godina prodaju svoje dvorce, jahte, avione, konje, Rembrandte, dijamante i što su si sve jamili, namrli i nahrdali, pa time pokriju gubitke. Washington Mutual banka je izgubila 90 posto svoje vrijednosti prije nego je prodana JP Morgan Chase banci, koja će progutati njihovih 30 milijardi dolara gubitka. Wa-Mu je bio šampion u davanju zajmova svakome. Na sam dan bankrotstva dobio sam ponudu za još jednu njihovu kreditnu karticu (već ih imam dvije). Ideja je da se ljude navuče na dug i živi od kamata. Pretpostavka je da će ljudi plaćat iz straha. Pretpostavka je kriva. Zašto bi ja plaćao dok bogati kradu? U međuvremenu direktor Wa-Mu dobit će 11 milijuna dolara otpremnine, povrh 7,5 milijuna bonusa što je potpisao prije tri tjedna da hoće postati šef iste banke. 18 milijuna dolara za tri tjedna. Pa što je on tako korisno za čovječanstvo napravio da je zavrijedio nadnicu od MILIJUN DOLARA DNEVNO? Odakle taj novac dolazi?
Američki kapitalizam je komunizam za bogate, a robovlasništvo za siromašne. Profiti bogatih su njihovi privatni, a njihovi gubici su socijalizirani zakonima. Gornjih jedan posto populacije zarađuje jednako kao donjih 90 posto. Veliki direktori zarađuju 344 više od prosječnog građanina, a neki od financijskih mađioničara Wall Streeta zaradili su i do 19 tisuća puta više od prosjeka. Financijski sektor je moćna manjina koja je držala 30 posto američke ekonomije u svojim rukama i godinama se protivila svakoj regulaciji nad svojim mutnim igrama s tuđim novcem. Sebi su sredili porezne olakšice koje koštaju nas sve ostale 20 milijardi dolara godišnje, kako bi se oni mogli bogatiti na gubljenju našeg novca.
Najznačajnija rupa u poreznom zakoniku je da korporacije plate svoje direktore tako da im daju pravo da u budućnosti kupe velik broj dionica po unaprijed fiksiranoj cijeni – u biti da kupe dionice s popustom, ako cijena poraste (ako cijena padne, ne moraju ništa kupiti) – to motivira direktore da se kockaju s novcem korporacije da bi ostvarili što veći rast dionica u što kraćem razdoblju kako bi povukli što više novca od razlike između stvarne cijene dionica i cijene po kojoj ih je upravni odbor njima unaprijed prodao. Kao da to nije dovoljan lopovluk, zakon dozvoljava korporacijama dvostruki standard u računovodstvu: u svojim knjigama (na temelju kojih se dobivaju zajmovi) tretiraju te dionice kao trošak po cijeni koju njihove dionice imaju na dan kada su ih svom direktoru odobrili, a za porez prikazuju taj trošak po (obično znatno višoj) cijeni na dan kada ih je direktor preuzeo - čista prevara, a to je zakon.
U zadnjih davnaest mjeseci banke se ruše kao kule od karata. Tj. od 30 posto američke ekonomije postale su 15 posto. Prvo je UBS registrirao gubitke uslijed vrijednosnih papira baziranih na lošim zajmovima. Zatim su isti doveli do propasti Bear Sternsa – jedne od pet golemih Wall Street investicijskih banaka – koji se morao prodati JP Morgan Chaseu za jedva 10 posto svoje vrijednosti. Chase i Citigroup su registrirali gubitke u milijardama. Indy Bank u Kaliforniji je bankrotirala preko noći. Washington Mutual banku kupio je Chase, također, a oko Wachovia banke se u tijeku pisanja ovog teksta otimaju Citigroup i Wels Fargo banka. Druga investicijska banka Merryl Lynch je propala i otkupljena je od najveće američke banke Bank of America. Treća, Lehman Brothers je ostavljena da bankrotira nakon 158 godina postojanja i s količinom kapitala pod kontrolom ekvivalentnom bruto-nacionalnom proizvodu Indije. Paradržavni giganti koji otkupljuju zajmove za kuće od banaka, Freddie Mac i Fannie Mae izgubili su 98 posto od svoje vrijednosti i morali su biti nacionalizirani. Država je odriješila kesu za sto milijardi. Busheva administracija, veliki protivnik regulacije privatnog sektora, morala je tako pribjeći socijalizmu i nacionalizirati najveće američko osiguravajuće drustvo AIG, koje je izgubilo 82 posto vrijednosti, sa 85 milijardi dolara postavši vlasnik 80 posto dionica društva. Bush je morao priznati da slobodno tržište ne funkcionira i određeni tipovi trgovanja su zabranjeni. Dvije preostale investicione banke Goldman Sachs I Morgan Stanley su se odrekle svog statusa I postale su normalne banke podložne većoj regulaciji.
