6.66

*sviraju trube*
bok... kako je? kaj ima?
je je, sjetih se da imam blog. dobar dan. afkors, ne u entuzijastičnom trenutku. a ono, sreću možeš podijeliti s bilo kim, tugu je nekak ljepše sam. ma nisam tužna. nekak sam... izgubljena. u novom trenutku ponovim staru grešku i nema spavanja tu noć. al kakve koristi od toga? apsolutno nikakve osim još ljepših podočnjaka :D al kaj si more još-malo-pa-punoljetno dijete koje najviše voli biti u zagrljaju, a u novoj situaciji se osjeća zbunjeno. možda učiti na svojim greškama? možda biti odvažnije? možda.... slušati između izgovorenih riječi? predvidjeti situaciju?
strah me mojih greški. ne želim ih raditi a one se samo gomilaju.
nije ovo žalopojka, samo ispušni ventil. dojde tu i tam takav period, no uvijek je kasnije bolje. mora biti. jednostavno mora.

a kaj mogu JA?
paaaa... mogu! mogu paziti, biti preciznija, točnija. mogu više dati, jače voljeti, brže učiti. mogu! ak sam naučila baratati s kuplungom, bome mogu svašta :D (skupiti 500€?) i opet, još jednom, samo naprijed tina. daj sve od sebe.

iako me brine krivi postupak, nenaučena politika, 2 kile manje, dvojka iz filozofije, skori vozački ispit, gubitak samopouzdanja, kraj srednjoškolskog školovanja i mamini madeži, ja se uvijek mogu nasmijati. štoviše (fensi riječ), mogu se plakati od smijeha. to je valjda ono dijete u meni. drži ravnotežu.
Vedran, volim te puno puno. Ne znaš kolko mi značiš.

PUSA