monogamija
|
eto, stvarno dugo nisam imala potrebu pisati. onda odjednom (al dugo traje taj odjednom) navre kao mjehurići iz dubine, pa ključanje, pa pjena, pa kipi, pa se skoro prelije, pa moraš smanjit vatru. evo, ja ne znam... kako sam se zapetljala do ovog trenutka. sve je valjda krenulo iz neke potrebe da budem "voljena", prihvaćena, mažena, pažena, da izgradim neko svoje mjesto pod suncem. kompromisi, uvažavanje, razumijevanje, sve ok to je plemenito nastojanje (valjda, iako, kurčina), a kad nejde, prihvatiš, pičiš dalje. imaš neke svoje metode. jedna od kojih je hodanje po jajima i ... ma k vragu, slušam ironic. uvijek se sve nekak samo od sebe riješi i zato nisam naviknuta na velike postupke. baš se osjećam vođeno, sigurno, kao da sve ide po planu, i kad nejde, jer sam ja sjebala pa eto ti. ja samo promatram kako se to otvara. kako, kako rastem, neke stvari otpadaju. neke druge dođu i poruše sve. pa se nešto opet riješi iako nije uvijek ugodno... pa me boli pa se skrivam. pa sam sretna pa sjajim. i tako u karmički krug. al sad je neki čep zatvorio odvod, sve je stalo. naravno da je sve to iluzija. to je moj san - samo moj. sve je moja refleksija - samo moja. i prava istina je da kad se ja promijenim tj istinski prihvatim (zvuči suprotno al je isto, riječi jebote), okolina se prilagodi, majo, zapamti više da nije obrnuto. u suptilnom energetskom svijetu. i jebiga nekad ti je dovoljno nekog pogledati, učitati, skenirati, da se sve poklika. da se sve udice zakače. tako je i bilo, tada. a sada? i sada. eto, jedna osoba je naišla, i u glavi mi se otvorila takva vizija, nakon nekog vremena tih kompromisa i tako to. vidjela sam na trenutak svijet gdje tog nema (u toj mjeri). gdje je zabavno i gdje nema straha, gdje je beskrajna igra i smijeh. gdje mogu biti potpuno iskrena uvijek, gdje mogu biti JA, istinski, dubinski. gdje nema igre glupih uvjetovanja, gdje nema toga da pokušavam (automatski) predvidjeti kakvu mene druga osoba želi i odigrati to. gdje me nitko ne osuđuje. viziju gdje smo djeca. koja se igraju u pijesku i drže za ruke. gdje nisam nikad odrasla, gdje vječno imam "pravo" zabavljati se, ići na festivale, crtati, pričati, čitati, pjevati, plesati, voljeti, pisati... pisati... biti slobodna iznutra, bez ikakvog straha. gdje nema neprimjerenog, gdje je život prelijepa avantura, gdje se samo pozitivne osobine ljudi povećavaju i sjaje, jer ih vidiš takve, jer je slabost komentirati mane, a snaga vidjeti ljepotu. gdje je ego samo način razgovora, glumac, a ne trn u srcu. i to mi se urezalo u podsvijest. isnt it ironic... sad, eto, kad je prošo voz. i opet pokušavam zataškati to, zaboraviti to... pa sanjam to. pa stalno iskače to. pa svaka životinja i svaki cvijet i svaki vrabac i maca na cesti otvara taj svijet, nevinosti, ljepote, boga, nezaustavljivog razvoja karme, svijet se oko mene vrti ko u filmu. sve se kreće, sve krčka zasad ispod površine. u kojem trenutku će poprimiti oblik? hoće li? Well, life has a funny way of sneaking up on you When you think everything's okay and everything's going right (And life has a funny way of helping you out when You think everything's gone wrong and everything blows up In your face) ... hope so da se razumijemo, ja, ja, ja, ja, ja sam jedini isključivi krivac za ovu zavrzlamu. ma jebeš sve, samo ja postojim, gledaj... kad pogledaš bolje, svugdje vidiš sebe. sve je ovo meni od mene... veliki kozmički poklon. nekad govno u celofanu, jebiga. dok se ne isperemo kroz masu života, jebiga. |
