sjećanja ili sadašnjost?
|
dugo nisam upisala adresu ovog bloga. dugo mi nije svirao rundek u samoći moje sobe. pjevao, šaputao, osjećao glazbu koja mu kola venama i prenosio nježno tu vibraciju na mene. suptilno, tiho, dovoljno, snažno, duboko, između zbilje i sna. tiha voda brege dere. hvala ti. ali još uvijek sam tu. pisanje, iako nikome drugome nikad nije značilo moje pisanje koliko (i osim) meni, jer je uvijek bilo tajno i skriveno, i dalje otkucava, i dalje svijetli, kao jedina naseljena kuća na otoku, znači nije mrtav, živ je. kroz čišćenje... emotivno, psihičko, fizičko, ali Prije svega - astralno, očistila sam i svoju sobu. to je priča samo za mene. našavši se u samoći, u petodnevnoj, potpunoj, uronjena samo u sebe - bez obaveza, bez tuđih glasova, vidjela sam se. vidjela sam što sam postala. sloj po sloj, u meni se izgradio jedan sustav samoobrane. moj identitet se prilagodio. kroz cijeli život, rastegnut u meni kao žvaka. uz jedan konceptualni bedem izvana implantiranih uvjetovanja. počela sam, zbog čišćenja, osluškivati svoje tijelo, sebe, čuti svaku bijelu laž = prilagodbu i svaku negativnost koju odašiljem u svijet, koju prenosim na druge s vibracijom tog stranog bića unutar sebe (imamo mračnu i svijetlu stranu, mi smo stepski vuk, mi smo castaneda kad je upoznao don juana, hranite svijetlu). i u kontrastu s tim, jedan ogroman prostor koji je mir, koji je, zbog mog oslobođenog srca (nakon dugo vremena što je bilo prigušeno određenim...nespominjanim...) osjetio mene. svaki put kad je izronila potreba da nahranim nespominjane, tj da oni sebe sami nahrane i isišu iz mene, iscijede iz mene posljednji gram energije na vraćanje u prošle energije, ponavljanje obrazaca, na želju, na žalost, na žaljenje, na crnilo, zaustavila sam se, ušla u sebe, i razotkrila jasnije nego ikad ove tendencije kao laž=prilagodbu, a mir kao vječnu istinu. mir je kad slušaš svoje tijelo. i to je sve. osvijestila sam da imam sposobnost opipati svakoga, osjetiti sve oko sebe, kad gledam, kad slušam, neposredno. i da je taj proces upijanja beskrajno ugodan i beskrajan. mogu samo učiti. a taj proces je bio tako tih i tako prirodan, tako iznenadan, ničim izazvan ni pozvan, pokucao mi je na vrata kad je on poželio. ... iskrenost... je jako bitna ne vidim to kao poniznost iako je poniznost riječ koja najbliže opisuje moje stanje, poniznost pred nevjerojatnim zbirom kreacije, poniznost pred Njim koji je u SVEmu i svima, kako mi srce gori, kako je prekrasno uvijek biti na vječnim pašnjacima s Krishnom i kravama. jedino On raspiruje to snažnu znatiželju, snažnu strast, strašno strpljenje, beskrajnu snagu, gracilnost i odmjerenost, mekoću i sve je kako On postavi... čistila sam prostor i kao vudu, kako bi bacila koji predmet koji je energetski na mene nepovoljno djelovao, ostavljajući mi djeliće impresija drugih ljudi zabijene u određenim dijelovima tijela kao mikro trnje, tako su se oni pojavljivali nakon godinu, dvije, tri, šest, što ih nisam vidjela. snažan je otpor svijeta ali zapravo potvrda kad ga u svijesti blagosloviš... rundek pjeva, sat otkucava... povezani smo u puno života, kroz puno života šapće mi kakva sam bila davno prije i pokazuje mi da sam još uvijek ista, iza bedema |