Parcijalna spašavanja pojedinih banaka nisu međutim spasila ekonomiju, te je administracija došla na ideju da jednostavno otkupi bezvrijedne papire za otprilike 700 milijardi dolara - 2300 dolara po stanovniku. Te novce međutim nitko nema, pa niti Federal Reserve banka (koja je iskrcala 185 milijardi za AIG i Freddie i Fannie), pa su sekretar financija Paulson (bivši direktor Goldman Sachsa) i šef Federal Reserve Bernanke morali ići tražiti odobrenje od Kongresa. Sad kad ljudi ne mogu platiti zajmove, na temelju kojih su banke posuđivale novac i prodavale kompleksne financijske derivative, kojima su ti zajmovi bili jamstvo, država ne kani pomoći ljudima otplatiti zajmove, nego bankama pokriti gubitke nastale bankrotstvima malih kućevlasnika. To je nemoralno i zato nije nikako moglo proći u Kongresu usred sezone izbora. Paulson je čak kleknuo pred Nancy Pelosi, vođom demokrata u Kongresu, ne bi li mu dala lovu na lijepe oči: zakonska mjera, naime, predviđa da će on u svojoj providnosti – bez nadzora – dalje pravilno i pravedno rasporediti taj novac. No, na kraju nisu demokrati, nego republikanci, pripadnici Busheve stranke, pokopali nepopularnu zakonsku mjeru u Kongresu. Nakon što je 2/3 republikanaca glasalo protiv, a 2/3 demokrata za, vođe Republikanske stranke su spremno optužile demokrate za neodgovorno poigravanje sa sudbinom zemlje, u stilu one basne o vuku i kozi na potoku, gdje vuk stoji uzvodno od koze, a tvrdi da ona njemu muti vodu. Wall Street je izgubio 1200 milijardi dolara u istom danu. Dva dana nakon toga Senat je poslušno odobrio mjeru, iako ima senatora koji su itekako svjesni suštinske nepravde na kojoj je ista bazirana.
Posebno zanimljivo je da je mjera odobrena tek kad su u nju uključene razne druge, nevezane, mjere, povećavajući njeno koštanje u završetku za 150 milijardi dolara. I dalje nitko nije rekao kako i odakle će ti novci doći: to se ostavlja budućoj administraciji da riješi, de facto podižući i tako visoki američki inozemni dug i tržišni deficit, te opterećenje istoga na buduće generacije Amerikanaca. Drugim riječima – zbog Busheve poltike i politika budućeg predsjednika će patiti, opterećena dugom i u nemogućnosti da provede svoje programe, a SAD će i dalje ostati jedina razvijena zapadna demokracija bez zdravstvenog osiguranja za sve svoje građane, ovisna o uvoznoj nafti, uslijed nemogućnosti da uloži u razvoj i inovaciju. Nekad je Amerika bila zemlja inovacije, a New York, sa svojim mostovima, neboderima i podzemnom - prije osamdeset godina – bio je simbol te inovacije: danas jedino inovativno što iz New Yorka dolazi su novi načini da se ljudima na prijevaru uzme novac.
Predsjednički kandidati pristupili su problemu oprezno. Nekoliko dana su se motali kao mačak oko vruče kaše oko svojih baza, pokušavajući opipati puls. S jedne strane nisu mogli biti za, jer je većina naroda protiv, a nisu smjeli biti niti protiv, jer je rizik odgovornosti za uništenje ekonomije jednostavno prevelik. Tako da ih je tijekom debate u Mississipiju voditelj Jim Lehrer morao nekoliko puta pitati isto pitanje: da li ste za ili protiv. McCain, koji je tek nedavno pristao shvatiti da je ekonomija sustinški u krizi, je, na kraju, rekao da je za, a Obama, koji već dvije godine to tvrdi, je uspješno izbjegao jasan odgovor, ali je glasao za uz predugačko obrazloženje . Njegov potpredsjednički kandidat, Biden, također je glasao za, a Sarah Palin, budući da nije senator, mogla si je dozvoliti populistički napad na grabljive lihvare Wall Streeta tijekom jedine potpredsjedničke debate.
Nakon Senata i Kongres je popustio. Banke su tako spašene. Ne i ljudi. Ljudi i dalje gube kuće i zaposlenja (159 tisuća u rujnu) i postaju beskućnici bez zdravstvene pomoći. To je Amerika danas.
